Samoća i usamljenost
Samoća i/ili usamljenost, dva toliko slična ili srodna stanja. Dapače, često se isprepliću u uzajamnim uzročno posljedičnim vezama. Istovremeno, stanja koja se, ni u kojem kontekstu, ne smiju poistovjećivati.
Koliko i kako usamljenost i samoća utječu na prosječnog pomorca, zasigurno i, prije svega ovisi o osobnim predispozicijama pojedinca. Što bi se, sa zadrškom, moglo smatrati „kroničnim“ stanjem. Iako nemali utjecaj imaju trenutne okolnosti kojima je pomorac izložen. I to bi se, s jednakom zadrškom, moglo smatrati „akutnim“ stanjem. Tu bih naveo, kao najutjecajniji čimbenik, stres, bilo pozitivan ili negativan.
Apsolutno neupitno je da li je prosječni pomorac kroz svoj profesionalni život neprestano izložen oboma, samoći i usamljenosti. Jednako neupitno je da nitko od nas pomoraca, bez iznimke, nije izuzet. Jedino što je upitno jest u kolikoj mjeri to na nas utječe i kako se nosimo s time.
U vremenu moderne tehnologije u kojem živimo, gdje nam je kontakt s obitelji, prijateljima, pa i vanjskim svijetom krajnje jednostavan, za očekivati bi bilo da su današnji pomorci više pošteđeni od nekadašnjih. Što je istina, koliko i nije. Pošto sam generacija prije „tehnološke revolucije“, da ju tako nazovemo, sjećam se onoga vremena, ali i živim u ovom. Utoliko mogu i dozvoljavam si uspoređivati onda i sada.
Ovisno o vrsti posla koji obavljamo na brodu, više ili manje vremena provodimo sami sa sobom. I to ne samo što, naizgled, imamo manje ili više posla nego što, prirodno, imamo manje ili više vremena za razmišljanja. Recimo kuhar koji je u pogonu od, kakvih, šest sati ujutro i provede sam u kuhinji osam ili više sati u danu, pretežito sam sa sobom. Zbog prirode posla skoncentriran je na kuhanje i zadovoljavanje potreba drugih ljudi. Zasigurno, tijekom posla, nema previše vremena za razmišljanje o drugim stvarima. Ili ofičal na mostu tokom gvardije, ovisno o obimu posla, barem polovicu radnog vremena provodi sam. Kada su mogućnosti za, eventualna, razmišljanja o bilo čemu, a ne isključivo o poslu prilično prisutne.
Nasuprot navedenima, posade palube i stroja, najčešće, rade u grupama. Dakle, uz sveprisutnu koncentraciju na posao, tu je i faktor da pomorac nije sam. Analogno tome je, manje ili više, podložan interakciji s ostalim članovima grupe.
I, konačno, Komandant, pa i Upravitelj stroja koji najveći dio dana provode sami sa sobom. Što im pruža, gotovo, neograničeno vrijeme za razmišljanja o mnogočemu osim samog posla. Da li smo zbog toga podložniji utjecajima samoće i usamljenosti? Rekao bih da to varira od osobe do osobe.
Posljednja „tehnološka revolucija“ koja nas je zaskočila potpuno nespremne i dovela u stanje sveopćeg „nereda“ u kojem se trenutno nalazimo, uvelike je utjecala na društveni život na brodu. U vremenu prije, osim što su posade bile osjetno mnogobrojnije, postojala su zanimanja koja su postepeno izumrla. Poput Tesara, Vođa stroja i Telegrafista. Slažem se, nastala su neka druga, specijalizirana za određenu vrstu brodova. Međutim, napredak tehnologije i nezasitna borba za zaradom su, postepeno, dovele do smanjivanja broja članova posade. Na kadeturi 1984. i 1985. na brodu nas je bilo trideset i šest, na brodiću od 6661 BRT-a (Bruto Registarskih Tona). Doduše, bilo nas je petorica vježbenika, trojica palube, jedan stroja i jedan telegrafista. Međutim, bila su tri kuhara, tri konobara, Tesar, Telegrafista, Vođa stroja, i da ne nabrajam dalje. Tako da pomorac i kad nije bio na poslu neusporedivo više vremena je provodio u društvu nego što to čini danas. Možda smo bili usamljeniji, iako sumnjam, i teško je o tome diskutirati s tolikim razmakom vremena, ali smo svakako manje vremena provodili sami. Danas, većina nas, provodimo kudikamo više vremena sami, zadubljeni u vlastite misli ili zabavljeni uz internet, video igre, filmove ili serije i sve manje uz knjigu. Danas se, uglavnom, zatvaramo u kabine i u „svoj privatni (ne)mir“.
Zahvaljujući spomenutoj tehnologiji, većina nas ima mogućnosti svakodnevne komunikacije s najbližima i puno više od toga.
No, jesmo li istovremeno manje usamljeni?
Nekada smo čekali i nerijetko nikad dočekali pisma od kuće. O mnogočemu što se dešavalo na kopnu nismo imali saznanja ili bismo saznali o nečemu što više i nije bila novost. Danas sve o svemu znamo, kao i ljudi s kopna izbombardirani smo informacijama, koliko i dezinformacijama. Svjesniji smo protoka vremena i, zapravo, mnogočega što se odvija a nama je nedostupno.
Čini li nas to sve skupa, ipak, usamljenijima nego što smo nekada bili?
No, da se vratim na srž problematike. Ubijeđen sam da većina nas se vremenom navikne na samoću. Netko je po prirodi takav a nekome su potrebne godine da ju prihvati. Čak bih rekao da je određeni broj nas samoću prigrlio i nerijetko nam nedostaje, upravo, biti sam sa sobom. Jednom naviknuti na samoću, sa svakim iskrcajem i povratkom kući se iznova suočavamo sa sveprisutnom užurbanošću modernog življenja.
Uspijevamo li se uklopiti ili se još dodatno udaljavamo od okoline?
Dapače, sve češće čujem od ljudi s kopna kako ponekad požele, jednostavno, se negdje maknuti dalje od svega i svih i biti sami. U tolikoj mjeri nedostaju sebi samima. Iz tog aspekta gledajući, mi pomorci smo itekako privilegirani mogućnošću da budemo sami. Nije da imamo nekog osobitog izbora, dokle god se budemo bavili istim poslom. Unatoč tome, i dalje ostajemo privilegirani jer imamo nekakav izbor, dok ga ostali nemaju.
Brod, iako u neprestanom kretanju, život pojedincu na brodu često ili uglavnom se svodi na ustaljenu monotoniju.
Ipak, ma koliko vremena provodili sami, to ne znači da istovremeno jesmo i usamljeni. Ja bih čak rekao da je usamljenost stvar vlastitih odabira. Podrazumijeva se da su nam na brodu izbori za zabavu jako suženi i da su nam mnoge druge „normalne“ stvari nedostupne.
Pomorac ne može jednostavno se obući i skoknuti do trgovine po pivu.
Međutim, to nam je svima, u opisu radnog mjesta, neovisno o vrsti posla koji obavljamo na brodu. Stoga, iz tako suženih izbora moramo naučiti izvući najbolje za sebe. Kroz ovih tridesetak godina navigacije susretao sam se, kao i svi ostali, s pojedincima koji su stalno u pokretu, stalno nemirni, u vječitim pokušajima da prevare vrijeme. Kao i onima, a ja sam jedan od njih, kojima je dan, najčešće, prekratak za sve što bih volio i želio učiniti. Da mi se, ponekad, dešava da budem „ljut“ što već moram na spavanje. Možda je samo stvar u rutini i vremenu u danu raspoređenom prema vlastitim potrebama, sukladno trenutnim mogućnostima.
Iako često sami, ne dajte usamljenosti da vas ponese i neka su vam uvijek dobro more, trdo spreda i tri noge šoto kolumbe,
Kapetan Aron Baretić – ABe
Rijeka, 14. studeni 2023. godine
