Zahvaljujući sačuvanim povijesnim zapisima i arheološkim otkrićima, stručnjaci su uspjeli vjerno rekonstruirati drevne liburne — ratne brodove poznate po svojoj izuzetnoj učinkovitosti i laganoj konstrukciji. Ovi brodovi, dugi do dvadeset pet metara, isticali su se iznimnom okretnošću, što ih je činilo idealnim za pomorske bitke. Bili su opremljeni s dvanaest pari vesala, jednim velikim jarbolom u sredini broda i manjim ukošenim jarbolom na pramcu, s križnim jedrima na oba.
Tokom prvog i drugog stoljeća prije Krista, liburne su dominirale morima, s posadama koje su brojale između trideset i četrdeset snažnih mornara. Kada su Rimljani ratovali s Ilirima, zapovjednik rimske flote, Marko Agripa, prepoznao je superiornost liburnskih brodova i vještina. Uočivši njihovu nadmoć u okretljivosti i borbenoj sposobnosti, Agripa je na temelju liburnske konstrukcije stvorio novi tip rimskog broda, poznat kao liburna, nazvan po ilirskom plemenu Liburnima.
Sve rimske liburne imale su vitak trup s unazad zakrivljenim pramcem i kljunom ispod vodne linije, no razlikovale su se po veličini. Opremljene kulama sa strijelcima i katapultima za bacanje kamenja i zapaljivih bombi, ove brodske tvrđave bile su gotovo nepobjedive na moru. Agripina pobjeda 31. godine prije Krista, u bitci kod Akcija, kada je s 260 liburna nadjačao flotu Kleopatre i Marka Antonija, svjedoči o njihovoj moći.
Liburne su omogućile Rimljanima da narednih pet stoljeća dominiraju Sredozemljem kao jedina pomorska sila. Ipak, zbog nedostatka iskusnih mornara, Rimljani su često zapošljavali strane plaćenike, prvenstveno Ilire, za upravljanje ovim moćnim brodovima, piše Povijest.hr.
