Mogao bi netko, odmah na početku, pomisliti da me „žeđ“ prisiljava na pisanje o ovoj temi. Tko zna, ljudi su skloni preuranjenom i nepromišljenom zaključivanju i uz potpuni nedostatak činjenica, argumenata ili dokaza. Iako nisam sklon alkoholu, žestoki sam protivnik zabrane alkohola po brodovima. Upravo stoga, se neću dalje „kompromitirati“ po tom pitanju. Na nesreću, od 2006. godine do danas navigan na dvije različite kompanije koje imaju strogu „Zero Alcohol Policy“. Doduše, s prošle sam otišao 2011. pa ne znam da li su se išta opametili.
Krenimo od jednostavnog podatka da je prosječan pomorac zabranom konzumacije alkohola, za trajanja ugovora, diskriminiran u odnosu na druge ljude zaposlene pri istoj kompaniji. Najčešće se pod trajanjem ugovora pretpostavlja vrijeme od trenutka kad krećemo na put, iz mjesta prebivališta do povratka u to isto mjesto. A, diskriminacija se može objasniti i shvatiti kao uskraćivanje osnovnih ljudskih sloboda. Naravno, slažem se, da cuganje, lokanje, opijanje itd. se ne mogu smatrati osnovnim ljudskim slobodama. Međutim, ograničavanje mogućnosti pomorcu da se u svoje slobodno vrijeme opusti uz bocu pive ili čašu vina, usudio bih se pretpostaviti da to već je uskraćivanje spomenutih sloboda.
Od sredine 90-ih godina prošlog stoljeća se, uglavnom, blebeće o radnim i neradnim satima svakog pojedinog pomorca. Svi oni, koji nisu pomorci, nego od pomoraca žive su prepuni pameti i savjeta kako to, krajnje jednostavno, riješiti. Unatoč tome do sada i nisu bili osobito uspješni. Da bi, kad već, stupila na snagu ILO konvencija koja bi trebala štititi prava pomoraca, u svakom aspektu našeg postojanja, dok smo pod ugovorom. Skrenuću s teme, pa ću se raspisati u nedogled. Nitko od svih njih ne razmišlja o pomorčevim pravima. Ali, svi glasno raspravljaju o našim obavezama.
Tako je nama nametnuto da prilikom potpisivanja ugovora potpišemo i dokument kojim se slažemo s apsolutnom apsitencijom od alkohola, za trajanja ugovora. Pa me to vraća na definiciju prava, koju smo generacije nautičara u bakarskoj pomorskoj školi morali znati napamet. Vjerujem da ju mnogi među nama znamo još uvijek. Iako je od onda, mojoj generaciji, prošla četrdeset i jedna godina. Pa kaže: „Pravo je skup pravnih pravila i normi … bla, bla, bla … a država sa svojim aparatom fizičke prisile je jamac za njihovo izvršenje“. Zvuči li vam ovdje nešto poznato? Podrazumijeva se da zvuči. O ugovorima sam pisao u jednoj od prijašnjih kolumni, pa nema smisla ponavljati. Ukratko, potpisivanjem ugovora obvezujemo se poštivati pravila koja nam je postavio poslodavac, koji „sa svojim aparatom fizičke prisile je jamac za njihovo izvršenje“. De facto, ne prisiljavaju oni nas na apstinenciju a priori. Samo nas ucjenjuju.
Mi stariji se sjećamo vremena prije interneta, pa čak i vremena prije videa i filmova, pojavom kojih smo se, postepeno, počeli zatvarati u svoje kabine i izolirati od ostalih članova posade. Do onda smo se znali podružiti uz društvene igre, karte, svirku ili, najobičniji, ljudski razgovor.
Pa se postavlja pitanje, uz zabranu konzumacije alkohola, koliko se prosječan pomorac, već izoliran od obitelji i onoga što se podrazumijeva pod normalnim životom, dodatno izolira od ljudi koji su mu najbliže obitelji u datom trenutku.
Dobrim dijelom radi prirode posla koji obnašam na brodu, pojedine članove posade ne viđam i po nekoliko dana. Što je, svakako, zastrašujuće. No, maknimo čak i svaki sentiment sa strane, prihvatimo činjenicu da smo „nekakva čudna“ vrsta ljudi bez emocija, koja je došla odraditi ugovor i ništa više. Ali, ako ne poznajemo svoje suradnike, ili kako god se to danas nazivalo, kako da uspijevamo davati svoj maksimum u poslu? Druženja nakon posla, kao i „prisnost“ među ljudima koji rade skupa, u konačnici, utječe na njihov radni učinak. Što, dalekosežno gledajući, utječe na poslovanje poslodavca. Često u razgovoru spominjem simpatičnu situaciju od prije nekoliko godina kad smo se na popodnevnoj kavi na mostu znali okupiti nas petorica. Počevši sa mnom Hrvatom, tu je bio kolega koji me mijenjao Estonac, Čif Ukrajinac, Sekondo Filipinac i Terco Nijemac. Znali smo po pola sata i sat vremena pričati bedastoće i smijati se kao magarci. Na taj kratki trenutak zaboravljajući na to gdje smo, čak i što smo.
Kako ono kažu da „prilika čini lopova“, na isti način, ljudi skloni alkoholu, ili iz običnog prkosa, kaprica, u pravom trenutku će nabaviti alkohol i oblokati će se do izbezumljenosti. Za što je takav sposoban sljedećeg jutra? Za ništa. Kakav mu može biti radni učinak? Nikakav. Umjesto da mu se omogućilo da se nakon posla malo opusti uz čašu vina, bocu pive, pa i dvije, u društvu ljudi s kojima dijeli, nerijetko, život i smrt. Međutim, kad se nešto desi, tada nastupa taj isti poslodavac „sa svojim aparatom fizičke prisile“, čija produžena ruka je, nažalost, Komandant.
Ja nisam potpisao nikakav dokument kojim se obavezujem da ću glumiti policajca po brodu. Niti sam potpisao išta slično ideji da ću u svakom portu sačekivati na skali svoje ljude koji se vraćaju iz vana s alkometrom u ruci. Niti to činim, da se razumijemo.
Unatoč tome, prisiljavaju nas da budemo izvršioci, da mi blatimo ruke na „nedužnim“ pomorcima koji se nisu mogli ili htjeli suzdržati. Možda mu je jednostavno bilo previše nakon šest mjeseci neizlaženja. Konačno je izašao i treća piva ga je satrla. Koga briga zašto je učinjeno, samo pametuju što je učinjeno!
Više nego jednom sam ponovio svojim ljudima: „Ako pijete, pijte pametno da vas nitko ne vidi. Ako te ja vidim, i nitko drugi ne zna za to, riješićemo. Ako mi nisi baš antipatičan. Ali, ako je vidio još netko uz mene, ili te netko drugi prijavio meni, ja sam tu nemoćan.“
2012. godine sam pokušao zataškati kako su se dvojica oblokala kao beštije da sam ih jedva uspio probuditi. Nisam prijavio kompaniji, misleći, desilo se jednom i neće se ponoviti. Dok me nisu nazvali iz kadrovske i pitali zašto nisam prijavio. Da skratim, umjesto mene je prijavio netko drugi. Znam tko. Zamalo sam ostao bez posla. Ipak, opet bih postupio isto, da znam da nema svjedoka. Nekoliko godina kasnije su mi prijavili da je dotični pijan i probudio je pola posade usred noći galamom. Nisam imao izbora pred desetak svjedoka, nego ga prijaviti i iskrcati.
Međutim, tako isto su dali otkaz čovjeku koji si je kupio nekoliko boca skupog pića, kako bi ponio doma po iskrcaju. Prijavio ga je čuvar na kapiji terminala, samo radeći svoj posao. A poslodavac ga je upotrijebio kao primjer nama ostalima. Iako nekolicina, koji su uistinu pili i bili pijani, su i dalje na kompaniji, bez ikakvih represalija.
A gdje je tek licemjerje pojedinaca zaposlenih kod istog poslodavca, ali ne među pomorcima. Bio je slučaj na kompanijinom brodu dok je nautički inspektor bio u posjeti brodu. Toliko se naroljao da su ga našli kako spava na podu kontrolne kabine makine. I uslikali, a fotografija je procirkulirala po svim kompanijinim brodovima. Vjerovatno je došla i do njegovih pretpostavljenih. Nastavio je obnašati istu funkciju i dalje. Nekoliko godina kasnije tokom preuzimanja broda od druge kompanije, na kojoj je alkohol bio dozvoljen i ostale su zalihe, bio je najžustriji u izvršavanju kompanijinih pravila protiv alkohola, tjerajući posadu da prazni boce alkohola.
I, dalo bi se na temu još satima i danima raspravljati.
Stoga, pili, ne pili, bio vam alkohol dozvoljen ili zabranjen, neka su vam uvijek dobro more, trdo spreda i tri noge šoto kolumbe,
Kapetan Aron Baretić – ABe
Klaipeda (Litva), 23. ožujak 2024. godine
