Tijekom prošlog, zapravo sad već pretprošlog, ugovora na Themisu smo dobili iznenađujuće vijesti iz ureda. Počelo se dešavati, pogledavali smo se i ispod glasa komentirali, u strahu i nevjerici. Kompanija je, konačno, odlučila uvesti kakav takav red u naše smjene i planiranje istih. Na način da će svaki član posade pred sam iskrcaj, najkasnije, znati svoj raspored u smislu kada i na koji brod će ići slijedeće. Ne da to isto ne čine mnoge druge kompanije već dugo vremena nego što je to za naše kadrovike bio revolucionaran potez, na koji smo gledali s teškim skepticizmom. Pokazalo se, ne bez razloga.
Prije iskrcaja s Themisa, kao i svaki puta, javio sam se kadrovkinji zaduženoj za brod da ću biti spreman tada i tada, i kako mi ne bi bilo mrsko se vratiti na Themis. Moj pokušaj je, iz meni neznanih razloga, ostao odignoriran i neodgovoren. No, dobro, razmišljao sam, javiće mi se par dana po povratku kući. E Arone moj, koja si ti naivčina, ismijavala su me sva moja preostala ja. Čak i oni najteži optimisti. Uslijed toga svega i nekog osjećaja u meni, bio sam uvjeren da se na Themis ne vraćam više nikad. Iz nekog, nerazumljivog, razloga kompanija preferira na brodovima Sloman Themis i Sloman Thetis Komandante iz zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza. Mjeseci su doma, prebrzo, prolazili, učvrščujući moje uvjerenje da ću na jedan od manjih brodova, malih kineza.
Dok mi nakon cca. četiri mjeseca, a dva tjedna prije ukrcaja, nisu javili da se ipak vraćam na Themis. Da stvari budu bolje, brod je bio na putu za Mangaliju, porat* u Rumunjskoj gdje će odraditi veliki remont.
Stvari su djelovale predobro da bi bile stvarne. Ukrcaj ili iskrcaj na evropskom kontinentu, redovito i bez iznimke, doživljavam kao dobitnu kombinaciju na lutriji. A bivalo je sve bolje i bolje. Dok nije krenulo suprotnim smjerom. Pa me pitaju pojedinci zašto nisam nikad opušten. Ma ne, nisam ja od onih koji na sve gledaju crno, naprotiv, ja iz svake situacije izvlačim barem nešto dobro. Tako sam uvijek na dobitku. A vječita inspiracija su mi Monty Python i njihova legendarna pjesma „Always look on the bright side of life“. Ja, samo, pušem i na hladno. Poučen vlastitim životnim iskustvima.
No, krenimo, od početka, naravno. Ukrcaj na evropskom kontinentu. Dva leta, Zagreb – Frankfurt – Bukurešt okorjelim svjetskim lutalicama zvuči poput dječje igre, i to vrtićkog uzrasta. Podrazumijeva se da u Bukureštu, ili radije van njega, počinje biti malo manje jednostavno. Naime, prvim dijelom izvan Bukurešta se vozi po staroj cesti. Nešto poput jadranske magistrale ili ceste kroz Gorski kotar prepune zavoja. Dok se ne dođe do autoceste. U svakom slučaju dva spomenuta leta trajala su manje od vožnje Bukurešt – Mangalia. Ipak i/ili unatoč svemu navedenom, ja sam stigao od Rijeke do Mangalije u manje od dvanaest sati, što je samo po sebi dovoljan razlog za slavlje.
Nekoliko generalija, tek za zagrijavanje. Ukrcao sam se 24.2.2021. oko 22 h i smjestio u rezervnu kabinu. Dan i pol kasnije ušli smo brodom u suhi dok, a dva i pol dana kasnije moj prethodnik se iskrcao, te sam mogao započeti svoj normalan život na brodu. Kad ne bi bilo tog, sveprisutnog, ali. Ma ne, ništa strašno se nije desilo. Samo vam postepeno raspaljujem maštu, da mi se ne opuštate previše čitajući, da mi ne zaspete na pola priče.
Ipak se, nakon kakvih desetak dana na brodu, moj osjećaj da nešto nije u redu pokazao kao ispravan. Dobio sam obavijest da na brod dolazi prekobrojni Komandant, s vrlo malo iskustva na tankerima, unatoč dugogodišnjem iskustvu u svojstvu i na kompaniji. Rečeno mi je da će se on uz mene još dodatno obučiti i nakon određenog vremena preuzeti komandu nad brodom, i to kao stalni Komandant. Ne šamar, nego sam se osjećao kao da su me išamarali i popljuvali istovremeno. Momentalno sam reagirao te zatražio objašnjenje i očitovanje po pitanju moje budućnosti na kompaniji. Dakle, samo što mi se nisu nasmijali u facu, objašnjavajući da se nemam razloga bojati jer me žele zadržati. Zbunjenost je dosegla vrhunac. Zašto (mi) to rade a ne žele me se riješiti? Odgovora nemam ni danas, skoro tri mjeseca kasnije, iako sam se s Themisa iskrcao prije četiri dana. I da ne bude zabune, u hotelu u sklopu amsterdamske zračne luke čekam ukrcaj na brod „Sloman Hestia“, u vlasništvu iste kompanije za koju navigan* zadnjih devet godina. No, o tom u nekoj drugoj priči. A taman sam odlučio zaključiti zbirku i krenuti s pripremama za objavljivanje nove knjige. Ali, evo, život piše priče pa će i ova zbirka morati malo počekati.
Ne želim potrošiti ni slova više na temu mog kolege što me mijenjao jer smo ostali u kontaktu i želim mu svu sreću s Themisom kao i u životu. A bilo bi vam i dosadno čitati.
Ono što je bitno i zanimljivo za ovu priču je podatak da smo u škveru* na remontu proveli puna dva mjeseca. A u ta dva mjeseca, unatoč jako puno posla mojim ljudima i gotovo ništa posla meni, nije bilo ružnog vremena, valjanja i neprospavanih noći. A sve to su dijelovi pomoračkog života i brodske svakodnevnice. Ma ne žalim(o) se već samo naglašavam.
U ta dva mjeseca provedena u Mangaliji, ponajviše zbog pandemijskog cirkusa, nisam sišao na kopno niti jednom, iako sam nekoliko puta bio u napasti. Komocija i sigurnost broda su nadvladale sve ostalo.
Pred kraj remonta svi smo pomalo već osjećali zov mora i da je vrijeme da se pokrenemo s mjesta.
Konačno, stigle su instrukcije da po završetku krenemo prema portu* Tuapse na suprotnoj obali Crnog mora. Nisam bio osobito oduševljen obzirom na mnoge priče o lučkim vlastima u ruskim crnomorskim portima*, s kojima nisam imao nikakvo iskustvo. Ono što znam je da u nekoliko ruskih baltičkih i dalekoistočnih porata* nisam imao baš nikakvih neugodnosti. Ali, radilo se o ljudima prilično drugačijih mentaliteta i kultura. Uistinu sumnjam da su tolike priče od različitih osoba bile izmišljene ili pretjerane. Prije će biti da sam imao sreće. Možda zbog covida. Možda nečeg tajanstvenijeg i neobjašnjivog. O čemu god da se radilo, sve je prošlo bolje od svih mojih očekivanja. Nakrcani, skoro do čepa, teškim brodskim gorivom, na nekad i kod nas jedan od najvažnijih blagdana 1. Maj, krenuli smo prema južnom izlazu iz Crnog mora. Šta postoji još koji, pitate se (me)? Potrudite se i sami provjerite.
Po Crnom moru sam navigal* svega nekoliko puta u mojoj čitavoj karijeri. I lagao bih kad bih rekao da žalim što nisam više. Prije svega ući u njega, jedinim morskim putem, može biti iscrpljujuće, ovisno o trenutnoj situaciji s trafikom* brodova kroz Dardanele i Bospor. A jednom kad se i uđe nije da vas očekuju ikakva strašna uzbuđenja. Ako izuzmemo ukrajinske lučke vlasti, definitivno među najbezobraznijima na svijetu. S druge strane, prolazak kroz Bospor je svaki puta nanovo spektakularan. Toliko da se, ali samo zbog toga, radujem ponovnom prolasku.
Pred Bospor, sa sjeverne strane, smo stigli rano ujutro na dan oslobođenja Rijeke od talijanske okupacije. Kada? Pa, 3. svibnja 2021. godine. Iz razloga znanih upravi Bospora nije nam bilo dopušteno ankoranje* nego smo mogli birati između plutanja i vožnje gore dolje. Podrazumijeva se da stvarni izbor ne postoji nego se pluta da se ne troši gorivo, a makina* se ne pali osim u nuždi. Razmišljam kako bi bilo lijepo, barem jednom, proći Bosporom za danjeg svjetla, ali onda ga se ne bi doživjelo u svoj njegovoj bezvremenskoj ljepoti. Ipak, uspjeli smo izaći na drugu stranu i uploviti u Mramorno more prije ponoći istoga dana. Sam prolaz, naime, traje manje od dva sata.
S Dardaneleom je situacija poprilično drugačija. Sam prolaz je puno širi, znatno duži i, gotovo potpuno, nezanimljiv. Dobro, bio bi da se ne prolazi uz grad Gelibolu tj. Galipolje. Za Galipolje se vodila, uči nas povijest, jedna od najkrvavijih bitaka 1. svjetskog rata, između Turske i saveznika, a trajala je gotovo godinu dana. Navodno je, uči nas povijest, u bitci za Galipolje izginulo na tisuće Australaca. Što li su ti jadnici radili na krajnjem rubu Evropskog kontinentna i za čije odvratne interese su se oni borili i ginuli nije teško zamisliti. Usputna opaska autora, mnogi među vama su, vjerujem, pogledali film o bitci za Galipolje.
No, ja kao ja, redovito skrenem s osnovne teme pa se zapetljam kako me misli opsjedaju, želeći što više toga podijeliti s vama. Sad razmišljam i pitam se zašto to radim. I nisam siguran da li imam zadovoljavajući odgovor. No, slobodno podijelite svoja mišljenja sa mnom. Na ovaj ili onaj način. Uvijek sam otvoren za komunikaciju, koja ima nekakav cilj.
Dakle, negdje miljama daleko od sjevernoistočnog ulaza u Dardanele, slijedećeg, opet ranog, jutra sam ankoral*. Instrukcije primljene su bile da bismo mogli ući u prolaz kasno te večeri ili rano slijedećeg jutra. Desilo se da smo ulazili oko jedan ujutro ali i da smo krenuli s ankorađa* skoro 3 sata ranije. Kako ne bismo zakasnili i izbjegli, masnu, globu. Zahvaljujući povoljnom kurentu* brzina nam je bila prilično bolja od uobičajene pa se i, nezanimljivi, prolaz kroz Dardanele osjetno skratio. Na sveopće zadovoljstvo.
Slijedila je, živopisna, plovidba Egejskim morem među grčkim otocima. Uz koje se, baš zgodno, uspijeva uhvatiti signal na mobitelu. No, neka vas ne zavaravaju svi ti pitoreskni otoci, otočići i hridi što niču iz spomenutog mora jer ono zna biti itekako negostoljubivo kad zapuše, nimalo simpatični, sjeveroistočnjak poznatiji pod imenom bora. Da, da, s „o“ a ne kao kod nas s „u“. Iako se radi o braći blizancima što tako radosno divljaju Crnim, Egejskim, Jadranskim i inim morima u sredozemnom bazenu. Samo što se, razbojnici, koriste drugačijim imenima. Poput gospodina mistrala na jugu Francuske koji, doduše, preferira sjeverozapad. Općenito, gotovo, čitavo Sredozemlje ima nelijep običaj da počesto podivlja. Ovoga puta, kako god, čitavo Egejsko more, uključujući područje oko zloglasnog Matapana, bilo je krajnje milostivo prema nama, beznačajnim smrtnicima. Matapan je na lošem glasu zbog, navodnih, često loših vremenskih uvjeta. Ja osobno nisam imao prilike se uvjeriti u istinitost tih i takvih navoda, koliko god puta do sad što sam prošao onuda. Ipak, Matapan je znan i po, povijest nas uči, najvećoj bitci na Sredozemlju u 2. Svjetskom ratu, kad su savezničke snage teško oštetile talijansku flotu brodovlja.
Jednom kad Matapan ostavite istočno od sebe uplovljavate u Jonsko more, koje zna biti nimalo manje neugodno od susjednih mu Egeja ili Jadrana. Iako je ovoga puta i Jon bio milostiv prema nama, bijednim smrtnicima, te smo ga s lakoćom preplovili i našli se u Malteškom prolazu, između Sicilije i Malte.
Eh, situacija tek sad postaje zanimljiva i sve napetija. A radi se o sljedećem, nekolicina moji suputnika, s nestrpljenjem, očekuju smjenu. Dok istovremeno naša kadrovska služba pokušava organizirati moj iskrcaj pa prekrcaj na već spomenuti brod „Sloman Hestia“. I, u čemu je problem, pitati će se oni nestrpljiviji među vama. Valjda znate kamo idete, biti će slijedeće pitanje. I znamo i ne znamo, u prošlom vremenu, naravno. Instrukcije su bile da ćemo, najvjerovatnije, karig* iskrcati na drugi, veći, brod na otvorenom moru. Nije ni to kraj svijeta, reći će mudrijaši. I nije, uistinu nije. Kad ne bi bilo tog, sveprisutnog, ali. Ja sam svoj dio posla odradio. Obavijestio sam kadrovsku o planovima i mogućnostima. Pa su oni odradili svoj dio posla i došli do zaključka da svi oni koji se žele iskrcati se neće iskrcati, zbog situacije i bla bla bla. Dok ja, koji se zapravo ne želim iskrcati, ću biti iskrcan. Ostalo je neizrečeno, iako se dalo iščitati između redova da bih im za to trebao biti i zahvalan. Među nama, i jesam, bio sam im zahvalan što sam se konačno maknuo i krenuo dalje. No, da ne pomislite da je to išlo samo tako, hip hop i Baretić je iskrcan. Ma jok, rekli bi Turci. Prvo smo sedam dana plutali istočno/sjeveroistočno od Malte. Potom sam osmi dan ankoral* jer smo slijedećeg jutra trebali doći blizu ulaza u porat* Valletta, u nehumanih 06.30 h, kako bismo ukrcali dvojicu i opremu. Bojao sam se da će nas kurenat* baciti predaleko i da ćemo morati ustati još ranije i voziti još dulje pa konačno i zakasniti. Tako da je ankoranje* na sedamdeset i pet metara dubine bila manje loša opcija. Jesam, ankoral* sam i na većim dubinama iako izbjegavam dublje od pedeset metara, jer težina ankore* i kadene* na tim dubinama mogu biti jako teška za munivele*. Kažu Englezi:“Better worry than sorry.“ tj. bolje brinuti nego žaliti. Imam osjećaj da sam ovu rečenicu već spomenuo negdje. Ne zamjerite. Ponavljanje je majka mudrosti. Ja možda ponekad previše brinem ali zato jako rijetko žalim.
Slijedećeg jutra smo koštali* uz veći brod i drugog popodneva završili iskrcaj. Po završetku iskrcaja dopremljena nam je voda sa tzv. „suplajerom“. A, to plovilo, od engleskog „supplier“ tj. snabdjevač je vrsta remorkera koja iza nadgrađa, koje je smješteno na provi* ima veliku platformu za raznu opremu i potrepštine za brodove i/ili platforme, kao i tankove vode ispod iste. E, na takvo čudo sam se spustio te njime bio prebačen do Vallette, glavnog grada i porta* Malte. Od Themisa sam se oprostio kako se pomorcu i dolikuje, ubijeđen da nam je ovo posljednje druženje, ipak je on (brod) ili ona (Themis) u šesnaestoj godini života i pitanje je koliko će potrajati. Ja, u svakom slučaju, ne želim biti na njegovom ili njezinom posljednjem putovanju.
U hotelu u gradu Saint Julian’s sam se smjestio malo prije dva ujutro 18og svibnja 2021. godine. No, o tom u nekoj drugoj priči.
Hoofddorp (Nizozemska), 21. V. 2021.