Na današnji dan prije točno 33 godine nakon sudara s ‘Ilirijom‘ potonula je ‘Aurora‘ i za sobom odnijela 10 života. Tog 6. svibnja 1992. u 16.43 u gruškoj luci dogodila se najveća pomorska nesreća u Hrvatskoj. Živote su izgubili: Jele Bogišić, Nikola Bulum, Šima Grbešić, Senka Kralj, Luce Letunić, Mato Letunić i Lucija Mandun te djeca Romano Kralj i sestre Andrea i Nikolina Banović.
Kao i svake godine na taj dan, u more u gruškoj luci polažu se vijenci i cvijeće u sjećanje na sve stradale. I prije nego je bilo službeno polaganje, prva je to iz godine u godinu radila jedna od preživjelih, Luce Popović. Svake godine bi na taj dan pošla spustiti cvijeće, kleknula bi i izmolila Očenaš. Dugo je to radila sama samcata, a na 15. godišnjicu tragedije pošla je u Cavtat platiti misu zadušnicu za utopljenike, poglavito za djecu, ali nije se mogla održati u Cavtatu pa je odlučila poći u Katedralu gdje je uspjela. Od tada se ustalio običaj da nakon spuštanja vijenaca u more za poginule istog dana bude i sveta misa u Katedrali, piše Dubrovački Vjesnik.
I danas će dan biti u znaku sjećanja na stradale iz Aurore. I danas će biti polaganje vijenaca. I danas će se izgovoriti molitve i prigodne riječi. Samo danas neće biti Luce Popović. Prvi put. Nažalost, preminula je prije nepuna dva mjeseca, 17. ožujka, ali bi joj sigurno puno značilo da se nastavlja njegovati sjećanje na havariju, posebno sjećanje na djecu koja su tog 6. svibnja izgubila živote.
Upravo na njezinu želju i inicijativu postavljena je na 30. obljetnicu tragedije 2022. spomen-ploča s imenima poginulih, a kako je sama naglasila, najviše joj je to bilo važno radi djece.
Popović su u razgovoru za Dubrovački prije tri godine prisjetila nemilog događaja.
– Došli smo do ponte kod Hotela Palace, pogledala sam daleko, vidjela sam Iliriju, tamo pored Kalamote, još dalje… Obično smo u par minuta prije ili poslije znali uplovljavati u Gruž, mi iz Cavtata, oni iz Rijeke… Ili Ilirija ili Slavija. Kad smo došli negdje oko Solituda, okrenula sam se, Ilirija nam se bila primakla, brzo je došla iza nas, a barba se koliko god je mogao primicao Solitudu. Poslije sam od ljudi čula da je Ilirija išla tom brzinom jer, kad je dolazila, okretala bi se da bi prova na odlasku bila okrenuta prema zapadu. S komandnog mosta sam odjednom pogledala gore jer je Aurora bila niska, a na komandi Ilirije sam vidjela neku osobu u uniformi. Je li to bio barba ili neki oficir, ne znam. Bilo mi je to toliko blizu da sam u momentu rekla: “Što vam je, hoćete li nas priklati?” Pretvoriti u priklu… Ne znam odakle mi to, ali to je bilo toliko blizu. Najednom se čulo ‘bum‘… Ljudi su kasnije rekli da je prova od Ilirije udarila u Auroru negdje ozada, a Aurora je bila stari drveni brod ratne mornarice iz Jugoslavije, lijepo piturana kao Atlasov izletnički brod pa je izgledala dobro, ali je ustvari bila trošna. Možda to nije bio veliki udarac, ali dovoljno jak da je brzo ušla voda, ljudi su počeli skakati, ispričala je Popović te nastavila:
– Znam samo da sam bila na komandnom mostu, barba je otvorio finještrin i povikao: “Idite, skačite!” Ne znam gdje je završio timunjer, ali ja i barba smo kroz taj otvoreni finještrin skočili na provu i uhvatili se za ogradu… Vidjela sam kako barba skače pa sam skočila i ja, tri četvrtine broda bile su u moru. Rekli su da je brod potonuo za par minuta, a meni se činila vječnost… Čula se vriska, letjele su burse… Pomislila sam gdje mi je brat, je li živ, zna li plivati jer je i on bio na brodu. Držali smo se za ogradu, ne znam zašto smo stali… Najednom sam ispod sebe vidjela ćelavu glavu kako nestaje, kao da me privlači u dubinu, nisam ‘znala‘ zamahnuti, zaplivati, ostala sam paralizirana u vodi… Došao je gospar Mirko Đuka-Alemani i izvukao me, rekao je kasnije da me zgrabio za kosu, prebacili su me na gumenjak, a onda na drugi gliser, nemam pojma…. Tek ove godine otkrila sam da me zapravo spasio Mirko Đuka-Alemani. Vidjela sam bratovu glavu, plivao je, imao je košulju boje bijele kave koja je ‘pocrnila‘ u vodi, netko ga je izvukao iz mora. Kad su me dovezli do rive, tamo je već bilo krcato ljudi. Nekog u maskirnoj uniformi uhitila sam za nogu i taj netko mi je pomogao da izađem na rivu, bio je to zapovjednik Mimica. Odmah su me odveli u bolnicu, a ja sam pitala za brata i druge putnike jer sam ih sve poznavala… Mnogi su ostali, ja nisam, htjela sam odmah doma da vidim gdje su mi djeca, znaju li što se dogodilo… Netko me dovezao doma i znam da mi je u dnevnom boravku, na stolici s tapicirungom, ostala fleka jer sam bila mokra. Sjedala sam na stolici i nisam se mogla pomaknuti, bila sam u šoku, ispričala je Popović te 2022. napominjući kako su unesrećene iz mora spašavali pripadnici Odreda oružanih brodova.
