Rekao sam da neću više pisati o moru, brodovima, pomorcima i plavome krugu. Istina, nisam nikome, pa ni sebi, ništa obeća(va)o. Utoliko se ne osjećam loše, niti osjećam odgovornost, čak niti moralnu, što ipak i dalje pišem.
No, dajmo zastanimo na trenutak.
Posao pomorca i način života kakav živimo, podijeljen na dvije, usko povezane a dijametralno suprotne cjeline, zaslužuje puno više od onoga što se o tome zna. Nažalost, kudikamo više se pretpostavlja, pa i zaključuje na osnovu takvih pretpostavki. Pretpostavki uglavnom zasnovanih na stereotipnim razmišljanjima i zamišljanjima ljudi koji s pomorstvom veze nikakve nemaju. Doduše, jednim puno manjim dijelom, pojedini pomorci svojim prepričavanjima i uveličavanjima, kao i nastojanjima da ostatku svijeta nešto pokažu i dokažu, doprinose sveopćem neznanju među „suhozemcima“.
U više navrata otkad pišem o moru, brodovima, pomorcima i plavome krugu poveo se razgovor i postavila su se pitanja koliko pomoraca znam(o) da pišu o tome. Do prije neki dan sam znao za još dvojicu kolega pomoraca, umirovljenih Komandanata koji pišu i svoje uspomene dijele s ostatkom svijeta.
Da bih slučajno saznao za promociju knjige kolege koji također piše o svom životu dugogodišnjeg pomorca. Nimalo slučajno, dapače svjesno i ciljano sam otišao na promociju, te slušajući kolegu shvatio da i on i ja i ostala dvojica, iako veoma drugačije, pišemo o životu prosječnog pomorca. Jer, svima nam je zajedničko upravo to, te dvije cjeline ili, bolje reći, dva života koje živimo, sve radosti i tuge toga posla i života vezanog uz posao. Neovisno o poslu i dužnostima koje obnašamo, ili smo obnašali, na brodu.
I tijekom promocije se, kao i prije, ustvrdilo da, uistinu, premalo pomoraca zapisuje i objavljuje svoje memoare. Unatoč tome što bi sve te naše priče u mnogočemu bile „iste“, ipak su vrlo drugačije i zanimljive na svoj osebujan način.
Upravo zbog svega skupa navedenog bi bilo lijepo kad bi nas više pisalo i dijelilo iskustva i uspomene. Ako zbog ničega, onda da se profesija pomorca demarginalizira, da prenesemo nešto na nove naraštaje koji tek stasaju, i u konačnici da za nama ostane pisani trag.
Ja, iako pišem i zapisujem praktički cijeli život, prvi zapis te tematike datira iz 29.11.1984., šest dana nakon mog devetnaestog rođendana. Bio je to moj prvi brod, prvi ukrcaj, bio sam Kadet, evidentno mlad, praktički dijete. No, ipak, poriv za pisanjem je bio prisutan. Podrazumijeva se, danas kad čitam ondašnje zabilješke, četrdeset godina kasnije, četrdeset godina stariji i iskusniji, čudim se tadašnjem sebi. Međutim, bez ondašnjeg mene, ne bi ni današnjeg mene ovakvoga bilo.
Ozbiljnije sam se tome posvetio na proljeće 2012. godine dok sam u „kancelariji“ kineskog škvera provodio dane, čekajući da sagrade brod koji smo trebali preuzeti. U konačnici su se stvari odužile, zakomplicirale i svašta ponešto, da sam, s nekim drugim ljudima, preuzeo blizanac ranije sagrađen. Što nimalo nije bitno za ovu priču.
A krenulo je tako što su me uspomene počele sustizati, jedna poodavno započeta i nedovršena priča se počela buniti kako je vrijeme da ju, konačno, dovršim i izbacim iz sebe. Za njom su sasvim spontano, bez najave ili upozorenja, krenule i ostale. I tako je kroz nepune dvije godine nastala moja prva zbirka autobiografskih priča s mora, brodova i plavoga kruga. Knjižica od stotinjak stranica džepnog formata na koju sam, priznajem, silno ponosan. Kao i na svih svojih sedam, do sad, tiskanih knjiga. One preostale, napisane ali još ne tiskane, čekaju svoj red.
Dakle, s tom knjižicom sam vjerovao da sam rekapitulirao cca. dvadeset i pet godina pomoračkog staža, od ranog djetinjstva i „odluke“ kad odrastem da postanem pomorac, preko kadeture, uspinjanja hijerarhijskom ljestvicom kao ofičal, sve do komandanture, zapovjedništva, kako god tko to želi nazivati. Ja sam od one generacije kad se Zapovjednike oslovljavalo s Komandante. Bio sam u nekoliko navrata prozvan od mlađih ljudi po tom pitanju. Da me jedan, krajnje komičan čovičić, čak verbalno napao kako ni sam ne znam kako se naziva moje zvanje. Nisam odustao niti ću odustajati u šezdesetoj godini ljude i stvari nazivati imenima koja su mi prirodna. Kao što mi je „u krvi“ pomorcu zaželjeti „dobro more“, a nikako „mirno more“ kako se danas sve više koristi. Kao što sam u to vrijeme vjerovao da nema potrebe dalje pisati autobiografiju, pogrešno smatrajući da sam u spomenutih stotinjak stranica natuknuo sve bitno što je trebalo biti napisano.
No, život često ima običaj nas iznenaditi bez najave dok nam se iz prikrajka smijulji ili izruguje. Da li analogijom zbivanja ili uslijed nekih dubljih, viših, meni nejasnih i nerazjašnjivih razloga, nastavio sam s pisanjem autobiografskih priča. To pisanje me „dovuklo“ do moje druge knjige iste tematike od dvestotinjak stranica teksta A5 formata. Nekako pred završetak pisanja te druge knjige, shvatio sam da imam još toliko toga za ispričati, zapisati, izbaciti iz sebe. Istovremeno sam se pobojao da bi knjiga mogla biti predugačka, pa sam odlučio dvije napisane priče ostaviti sa strane da se „toćaju“ dok za njih ne dođe vrijeme. Ne znajući da će nakon njih uslijediti još priča ili da će tako nastati i moja treća autobiografska zbirka od tristotinjak stranica B5 formata.
I tu sam, konačno i definitvno, rekao dosta je! Barem što se tiče knjiga. Šestotinjak stranica teksta i nije zanemarivo za tek dio života jednog prosječnog pomorca. Što ne znači da si ne smijem dozvoliti pokoji tekst tu i tamo.
Utoliko, odgovorno tvrdim da bi svatko od nas pomoraca imao za ispričati itekako zanimljivu priču o svom životu.
Počevši s odgovorima na jednostavna pitanja:
- Kada smo poželjeli ili odlučili se postati pomorcima?
- Kako ili zašto smo se odlučili postati pomorcima?
- Kako i kada smo shvatili da je to za nas i da smo mi za to?
- Kako i kada, ako jesmo, shvatili i prihvatili da „ništa“ drugo nije za nas“?
Jer, biti pomorac nije samo posao, to je poziv, to je način življenja i postojanja koji nisu za svakoga. To ili jesi ili nisi. Svi smo čuli onu prastaru:“Ploviti se mora, živjeti se ne mora.“
Usporedno s time, pisanje nije „samo nadarenost“, pisanje je poriv protiv kojega ne možete. Analogno tome, isto ili slično se može reći i za pisanje:“Pisati se mora, živjeti se ne mora.“
U svakom slučaju, pisali vi ili ne pisali, po kojim god morima navigali, ja vam želim uvijek dobro more, trdo spreda i tri noge šoto kolumbe.
Vojak, Sušak (Rijeka), 11. svibanj 2025. godine.
Kapetan Aron Baretić – ABe
