Nakon što sam dao otkaz na „Jugoliniji“ naivno ali tvrdoglavo i neumoljivo uvjeren kako sam tim činom završio sa svojom, tek započetom, karijerom pomorca, pokušavao sam, bezuspješno, zaposliti se, praktički, bilo gdje.Kad kažem bilo gdje, želim reći da sam se javljao na razne oglase za razne poslove.Sve dok mi nisu rekli da sam prekvalificiran za nošenje kašeta voća i povrća i razvoženje istih kaminom u noćnim satima.Bila je godina 1991. i uz rat koji je divljao, posao naći bilo je sve teže.Nije mi preostalo drugo doli početi ponovo tražiti ukrcaj, što nije bilo nimalo jednostavno.
Počeo sam obilaziti agencije i slati molbe na sve strane.Odgovori su uglavnom bili u smislu da se javim kad skupim više iskustva ili trenutno nemaju slobodnih mjesta za 3. Časnike.Bilo je naravno i neugodnijih situacija, kao kad sam nazvao šefa agencije, poslovnice kompanije iz Švicarske.Objasnim mu tko sam i što sam kao i da me preporučio dotični gospodin, koji ga je ranije nazvao telefonom, da bi mi se tip preko telefona narugao kako imam čak tri mjeseca navigacije kao 3. Časnik.Temperamentan kakav sam (bio), poklopio sam mu slušalicu, bez razmišljanja.Stvarno sam bio glupo hrabar s dvadeset i pet godina.
Kako smo bratić i ja bili u vrlo sličnoj situaciji i skupa smo tražili ukrcaj, čim bi jedan čuo za kakvu agenciju ili eventualnu priliku, javljao bi drugome.Tako me nazvao jedno jutro kako je čuo od našeg drugog bratića za agenciju u Zagrebu.Slijedećeg jutra smo obojica poslali svatko svoju kuvertu s fotokopiranim dokumentima i žvotopisom na adresu u Zagrebu.Za pretpostaviti je da su obje kuverte stigle u agenciju istog dana, dvije preporučene pošiljke poslane iz Rijeke, oba pošiljaoca prezimena Baretić.Nakon nekoliko dana, mene su zvali u vezi ukrcaja, dok se bratiću nisu nikad javili.Tako je započela moja karijera pomorca na tankerima, kao i još neke važne situacije u mom životu, pukom slučajnošću.
Godine ipak čine svoje i ne mogu se sjetiti koliko je dana prošlo prije nego sam krenuo (prvi) put prema Zagrebu.Naime, već sam bio na riječkoj Žabici kad je za mnom dotrčala moja mama s viješću da se vratim kući jer je ukrcaj odgođen za sedmicu dana. Brod je uletio u nekakvo gadno nevrijeme, pa su ih skrenuli u drugu luku, davši meni još nekoliko dana uživanja kod kuće.
Nakon kakvih sedmicu dana, ponovo sam se uputio autobusom do Zagreba, gdje sam prenoćio kod maminog brata i slijedećeg jutra se javio u u francusku ambasadu po vizu, jer u ono vrijeme su nam trebale vize za mnoge evropske države, što se do sredine ili kraja devedestih godina ukinulo.Kako je let iz Zagreba bio predviđen tek za sutradan, još jednu noć sam proveo u Zagrebu.
Iz agencije nas sedmorica rano ujutro kombijem smo prebačeni na zagrebački Pleso, nastavivši letom dalje Zurrich-Paris-Montpellier i konačno, opet kombijem do luke u malom gradiću Port La Nouvelle, na Mediteranskoj obali Francuske.
Ukrcali smo se točno u ponoć 1. srpnja 1991. godine na petnaest godina star brod jeftine japanske gradnje, što postajalo je sve očitije sa svakim učinjenim korakom.Ipak, najteže mi je bilo kad sam ušao u polumračnu kabinicu tri sa tri metra bez kupaonice ili nužnika s jadnim istrošenim namještajem.Mijenjao sam svog kolegu s Više Pomorske koji nije mogao dočekati da se iskrca dok sam ja bio na rubu da se pokupim skupa s njime. Slabo se sjećam primopredaje, ako je uopće bila, kao i koliko sam spavao tu prvu noć.Zato, sjećam se da sam prije 6 ujutro se morao pojaviti u gvardiji nemajući blagog pojma što mi je činiti na brodu što prevozi tekućine.Moje, iako kratko, dosadašnje iskustvo bilo je isključivo sa „suhim“ teretima poput rudača, paleta, kolutova, paketa, kontejnera, automobila i svačega osim tekućina.
Sjećam se i da mi je Čif, između ostalog, rekao to prvo jutro:“Samo prati liniju.“ Bilo mi je neugodno pitati što bi to trebalo značiti, jer šta može biti komplicirano u praćenju linije, meni je ipak zvučalo kao atomska fizika.Ubrzo shvativši, i sam često puta sam kroz život, mlađim kolegama dijelio „žvotnu mudrost“.Naime, u žargonu „linija“ znači cijev, znači ako pratiš cijev, znati ćeš čemu cijev služi, i od kuda kamo ide.
Prvih nekoliko dana na brodu prošlo je u nekakvoj izmaglici i jedino živo mi je ostao u sjećanju odlazak iz Port La Nouvelle radi prilično uskog izlaza omeđenog dvama lukobranima s pripadajućim, zelenim (desna strana) i crvenim (lijeva strana) malim svjetionicima.Iz meni nepoznatog razloga, Zapovjednik nije dozvoljavao Kormilarima da kormilare, nego je to bilo dodijeljeno 3. Časniku, trenutno meni, koji sam imao vrlo malo iskustva u kormilarenju i nisam bio nimalo sretan zbog toga.Ipak, uspio sam ne razbiti ili nasukati brod te smo krenuli na put prema luci Suape u Brazilu nakrcani etilnim alkoholom.
Osim Zapovjednika i Upravitelja stroja Danaca s Farskih otoka, ostatak posade bili smo uglavnom Hrvati uz dvojicu Slovenaca i jednog Bosanca.Pošto je to bilo predkompjutorsko i predinterentsko doba, društveni život na brodovima bio je kudikamo bogatiji nego danas, kad se svi povlačimo u svoje kabine pred kompjutore ili televizije. Tako da gotovo svaku večer bi se zaigralo na karte, šah ili već koju drugu društvenu igru. Obično bi se igra i raspoloženje taman zahuktavalo kad bih ja u osam navečer odlazio u dugu i često dosadnu četverosatnu samoću gvardije na mostu.S druge strane Danci u manjini, a malo i zbog pozicije na brodu, držali su se za sebe često opijajući se do besvjesti.Bilo je situacija da se ne bi pojavljivali iz kabina po dan, čak i dva.No, kako je Upravitelj znao ponekad doći na kratku ćakulu kod mene na most, bili smo relativno dobri.Tako jednom tijekom jutarnje gvardije od osam do podneva, pojavio se na mostu s bocom pive u ruci, sav natečen od pijanstva i mamurluka, žaleći se na bol u želucu.Na što mu ja govorim kako bi možda trebao popiti čašu mlijeka ili pojesti štogod a ne pivu natašte.Nije se dao smesti rekavši mi da je pivo najbolji lijek i u cugu iskapio pola boce.Sve to popraćeno glasnim podrigivanjem i smijehom.Nisam imao šta više reći na to, definitivno me potukao argumentima.
Gornje spomenuti Suape i nije baš luka već prije tankerski terminal udaljen kilometrima kopnom i miljama morem od najbliže brazilske luke Recife, u kojoj nisam nikad bio.Tako da od cijele zanimljivosti oko Suapea jedino što se bitno desilo bila je smjena Zapovjednika i Upravitelja.I novodošli bili su Danci iako s kontinenta a ne s dalekih farskih otoka, koje Danci niti ne priznaju kao svoje zemljake.Osim što su se iskrcali stariji Zapovjednik i mlađi Upravitelj, a ukrcali obrnuto, i ova dvojice bili su žestoki alkoholičari.Toliko o Dancima.
Iz Suapea smo krenuli prema Kubi, na kojoj isto tako nisam nikad bio, da bi nas nakon više od četiri dana vratili za Argentinu, što se pokazalo kao uglavnom lijepo iskustvo.Prvo smo krcali suncokretovo ulje u Buenos Airesu, glavnom gradu i najvećoj argentinskoj luci da bismo se potom digli uzvodno rijekom Parana do luke Rosario gdje smo krcali Sojino ulje.Tu se vraćam na ono gore „uglavnom lijepo iskustvo“.Pošto je u to vrijeme plovidba rijekom Parana bila dozvoljena samo danju, dvojica Pilota su noćili na brodu zahtjevajući časnička kabine.Jedina slobodna časnička kabina bila je pilotska, pa se pijani Danac mudro domislio da ja, kao najmlađi časnik, ustupim svoju kabinu jednom od pilota, na što, naravno, nisam imao pravo prigovora.Izuzev tog detalja, koji je nekako ipak prošao, u Argentini smo se lijepo proveli.U obje luke smo ostali tri dana, pošto je ukrcaj išao jako sporo i samo od šest ujutro do šest popodne, pa je bilo dovoljno vremena svima za izaći van.Tako smo izašli nas nekolicina u Buenos Airesu na večeru u njihov tradicionalni restoran, stariji iskusniji točno znajući gdje se ide, a ja mlad i neiskusan samo sam slušao priče o sočnim biftecima od kojih sline teku u potocima i mladoj jaretini koja me ni najmanje nije privlačila.Prvo sam se prestrašio kad mi je konobar iskrcao tanjur s kojeg se prelijevalo, što je izgledalo kao pola kile mesa uz hrpu pomfrija.Hrabro sam krenuo u neravnopravnu borbu s džinovskim odreskom, dok nisam zarezao a iz njega je potekla sukrvica.Želudac mi se okrenuo naopačke i tako nekoliko puta.Ova moja ekipa je popadala pod stol od smijeha vidjevši moju zgađenu facu.Ipak, dan danas im zahvaljujem što su me, jedva, uspjeli nagovoriti da barem probam, kad sam već naručio i zasigurno ću platiti.Odrezao sam najmanji mogući komadić mesa, skupivši svu svoju hrabrost i muškost stavio ga u usta.Taj osjećaj kad su vam zubi nepotrebni i slobodno ih možete objesiti na čaval dok vam se meso gotovo topi u ustima je neponovljiv.Nakon tog djevičasnkog okršaja s argentinskom govedinom, nešto slično sam okusio jedino u konobi u Motovunu, iako mi se jedna pjesnikinja iz Istre zaprijetila da i kod njih spremaju vrhunske odreske.Javiću vam kad probam.
Krenuli smo iz Agentine, preko Kanarskih otoka gdje smo stali po naftu, iskrcali dio ulja u dvije luke Alžira i ostatak na otoku Malta gdje je ujedno bila i smjena posade. Smjene su najčešće pozitivne jer se razbija brodska monotonija.S Malte smo se vratili u južnu Francusku, ovog puta isto onako mali gradić, Saint Loius du Rhone, gdje smo opet krcali etilni alkohol i gdje sam se osobno uvjerio da fama oko Francuza kao neljubaznih ljudi koji ne žele govoriti engleski je pretjerana.
Iz Francuske smo se uputili opet preko Atlantika, Karipsko more, Panamski kanal do luke Punta Morales, Costa Rica.I tu nas je dočekao samo terminal usred džungle gdje smo prvo iskrcali etilni alkohol i ukrcali natrag etilni alkohol.Svega nekoliko minuta od terminala bila je divlja i neuređena pješčana plaža i nas grupa, nakon jutarnje gvardije otišli smo se malo okupati i posunčati, zaboravljajući na tropsko sunce, što smo plaćali slijedećih nekoliko dana mažući ramena i leđa pomadama.Dok smo tako opušteno se roštiljali, ugledali smo guštera živih boja, veličine mačke.Kažu Amerikanci da je znatiželja ubila mačku.Krenuli smo prema gušteru koji se brže bolje sakrio u šuplje deblo već ispolirano od sunca, pijeska i vremena.Kako bih ga rado bio uzeo i donio kući.Mislim na deblo, ne na guštera.Dakle, ta ista znatiželja nas nije ubila, možda jer nismo mačke, ali nas je svakako prestrašilo kad je iz debla izvirila glava, pretpostavljam mamice tog istog gušterića, koja je sama bila veća nego cijeli gušter koji je mudro pobjegao u sigurnost debla.Nismo imali nimalo volje objašnjavati se s guštericom, uvjereni da bismo joj teško uspjeli objasniti da smo samo htjeli pogledati maloga izbliza.
Vraćali smo se prema istoku, naravno, opet kroz Panamski kanal i u dvije luka na karipskom izlazu iz Kanala, Cristobal i Colon smo iskrcali teret, digli se do Amerike i moćnom rijekom Mississippi došli do New Orleansa.Na žalost, nisam uspio izaći do samog grada i posjetiti famozni Bourbon Street niti jedan od nekoliko restorana što drže potomci hrvatskih doseljenika, izvorno ribara i školjkara.Jedino što sam uspio, ograničen vremenom, bilo je otići do golemog trgovačkog centra i nakupovati se jeftine američke robe, koja je još uvijek puno jeftinija nego u lijepoj našoj.Iz New Orleansa smo se spustili do Venezuele i luke Puerto Cabello, što u prijevodu znači Luka Kose.I tu smo se zadržali nekoliko dana što na iskrcaju, što ukrcaju i pošli dalje, opet prema Kanarskim otocima.
Na putu prema Kanarima smo prošli kroz jedno od meni najžešćih nevremena kad pijanom Dancu nije padalo na pamet da malo okrene brod i barem malo ublaži razbijanje broda.Za gotovo četiri dana koliko nas je lomilo, čovjek nije provirio glavu iz kabine.S Kanara s novom naftom, digli smo se do Hamburga gdje me sačekala smjena nakon točno 5 mjeseci na brodu, 30. prosinca 1991. godine.Iako je ugovor bio šest mjeseci, u to vrijeme bilo je lakše iskrcati se nego ukrcati na brod
S tim malim, ružnim brodićem od svega 7.000 tona nosivosti sam zapravo tek počeo upoznavati svijet i mnoge od zemalja sam posjetio po prvi put u životu.Uza sve što proživio sam na tom i s tim brodom, ipak mi ostaje u lijepoj uspomeni sve do danas i dalje.
Po moru, Kali Limenes, Kreta, Grčka – Tarragona, Španjolska, 15. IX. 2012.
