Evo, prošlo je više od četiri godine od kad se družimo u manje ili više redovitim mjesečnim intervalima kroz moje autorske članke i priče s plavoga kruga.
A, pošto se bliži kraj moje profesionalne karijere, osjetio sam potrebu podijeliti s vama kako je to bilo od samog početka do danas.
Priznajem, djelomično su me na to naveli pojedinci koji su me u početku javno prozivali i napadali na društvenim mrežama. Istina, radilo se o izdvojenim slučajevima koji su najčešće brzo odustajali, vjerojatno zbog manjka publike spremne da im aplaudira.
Godina je 1984., netom sam maturirao i napravio prvu matrikulu, koju dan danas čuvam. Kao i mnogi drugi od naše generacije, a bilo nas je pet razreda nautičara, javio sam se na Jugolinijin natječaj za Kadeta. U ono vrijeme se to, službeno, zvalo „Pripravnik za poručnika trgovačke mornarice“.
Naravno da nije odmoglo što je otac proveo gotovo čitav radni vijek na Jugoliniji, što po brodovima, došavši do Komandanta, što u kancelariji. Te, u konačnici dočekavši umirovljenje.
Uglavnom, 8. kolovoza 1984. sam se ukrcao na M/B „Novi Vinodolski“, koji se nalazio na remontu u malološinjskom škveru. Od milja zvan „Vinodólski“ bio je momčina od dvadeset i tri godine, naspram mene od nenavršenih devetnaest. Uključujući nas trojicu Kadeta, jednog Asistenta telegrafije i jednog Asistenta makine, bilo nas je trideset i šest članova posade. Na njemu sam proveo jedanaest mjeseci i sedamnaest dana, dijeleći kabinicu od nekoliko kvadrata s kolegom Kadetom. Preostalih trinaest dana bio sam ukrcan na M/B „Kostrena“ koja je mjesecima bila na mrtvom vezu u gradu Cresu.
Uslijedila je petogodišnja pauza radi polaganja „poručničkog“, odsluženja vojnog roka, praznog hoda i školovanja na Višoj pomorskoj.
Usputna primjedba, s položenim „poručničkim“ se u ono vrijeme stjecalo zvanje „Poručnika trgovačke mornarice“, čime smo automatizmom stjecali i zvanje „Rezervnog poručnika korvete“ JRM.
Godina je, dakle, već 1990., 25. srpanj kad sam se po prvi puta ukrcao kao Terco na Jugolinijin Ro-Ro/kontejner „Bribir“. Malo bi bilo reći da nisam od prve zabriljirao u poslu nakon pet godina pauziranja. No, da ne duljim, nakon tri mjeseca, uslijed spleta neugodnih okolnosti sam se iskrcao. I ne samo iskrcao nego dao otkaz na Jugoliniji, odlučan i siguran kako me brodovi više neće vidjeti. Unatoč kadrovikovim pokušajima da me uvjeri kako ima drugih brodova i drugačijih ljudi po njima. Hoću reći, bio je upoznat sa situacijom na brodu.
Sljedeće sam mjesece provodio u traženju „bilo kakvog“ posla, dok me na razgovoru za transportnog radnika u noćnim satima nisu odbili zbog „prekvalificiranosti“!
Shvatio sam da, spomenutu, odlučnost mogu komotno baciti u more. Negdje početkom 1991. sam krenuo u potragu za ukrcajem na „stranca“.
U čemu sam konačno i uspio, te se (opet) u srpnju 1991. ukrcao na malog, loše održavanog, jeftino građenog u Japanu „kemikalca“ imena „Kilchem Pacific“. Ako niste navigali po jeftinim japancima, teško je to dočarati.
Ukrcao sam se netom prije ponoći. A, ubrzo je, nakon odrađene gvardije, došao kolega s Više pomorske, kojeg sam mijenjao, iscrpljen, uz komentar kako je u ponoć „topirao“ zadnji tank. Tada nisam imao blagog pojma što je „topiranje tankova“. Nazovi primopredaja je potrajala koliko mu je trebalo da se otušira, u zajedničkoj kupaonici, presvuče, spremi prtljagu i prenese mi nekoliko najbitnijih informacija o mom poslu Terca. Pomislio sam: “Ja ovo ne mogu“, poželjevši da sam bilo gdje drugdje.
Spustio sam se u gvardiju u kontrolnu kabinu tereta prije 6 sati, gdje sam naišao na Čifa, evidentno premorenog od čitave noći na nogama. Pretpostavljam da smo izmijenili nekoliko kurtoaznih riječi, prije nego li mi je rekao: “Samo prati liniju.“ Mlad, prestrašen, posramljen, preponosan da bih se usudio išta pitati, izašao sam na palubu i ugledao masu cijevi koje su izlazile, vodile, ulazile, prolazile … sa svih i na sve strane. Po drugi puta u šest sati pomislio sam kako ja to neću moći.
Čifu se nisam nikada uspio zahvaliti na jednoj od najvažnijih i najosnovnijih lekcija s tankera jer se nakon tog ugovora nismo više nikada sreli. Iako smo se nakon više od trideset godina čuli porukama. Pa, ako budeš čitao ovo znati ćeš da pišem o tebi.
Istu rečenicu: “Samo prati liniju.“ sam nebrojeno puta ponovio mlađim kolegama, što kao Čif, a što i dalje povremeno ponovim i kao Komandant.
Nakon pet mjeseci od šestomjesečnog ugovora, iskrcao sam se s „Pacifika“, nadajući se kako ću uspjeti pobjeći s tankera ili ako ne, onda pronaći agenciju/kompaniju kod koje su primanja barem prosječna. Obzirom da smo preko ondašnje agencije bili plaćeni dobro ispod prosjeka.
To traganje je potrajalo nekoliko godina, kroz koje sam odradio još dva i pol ugovora kao Terco i na polovici trećega bio unaprijeđen u Sekonda.
Iskrcao sam se nakon sedam i pol mjeseci sedmomjesečnog ugovora, razmišljajući kako sam konačno avancal i računajući kako ću se sada pomalo pripremati za daljnje napredovanje. Dok mi nije kakva četiri mjeseca kasnije bio ponuđen avancamenat, za Čifa. Bio sam apsolutno nespreman, ali su ponudu tako lijepo upakirali lijepim riječima da sam pokleknuo i prihvatio. Dan danas se čudim otkud mi hrabrosti.
Zanimljivo, opet je bio srpanj, godine 1995. kad sam se ukrcao na brodić od 2000 tona na sidrištu luke Lome, Togo. Ime broda bilo je „Arun“ i bio je u dvadeset sedmoj godini života, naspram mene od nenavršenih trideset, i bio najmlađi na brodu. Mijenjao sam kolegu iz Splita, a primopredaja je trajala kakvih sat vremena. Nakon toga se nismo nikad više sreli.
Druga zanimljivost, radije šok koji sam doživio, odvila se u Barbinoj kabini. Barba je bio s Mljeta, jedan od najdražih ljudi s kojima sam navigal kroz trideset i šest godina. Došao sam se javiti da sam se ukrcao i predstaviti, kako smo to nekada običavali. Nakon uobičajenih ljubaznosti, Barba, uvijek me oslovljavao s Primo, mi je postavio pitanje koje će ući u moju povijest: “Primo, jeste li ikada bili na tankeru?“ Pretpostavljam da mi se užas ocrtavao na licu dok sam procesuirao pitanje i pokušavao što mirnije odgovoriti: “Jesam, ovo mi je peti tanker. Ali mi je prvi ukrcaj kao Čifu.“
I, taman kad sam pomislio što bi moglo biti gore od moga neiskustva, čuo sam ga, misleći da se šali sa mnom: “Ma, nema veze. Ja sam prvi puta na tankeru.“ Naravno da sam pomislio isto što u srpnju četiri godine ranije kako ja ovo ne mogu i poželio da sam bilo gdje drugdje.
Bili smo samo Barba i ja, bez ostalih ofičala. Osim nas dvojice bili su još Kapo i Primo makine Hrvati, te osmorica ljudi iz Gane. Razvozili smo produkte po Nigeriji i okolnim zemljama, što legalno a što ilegalno.
Pregrmio sam taj prvi ugovor od šest i pol mjeseci kao Čif, stekao malo samopouzdanja da hrabro nastavim dalje.
Nepuna dva mjeseca kasnije smjestio sam se, konačno, na drugoj kompaniji, na osjetno boljoj plaći, natrag na „kemiji“, po prvi puta s Nijemcima i Filipincima.
Kroz devet i pol godina u svojstvu Čifa, odradio sam petnaest ugovora po tankerima nosivosti od 2000, 4000, 6000, 10000, 17000, 19000, 30000 i 40000 tona. Nisam niti jednom bio ukrcan dva puta na istom brodu. Bili su to brodovi s vrlo različitim sustavima tereta, od krajnje jednostavnih za operaciju do vrlo sofisticiranih i zahtjevnih.
U prosincu 2004. sam avancal za Komandanta na kompaniji za koju nekoliko dana ranije nisam znao niti da postoji. Opet na jeftinom „japancu“, starom preko devetnaest godina, naspram mene od netom navršenih trideset i devet. Primopredaja je potrajala čitavih osam sati.
No, dobro, sve to je za mnom, i ostaju samo uspomene, uglavnom lijepe na mnoge drage ljude, vrsne pomorce sa svih strana svijeta. Danas, puno stariji i iskusniji, vjerojatno bih štošta učinio drugačije. Međutim, svatko od nas ima svoj put kojim mora proći.
Trenutno odrađujem trideset i četvrti ugovor kao Komandant.
Kakav god vaš put bio, neka su vam uvijek dobro more, trdo spreda i tri noge šoto kolumbe,
Kapetan Aron Baretić – ABe
U navigaciji, kroz Skagerrak, iz Rotterdama (Nizozemska) za Fredrikshavn (Danska),
četrdeset i jednu godinu kasnije, 8. kolovoz 2025. godine
