Kako sam već spomenuo u jednoj od prijašnjih priča, za domovinskog rata po brodovima se, oprostite na izrazu, nakotilo svakojakog ološa i ljudskog otpada. Naravno, da je bilo i svega ostaloga, očajnika, neprilagođenih, te onih koji nisu pripadali niti jednoj strani a našli su se u žrvnju rata. Ali bila je tu i masa dobrih i odličnih ljudi, kao i vrsnih stručnjaka svoga posla. Mnogih se rado sjećam, iako se nismo godinama sreli, a možda nikad više i nećemo. Šteta, jer danas, nakon dvadeset i pet, pa i trideset godina, vjerovatno bismo imali što za ispričati jedni drugima. I prisjetiti se onih vremena.
U istoj priči sam spomenuo kako se godinama borim sa samim sobom da li ili ne napisati priču o brodu „Panam trinity“, koji je uvelike utjecao na mene kao mladu osobu i mladog pomorskog ofičala*. Izgleda da je, ipak, došlo vrijeme da i nju ovjekovječim. Možda ću se, u konačnici, bolje osjećati. Revija osebujnih individua koja je prodefilirala tim brodom u pet i pol mjeseci koje sam proveo na njemu je upravo fascinantna. Toliku koncentraciju egoizma, egocentrizma, zloće, neliječenih kao i neizliječivih kompleksa bilo bi nemoguće podnijeti da nije bilo tih drugih, tih dragih ljudi. Ljudi koje, nadam se, neću nikad zaboraviti. Jer upravo zahvaljujući njima sam se s „Trinitija“ iskrcao, doduše, oštećen ali snažniji nego sam bio. Hvala njima koji su, i nesvjesno, bili melem na ranama gotovo koliko i onima od kojih sam utvrdio znanje iz (ne)ponašanja.
Unatrag nekoliko mjeseci smo se „našli“ na jednoj od društvenih mreža, danas kolega Komandant, a na „Trinitiju“ Telegrafista, čovjek s kojim se nisam sreo od te ’93. do danas, iako živimo u istom gradu. Ako ikad budeš čitao znati ćeš da o tebi pišem. Čovjek kojeg se uvijek rado sjetim kao osobe i čovjeka i stručnjaka, s kojim se dalo popričati i nasmijati.
Bio je s nama na brodu i čovjek koji je bio ukrcan kao Kamarijer*, unatoč tome što s konobarstvom nije imao veze do rata. Ne znam, samo pretpostavljam, da mu je to bio prvi i jedini brod u životu nakon kojega se vratio svome zanimanju. Ni njegova priča nije bila osobito lijepa, a nije se baš lijepo niti postupalo prema njemu. Njemu sam prvome i jedinome pokazao svoj prvi pokušaj pisanja priče. I tada mi je rekao kako tu fali jako puno mesa. Jesam, bio sam razočaran ali i zahvalan jer sam shvatio da to nije za mene. I prošlo je devetnaest godina dok nisam napisao svoju prvu autobiografsku priču, što je objavljena u mojoj prvoj zbirci priča „Uspomene jednog sumanutog“. Nismo se, isto tako, nikad više sreli. Ne znam ni da li je, a kamoli gdje je danas. No, i ti, ako nekim čudom čitaš ovo i sjećaš se, hvala ti.
Zato čovjek koji je bio direktni pretpostavljeni konobaru, jedini Kogo*, pa ga se ni ne može oslovljavati s prvi, drugi ili već koji. Meni je, i nakon gotovo trideset godina ostao kao jedan od onih koji se nisu znali ponašati i nije mi zasigurno ostao u lijepom sjećanju. Naime, izučio je on dobro zanat ponašanja prema onima kojima je mislio da mora. Za ostale je ostajalo ono iskreno njegovo. Mali, bijedni, beznačajni čovječuljak. Zasigurno svjestan svih svojih ograničenja i frustracija izazvanih istima što su ga gušile do nepodnošljivosti. Što reći, bio sam mlad, neiskusan i predobro odgojen za slične gmizavce. Ma da, bez ustručavanja, da se sretnemo, rekao bih mu u facu da je mali iskompleksirani gmizavac. Unatoč tome, i od njega sam učvrstio neka od temeljnih stvari usađenih od strane roditelja. Prema odluci Komandanta, doručak se servirao u salonu posade a ne u odvojenim salonima kao ručkovi i večere. Kao i svakog jutra, prije gvardije*, sišao sam u salon, zaželio dobro jutro i zamolio doručak. Tog jutra sam s vratiju kuhinje zamolio Koga* da mi sfriga dva jaja na oko. Umjesto pozdrava, jadnik, uhvatio se za međunožje i odgovorio da će mi dati dva jaja. Učinio sam, meni jedino prirodno, okrenuo se te poslužio salamom i sirom serviranima na stolu. Nakon desetak minuta se pojavio Kamarijer* s jajima na oko uz ispriku u ime Koga*, kao da se ne ljutim na njega jer, ne znam što mi je govorio, jer ga nisam slušao. Zahvalio sam se tom dragom čovjeku odbivši pojesti jaja. Slijedeća tri ili četiri mjeseca, koliko smo ostali skupa na brodu, s Kogom* nisam izmijenio više niti jedne riječi. Reći ćete djetinjasto. Neki ćete reći da sam mu trebao razbiti nos ili nabiti tanjur s jajima na glavu. Možda biste i bili u pravu, ali to onda ne bih bio ja. Niti ondašnji a naročito ne današnji. Iako, priznati ću vam, silno bih se volio naći s njime i još nekim pojedincima ponovo na brodu. Jednostavno, zanima me da li bi mi danas, kao Komandantu, ili ikome od moje posade za doručak ponudio svoje zvončiće. Nekako, sumnjam u to.
Bio je s nama i jedan momak iz jednog od Kaštela, ukrcan kao Mornar. Dobra duša i sasvim ugodan u društvu, kad nije bio u jednom od svojih raspoloženja. A u tim raspoloženjima, kad nije volio nikoga, a vjerujem, ponajmanje sebe, bio je većinu vremena. Tada je bilo dovoljno pogledati ga onako kako njemu u tom trenutku nije odgovaralo i evo ti svađe. Često je znao sam sa sobom i slušalicama walkmana na ušima gibati se, u njemu znanom ritmu, po brodskoj krmi.
Sušta suprotnost njemu bio je Timunjer* iz okolice Splita, uvijek raspoložen i spreman za šalu. Sjećam se da nije brijao niti šišao bradu za trajanja ugovora, a na brodu je bio kakvih sedam ili osam mjeseci. I u toj bradurini je često imao zataknutu čačkalicu. Dan prije iskrcaja kad se obrijao smijali smo se jer je izgledao kao dijete. Niti jednog od njih dvojice, isto tako, nisam u životu nikad više sreo.
Nikako ne smijem zaboraviti Mornara iz Zagreba, prvi puta na brodu u životu. Zbog svog izgleda, valjda, i ponašanja netko maštovit prozvao ga je Čaruga, prema poznatom razbojniku. Ponovo smo se sreli u Bilbau 2003. godine , gdje smo se skupa ukrcali na drugi brod, druge kompanije, preko druge agencije.
Zatim je tamo bio i Kadet iz Dubrovnika s kojim sam se napio kad smo izašli van u El Ferrolu u Španjolskoj, gdje smo bili na remontu, a ja sam se odonuda i iskrcao. Pričao mi je kasnije kako mu je bilo čudno što me tako dugo nema iz zahoda pa me pošao pronaći. Ali me prije čuo nego vidio, kaže. Ispod vratiju paravana virile su čizme broj četrdeset i šest i čuo se glasan zvuk povraćanja, po čemu je pretpostavio da se radi o meni. Imao sam nenavršenih dvadeset i osam godina i to je bilo moje, do sad, posljednje pijanstvo. A sjećam se i kako smo se prigušeno smijali na mostu jedne večeri u mojoj gvardiji oko, nazovi, Komandanta. Brodom smo prolazili kroz Gibraltarski tjesnac i dotični je smatrao neophodnim biti na mostu tokom prolaska jer ja Terco Kuverte* to nikako ne bih uspio sam. Očita neznalica, pokušavao je dobivati poziciju broda istovremeno s košta* Maroka i Španjolske. Što je svima poznato, nemoguća misija zbog izuzetno jakih magnetskih anomalija. Stoga su pozicije ispadale netočne uspoređujući ih, i uzimalo ih se od bliže košte*. Pošto smo ulazili u Sredozemlje bilo je logično uzimati ih od košte* Maroka. Vikao je i psovao po mostu ne shvaćajući što čini, a kulminiralo je kad je, u nemoćnom bijesu, izvalio da je karta britanskog admiraliteta pogrešno nacrtana. Najveći i najpoznatiji hidrografski institut svijeta je kartu jednog od svjetski najprometnijih područja pogrešno nacrtao. Da se nismo bojali posljedica bili bismo urlikali od smijeha. No s, redovito, agresivnim alkoholičarom se nikad nije znalo što bi uslijedilo.
Još jedan od osebujnih likova je bio Čif*. Taj se pojavio prvi ugovor na tankeru i odmah za Čifa*. Javna tajna je bila da je Komandantu plaćao „harač“ u visini šestine mjesečne plaće kako bi ga pokrivao u poslu. Ne bih prejudicirao ali svašta se pričalo o njegovim komedijama. Ja mu iz, njemu znanih razloga, nisam bio nimalo simpatičan. Sumnjao sam da je osnovni razlog bio što sam iz Rijeke. Ruku na srce, malo koga je taj volio na brodu ali ljubav nas dvojice je bila sveprisutna i uzajamna. Tako da nam je komunikacija bila svedena na krajnji minimum i odvijala se, uglavnom, oko davanja mi poslova koje je on smatrao da mi se neće dopasti. Priznajem, najčešće je bio u pravu, što se tiče dopadanja. Jedan od takvih poslova je bilo pituranje* lajbota* u navigaciji. Bez riječi sam se prihvatio posla iako sam bijesnio u sebi svake sekunde dok nisam završio. U mom profesionalnom svijetu se s pretpostavljenima nije objašnjavalo. Dokle god to nije bilo nužno neophodno. A kad bi postalo neophodno, tada se nije moglo izbjeći, niti da se željelo. Jednom prilikom je došlo do nesporazuma, mada ja vjerujem dan danas da nije stvar nesporazuma nego manjka komunikacije. Imali smo na brodu dvije vrste kariga*, loj i sodu kaustiku. Oba kariga* se moraju grijati i uvriježena praksa je da se za takve i slične karige* temperatura u tankovima uzima jednom dnevno, obično tokom jutra. Da li od neznanja, straha, zloće ili (vjerujem) nečeg potpuno drugačijeg, odlučeno je da se temperatura uzima svaka četiri sata. Tako da bi svaki od nas trojice ofičala* na kraju svoje gvardije* prošao po kuverti* i s ručnog toplomjera uronjenog u karig* očitao temperaturu i zapisao ju u notes. Međutim, meni je Čif* rekao da uzmem temperaturu u podne ali ne i u ponoć. Šetnja kuvertom* po noći, i s upaljenim svjetlima, je operacija koja se izbjegava kad god je moguće. Ipak, da mi je rekao da uzmem u ponoć, bez riječi, bih poslušao. Drugi dan kad je shvatio da u ponoć nisam uzeo temperaturu podivljao je i napao me verbalno. Stajao je na vrhu stepenica za gornju kuvertu*, vrištao kao histerična djevojčica i prijetio mi batinama dok ga je Primo Makine* smirivao i pokušavao odvući u kabinu. A ja, lud, bijesan i povrijeđen optužbama i lažima sam ga zazivao da se spusti dolje, pogledavajući u ekstinter* u kutu kojim sam ga planirao zveknuti po glavi ako priđe bliže. Srećom Primo Makine* ga je uspio odvući i epizoda je završena bez batina i posljedica.
A da se nadovežem na šetnje kuvertom* u noćnim satima. Jedne od tih noći poslije gvardije* sam uzimao temperature kariga*. Stavi gumene rukavice jer je loj prilično topao a soda će ti izgristi ruke, skini rukavice kako bi ti ruke bile čiste da možeš zapisati temperaturu. I ponovi postupak petnaest puta, koliko je bilo tankova kariga*. Sam si na kuverti*, brod je pun, duboko gazi i ima nadvođe (vertikalna udaljenost od mora do palube) od svega nekoliko metara. Ima li malo mora, kuverta* bude puna pa ti dobro dođu i gumene čizme. „Čifčina“ je to lukavo odrađivao šečući se središnjom pasarelom*, nedodirljiv, zapisujući temperaturu dok je Noštromo*, ljudina iz Povljane na Pagu, vadio i očitavao toplomjere. Bez skidanja i stavljanja rukavica. Kako se to dešavalo poslije 8 navečer, u mojoj gvardiji*, ja bih s punta* pratio gdje su njih dvojica. E, kako rekoh, jedne od tih noći, mora je bilo više nego inače i bio sam pri kraju s poslom. Ostala su mi još samo tri tanka, bio sam uz tank 5 lijevo. Srećom dovoljno zaštićen da me more nije bacilo na kuvertu* ili gore, nego me samo val čitavog poklopio i, naravno, smočio. Nije kraj svijeta, topla večer u suptropskom pojasu, skinuo sam robu, otuširao se i zaspao. Ali mogao je biti „kraj svijeta“, za mene. Istoga dana u podne u gvardiju* dolazi Sekondo Kuverte* i ja ga pitam ako je vidio kako me val poklopio. A on me u čudu gleda i govori da nema pojma o čemu pričam jer je, valjda, bio zauzet drugim stvarima. Dakle, ta spodoba nije niti gledala kuda se ja šećem kuvertom* niti je li sa mnom sve u redu. Nepunih mjesec dana kasnije je avancan* u Čifa*.
I za kraj ne smijem ispustiti Komandanta koji je, pretpostavljam, bio progonjen od svojih osobnih demona o kojima ne znam, gotovo, ništa osim brodskih ćakula. A u brodske, kao ni druge, ćakule se čovjek ne može pouzdati i preporučljivo ih je izbjegavati. Tako da neću blatiti čovjeka na osnovu „rekao mi je da je čuo od nje a njoj je to …“. Ali stvari iz prve ruke, doživljene, koje sam vidio svojim očima, čuo svojim ušima i osjetio na vlastitoj koži su sasvim druga priča. Nešto, ipak, moram spomenuti. Toliko da ih izbacim iz sistema.
Ukrcao sam se s još šetoricom, iako se ne sjećam svih, u Houstonu. Obično bi tamo iskrcavali melasu krcanu u jednoj od centralno američkih porata* a nakon toga krcali, spomenute, loj i sodu za porte* sjevernih južno američkih ili centralno američkih zemalja.
Prvo jutro u navigaciji, moja gvardija*, Komandant dolazi na punat*. Moja, usađena, reakcija bila je pozdraviti, zaželjeti dobro jutro. Razmišljao sam na način, em je stariji od mene da mi može biti otac, em je Komandant. No, od njega nisam zauzvrat dobio ništa. Dobro, mislio sam, čovjek ima loš dan. Iako to nije nikakva isprika. Slijedeće jutro je bilo „deja vu“ jučerašnjeg. I tako su dani prolazili, on bi se ušetao na punat*, kao da je brod njegov, ne bi izustio riječi i otišao. No, nakon nekoliko takvih jutara, kad bi se on pojavio na puntu* ja bih bez riječi izašao na desno krilo i čekao da on ode. Obzirom da je bio na lošem glasu po neobičnom ponašanju očekivao sam nekakve sankcije, koje nisu uslijedile. Ostavio me zbunjenog do danas jer mene bi čista znatiželja nagnala da pitam ovog drugog zašto izlazi na krilo čim se pojavim na puntu*. Pretpostavljam da je potpuno razumijevao moje ponašanje ali ga ili nije bilo briga ili ga je zabavljalo.
Druga situacija, koju si nikako ne uspijevam objasniti, zbila se isto u navigaciji, također tokom moje jutarnje gvardije*. Kako sam spomenuo, Čifa* je radovalo davati mi malo ili nimalo dopadljive poslove. Toga puta je, ali uistinu, nadmašio sebe samoga. Mada nisam siguran da li je ideja bila njegova ili Komandantova, bila je poprilično poremećena i, prema niti kojim kriterijima, nije spadala u poslove ofičala* kuverte*. Na ulazima u nadgrađe s glavne kuverte* su stajali veliki i teški otirači načinjeni od vlakana stabala kokosovih oraha. Uglavnom, izvana se na krilu pojavio Timunjer*, drag dečko iz Splita, noseći jedan od tih otirača. Iskrcavši ga na kuvertu* krila rekao mi je kako mu je Čif* naložio da ga odnese meni na punat* kako bih ga ja očistio. Malo je reći da sam podemonio. Smirivši se donekle, ispričao sam se Timunjeru* na ispadu iako je i sam znao da paljba nije upućena njemu. Na kraju sam mu rekao neka otirač ostavi ležati tamo. Nije prošlo više od pola sata kad se Komandant pojavio na puntu*. Po ustaljenom protokolu, on na punat* a ja na desno krilo, gdje je ležao otirač. Da bi čovjek izašao na krilo za mnom, a ja brže bolje natrag u timunjeriju*, spreman za diskusiju i svađu. No, i dalje bez i jedne riječi se spustio s vanjske strane nadgrađa na krmu, s koje se uputio prema provi* i spremi za piture* i terpentine*. Izašao je iz spreme noseći limenku nečega. Nakon čega se, istim putem, vratio na desno krilo, kleknuvši ispred otirača prosuo je sadržinu, po mirisu je bila terpentina*, po otiraču i bruškinom* počeo četkati. Bio sam, u najmanju ruku, zbunjen i rastrgan između odgoja koji mi je vrištao u glavi da mu ne smijem dopustiti da to radi pored mene živa i ponosa koji je vrištao glasnije da se ne smijem pomaknuti s mjesta. I tako sam, pogleda uprta naprijed, pravio se da njega nema i da se ama baš ništa neobično ne dešava na desnom krilu. Ne znam koliko dugo je potrajalo to čišćenje. Samo znam kad je došlo vrijeme za slijedeću poziciju broda i ja sam bio prisiljen pogledati prema desnom krilu njega više nije bilo. Dani su mi prolazili u iščekivanju i neizvjesnosti jer, ćakule su bile raširene da, je ljude iskrcavao i zbog kudikamo manjih gluposti. Nije mi bilo svejedno, ma koliko sam se uvjeravao kako nisam učinio ništa loše i nema razloga za represalijama. Čovjek se iskrcao a da se taj slučaj nije nikad spomenuo, preda mnom.
Ali se i vratio natrag, pošto je „Triniti“ smatran „njegovim“ brodom, na koji se uvijek vraćao. Bili smo u, ranije spomenutom remontu, u El Ferolu. Na brodu sam bio pet i pol mjeseci od šestomjesečnog ugovora kad mi je jedne večeri rekao da se sutra iskrcavam. Složio mi je priču kako me kompanija iskrcava dok je brod u Evropi zbog jeftinijih troškova, umjesto iz Amerike kad se brod tamo vrati. Iskreno, bio sam na sedmom nebu od sreće što, konačno, idem doma iz tog ludila od ugovora, makar ga ne završio. Simptomatično je bilo to što je kompanija iskrcavala samo mene od nas šestorice ukrcanih istovremeno. Znači da mi je, u konačnici, ipak uzeo mjeru.
Slijedećeg dana još trojica, ranije ukrcanih, i ja smo se iskrcali da nisam svoju smjenu niti dočekao jer se ukrcavao tek dan poslije. Da bih kasnije čuo da me mijenjao Komandantov rođak.
Unatoč tome, nakon šest mjeseci provedenih kući, zvali su me iz agencije da se vratim na „Panam Trinity“, što sam odbio iz razloga navedenih u priči „Panam Perla“. Pa ako vas baš zanima, pročitajte i nju, priču i knjigu „Uspomene jednog sumanutog“
Amsterdam sidrište (Nizozemska), 11. VI. 2021.
Kapetan Aron Baretić – ABe
