More kao posljednja ruta spasa
Kraj siječnja 1945. godine obilježen je potpunim raspadom dotadašnjeg poretka na istočnom dijelu Europe. Kopnene rute bile su presječene, željezničke veze u rasulu, a civilno stanovništvo u paničnom povlačenju pred nadirućim ratom. U tim okolnostima more je postalo jedina otvorena ruta bijega. Baltičko more, iako zimi nemilosrdno, nudilo je nadu da se zapad može dosegnuti brodom. Upravo u toj mješavini očaja i nade započela je masovna evakuacija brodovima, poznata kao Operacija Hannibal, jedna od najvećih pomorskih evakuacija u povijesti. Među brodovima koji su sudjelovali nalazio se i Wilhelm Gustloff, čija će sudbina postati simbol tragedije na moru.
Brod koji je trebao biti simbol
Wilhelm Gustloff porinut je 1937. godine kao veliki putnički brod namijenjen krstarenjima u mirnodopskim uvjetima. Bio je projektiran za udobnost, s prostranim salonima, kabinama i sadržajima kakvi su tada bili rijetkost. U svojoj izvornoj ulozi trebao je predstavljati modernu pomorsku tehnologiju i dostupno putovanje širokim slojevima stanovništva. No rat je vrlo brzo promijenio njegovu namjenu. Brod je tijekom godina korišten kao bolnički brod, zatim kao plutajuća vojarna, a u završnici rata pretvoren je u improvizirani transport za evakuaciju civila.
Ukrcaj bez granica i pravila
U luci Gdynia vladali su kaos i panika. Tisuće ljudi pokušavale su se ukrcati na bilo koji brod koji je plovio prema zapadu. Evidencije su bile nepotpune, kontrola gotovo nepostojeća. Na Wilhelm Gustloff ukrcavali su se civili s djecom, ranjenici, starci, ali i vojno osoblje. Nitko sa sigurnošću nije znao koliko se ljudi nalazi na brodu. Procjene govore o 10.000 do 11.000 putnika, višestruko više od projektiranog kapaciteta.
Plovidba kroz led i neizvjesnost
Brod je isplovio u teškim zimskim uvjetima. Baltičko more bilo je djelomično zaleđeno, temperature su bile ispod ništice, a vidljivost ograničena. Ruta je bila pretrpana brodovima uključenima u evakuaciju, što je dodatno povećavalo rizik od sudara. Zapovjednik je, vodeći se pomorskom praksom, odlučio uključiti navigacijska svjetla kako bi brod bio uočljiv drugim plovilima. Ta odluka, donesena s ciljem sigurnije plovidbe, pokazala se kobnom u ratnoj zoni, gdje je svaki osvijetljeni brod bio potencijalna meta.
Torpeda u noći
U večernjim satima sovjetska podmornica S-13 uočila je osvijetljeni brod na otvorenom moru. Wilhelm Gustloff, iako prepun civila, bio je formalno vojni cilj. Ubrzo su ispaljena tri torpeda. Pogoci su bili razorni i precizni. Prvi torpedo onesposobio je brodski elektroenergetski sustav, drugi je pogodio prostor s velikim brojem putnika, a treći je razorio strojarnicu. U samo nekoliko minuta brod je ostao bez pogona, rasvjete i komunikacije, prepušten moru i sudbini.
Panika na palubama
Bez struje i rasvjete, unutrašnjost broda pretvorila se u mračan i kaotičan prostor. Ljudi su u panici pokušavali pronaći izlaz prema palubi. Hodnici su bili zakrčeni, stepeništa neprohodna, a čamci za spašavanje zaleđeni ili nedostupni. Posada, brojčano nedovoljna i suočena s tisućama preplašenih ljudi, nije imala realnu mogućnost organizirati evakuaciju. Mnogi su ostali zarobljeni ispod palube, dok su drugi, vođeni očajem, skakali u more.
Ledeno more bez milosti
Wilhelm Gustloff potonuo je za manje od sat vremena. Temperatura mora bila je blizu ništice, što je većini ljudi u moru ostavljalo tek nekoliko minuta života. Spašavanje je bilo ograničeno, a brodovi u blizini nisu mogli prihvatiti veliki broj preživjelih. Procjenjuje se da je više od 9.000 ljudi izgubilo život te noći.
Zašto je tragedija ostala u sjeni
Unatoč razmjerima, potonuće Wilhelm Gustloffa desetljećima nije bilo široko poznato. Dogodila se u samoj završnici Drugog svjetskog rata, u trenutku kada su globalnu pažnju zaokupljali slom nacističke Njemačke i poslijeratni poredak. Žrtve su bili civili poražene strane, a tragedija se uklapala u ratni kaos, zbog čega nikada nije dobila istaknuto mjesto u povijesnim narativima.
Pomorska lekcija koja i danas traje
Danas olupina Wilhelm Gustloffa leži na dnu Baltičkog mora i smatra se ratnom grobnicom. Mjesto potonuća zaštićeno je, a olupina se ne istražuje iz poštovanja prema stradalima. U pomorskim krugovima, priča o ovom brodu služi kao trajno upozorenje da sigurnost na moru nema alternativu, bez obzira na okolnosti.
