O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Oporavak

Oporavak

Kada sam prije nekoliko mjeseci razgovarala s prijateljicom i kada sam se olakšavala tjeskobe i straha radi pandemijske zarobljenosti mog supruga pukim izbacivanjem bespomoćnih riječi, ona je mirno uokvirila moju priču rečenicom „Vidjet ćeš kada dođe, sve ćeš ovo brzo zaboraviti i bit će ti kao da se ništa nije desilo…“ Ušutkala me tim životnim savjetom ili njegovom istinom. Nije ostalo ništa za reći.

Kada je stigao kući, nakon zaista dugotrajne razdvojenosti koja nije bila toliko mučna radi njenog trajanja, koliko radi neizvjesnosti i stalnog straha koje su je pratile, prvo što sam osjećala bilo je neizmjerno olakšanje. „Uspio je vratiti se kući!“ Riješila sam se nevidljivog tereta koji mi je sjedio na ramenima u obliku brige, straha, neizvjesnosti, nemoći, tjeskobe i raznoraznih misli koje su malo tješile, pa malo plašile. Odbacila sam taj nevidljivi teret poput zmije koja se presvukla u nešto sasvim novo – laganije. Olakšanje koje je nastupilo kada je fizički bio s nama promijenilo je sve. Riječi moje prijateljice već sam tada u sebi ponavljala „… kao da se ništa nije desilo…“. Da li je zaista tako?

U „normalnim“ uvjetima plovidbe, moj suprug bi po dolasku kući trebao odgovarajuće vrijeme oporavka prije nego li bi se „vratio“ svom kopnenom životu. Ne zato što je on kakva mimoza, već zato što konstantan rad, bez dana odmora, u uvjetima koji su puni pritiska, napetosti, stalnog pozivanja na oprez i odgovornost, stalne ingenioznosti da nešto popraviš ili osposobiš iako nemaš dijelove ili uvjete, uz stalnu pratnju vječnog „treskanja“ uz povremena teška mora s gibanjima koji te prate u stopu, uz činjenicu da cijelo vrijeme ugovora ne izlaziš s broda jer se uvijek baš u trenutku kada možeš koji sat „izletiti vani“ dogodi nekakva hitna situacija, u sve rastućoj bitci da umno i fizički izdržiš sve napore i onda kada tijelo više ne sluša tako spremno, zahtjeva vrijeme određenog odmora. Onog u kojem se fizički i psihički čovjek opusti i resetira. Boravak na brodu u mnogome je različit od boravka na radnom mjestu negdje na kopnu i ako se želi trajati bilo u poslu, bilo u životu, „oporavak“ je nužan. U tom vremenu, Mulac i ja trudili smo se uraditi sve što je bilo u našim moćima da mu u tome pomognemo. Nije nimalo lako prebaciti se s morskog na kopneni život, bez obzira što mnogima to izgleda lako i normalno. Normalno jest, ali lako nije. Može biti zanijekano ili potisnuto, ali je i dalje stvarno. Njegov oporavak mi smo hranili zajedništvom, koje je uključivalo mnogo vremena provedenog skupa u bilo kakvim aktivnostima. Uključivali smo i rodbinu i prijatelje, ali najveću snagu skupljali smo upravo nas troje u onim samo našim trenutcima. Ovaj put taj period oporavka traje duže, proporcionalan valjda s neuobičajeno stresnijim periodom koji je bio sada iza nas. I iako mi se zaista na trenutke činilo kako se možda ništa od ovoga nije ni desilo ili kako smo to prošli s lakoćom, postojali su trenutci iznimno snažne, ali i nemoćne ljutnje usmjerene prema društvima u kojima ne postoji jednakost, kao ni sloboda. Postojali su trenutci kada bih gledajući njega i Mulca kako popravljaju bicikle, kako se smiju, kako se nadmeću znanjem i testiraju jedan drugome granice, kako se zajedno bore da nešto jedan drugome dokažu, kako obojica rastu u tom zajedništvu, bila pod dojmom kristalno snažne misli kako su nam nametnuli tu odvojenost bez da su nas gledali kao ljude, kao obitelji, kao građane. Koliko je obitelji tako zadnjih mjeseci stiskalo dlanove u beskorisnoj, ali jedinoj opciji molitve, kada nisu (a neki nažalost i dalje ne mogu) doći kući kada im je ugovor bio gotov. I život nas uči koliko smo nemoćni, koliko je društvo u kojem živimo licemjerno nemilosrdno i ne mari za dobrobit pojedinca. Koliko ljudi je ostalo zarobljeno na brodovima, prepušteni samima sebi da izdrže, da ne polude, da se ne razbole; koliko je njihovih najbližih ostalo u bespomoćnosti čekanja koje su im nametnuli kao profesiju i to onu bez beneficija. I dok su društva osuđivala njihovu potrebu da se vrate kućama, dok su ismijavali njihove situacije, ljudi su se trudili da prežive. Neki su uspjeli, ali neki i nisu. Neki su platili cijenu odmah po povratku kući, a neki će je tek platiti. Plaćaju ljudi, oni isti koji su sve i odradili. A oni koji su odgovorni?! Njih nitko ne spominje, njih nitko ne zaziva, njih nitko ne kritizira. Misao da društvo ne mari je poražavajuća. Da li je lijek upravo u odmoru, u nekakvom „vidanju rana“ u kojem se spremamo na nove borbe? Ne znam, ali vjerujem da je barem djelomična nužnost. I iako nije jednostavno i iako se ne može staviti život na pauzu kako bi se kakav pomorac mogao izolirati od svega onoga što čini jedan prosječan život stvarnim, moguće je u svakodnevnicu unijeti puno više razumijevanja, kompromisa, zagrljaja i poljubaca, slatkog ugađanja i iznenađenja, ponekih samostalnih odluka, ponekih odlučnih poteza i puno dijeljenja, jer jedino na takav način možemo sačuvati jedni druge. Na koncu, jedni drugima smo sve.

Ponavljala sam rečenicu moje prijateljice „kao da se nije ni desilo…“ dok mi je život dokazivao da nije toliko površan, koliko je inteligentan. Da, naučili smo da ne smijemo biti zastrašeni propagandama koje nas takvima žele, naučili smo da je strah ubojica uma i da nas jedino može ranije potjerati tamo gdje nam se još ne ide, naučili smo da čovjek sve preživi, osim smrti i da se sve i loše i dobro brzo zaboravi pod teretom novog dana koji neumoljivo nadire. Sada kada smo nakon još jednog putovanja i još jednog oporavka učvrstili naše zajedništvo, sada kada smo malo hrabriji i malo luđi, sada kada smo malo nježniji i malo polaganiji, sada kada nam se čini da sve to iza nas i nije bilo tako strašno i da je brzo prošlo, nismo ga zaboravili, nikako. Naučio nas je mnogo. Ali život ide dalje i svaka pomoračka obitelj pronalazi sidro upravo tamo gdje su ga i podigli kako bi putovali neko vrijeme u razdvojenosti. Život nas uči da možemo i da moramo. Ne podnositi, nego živjeti. I iako svaka obitelj živi na sebi svojstven način, zajedništvo nakon razdvojenosti najljepši je i najpotrebniji lijek za svakog člana obitelji.

Oporavak

Kada sam prije nekoliko mjeseci razgovarala s prijateljicom i kada sam se olakšavala tjeskobe i straha radi pandemijske zarobljenosti mog supruga pukim izbacivanjem bespomoćnih riječi, ona je mirno uokvirila moju priču rečenicom „Vidjet ćeš kada dođe, sve ćeš ovo brzo zaboraviti i bit će ti kao da se ništa nije desilo…“ Ušutkala me tim životnim savjetom ili njegovom istinom. Nije ostalo ništa za reći.

Kada je stigao kući, nakon zaista dugotrajne razdvojenosti koja nije bila toliko mučna radi njenog trajanja, koliko radi neizvjesnosti i stalnog straha koje su je pratile, prvo što sam osjećala bilo je neizmjerno olakšanje. „Uspio je vratiti se kući!“ Riješila sam se nevidljivog tereta koji mi je sjedio na ramenima u obliku brige, straha, neizvjesnosti, nemoći, tjeskobe i raznoraznih misli koje su malo tješile, pa malo plašile. Odbacila sam taj nevidljivi teret poput zmije koja se presvukla u nešto sasvim novo – laganije. Olakšanje koje je nastupilo kada je fizički bio s nama promijenilo je sve. Riječi moje prijateljice već sam tada u sebi ponavljala „… kao da se ništa nije desilo…“. Da li je zaista tako?

U „normalnim“ uvjetima plovidbe, moj suprug bi po dolasku kući trebao odgovarajuće vrijeme oporavka prije nego li bi se „vratio“ svom kopnenom životu. Ne zato što je on kakva mimoza, već zato što konstantan rad, bez dana odmora, u uvjetima koji su puni pritiska, napetosti, stalnog pozivanja na oprez i odgovornost, stalne ingenioznosti da nešto popraviš ili osposobiš iako nemaš dijelove ili uvjete, uz stalnu pratnju vječnog „treskanja“ uz povremena teška mora s gibanjima koji te prate u stopu, uz činjenicu da cijelo vrijeme ugovora ne izlaziš s broda jer se uvijek baš u trenutku kada možeš koji sat „izletiti vani“ dogodi nekakva hitna situacija, u sve rastućoj bitci da umno i fizički izdržiš sve napore i onda kada tijelo više ne sluša tako spremno, zahtjeva vrijeme određenog odmora. Onog u kojem se fizički i psihički čovjek opusti i resetira. Boravak na brodu u mnogome je različit od boravka na radnom mjestu negdje na kopnu i ako se želi trajati bilo u poslu, bilo u životu, „oporavak“ je nužan. U tom vremenu, Mulac i ja trudili smo se uraditi sve što je bilo u našim moćima da mu u tome pomognemo. Nije nimalo lako prebaciti se s morskog na kopneni život, bez obzira što mnogima to izgleda lako i normalno. Normalno jest, ali lako nije. Može biti zanijekano ili potisnuto, ali je i dalje stvarno. Njegov oporavak mi smo hranili zajedništvom, koje je uključivalo mnogo vremena provedenog skupa u bilo kakvim aktivnostima. Uključivali smo i rodbinu i prijatelje, ali najveću snagu skupljali smo upravo nas troje u onim samo našim trenutcima. Ovaj put taj period oporavka traje duže, proporcionalan valjda s neuobičajeno stresnijim periodom koji je bio sada iza nas. I iako mi se zaista na trenutke činilo kako se možda ništa od ovoga nije ni desilo ili kako smo to prošli s lakoćom, postojali su trenutci iznimno snažne, ali i nemoćne ljutnje usmjerene prema društvima u kojima ne postoji jednakost, kao ni sloboda. Postojali su trenutci kada bih gledajući njega i Mulca kako popravljaju bicikle, kako se smiju, kako se nadmeću znanjem i testiraju jedan drugome granice, kako se zajedno bore da nešto jedan drugome dokažu, kako obojica rastu u tom zajedništvu, bila pod dojmom kristalno snažne misli kako su nam nametnuli tu odvojenost bez da su nas gledali kao ljude, kao obitelji, kao građane. Koliko je obitelji tako zadnjih mjeseci stiskalo dlanove u beskorisnoj, ali jedinoj opciji molitve, kada nisu (a neki nažalost i dalje ne mogu) doći kući kada im je ugovor bio gotov. I život nas uči koliko smo nemoćni, koliko je društvo u kojem živimo licemjerno nemilosrdno i ne mari za dobrobit pojedinca. Koliko ljudi je ostalo zarobljeno na brodovima, prepušteni samima sebi da izdrže, da ne polude, da se ne razbole; koliko je njihovih najbližih ostalo u bespomoćnosti čekanja koje su im nametnuli kao profesiju i to onu bez beneficija. I dok su društva osuđivala njihovu potrebu da se vrate kućama, dok su ismijavali njihove situacije, ljudi su se trudili da prežive. Neki su uspjeli, ali neki i nisu. Neki su platili cijenu odmah po povratku kući, a neki će je tek platiti. Plaćaju ljudi, oni isti koji su sve i odradili. A oni koji su odgovorni?! Njih nitko ne spominje, njih nitko ne zaziva, njih nitko ne kritizira. Misao da društvo ne mari je poražavajuća. Da li je lijek upravo u odmoru, u nekakvom „vidanju rana“ u kojem se spremamo na nove borbe? Ne znam, ali vjerujem da je barem djelomična nužnost. I iako nije jednostavno i iako se ne može staviti život na pauzu kako bi se kakav pomorac mogao izolirati od svega onoga što čini jedan prosječan život stvarnim, moguće je u svakodnevnicu unijeti puno više razumijevanja, kompromisa, zagrljaja i poljubaca, slatkog ugađanja i iznenađenja, ponekih samostalnih odluka, ponekih odlučnih poteza i puno dijeljenja, jer jedino na takav način možemo sačuvati jedni druge. Na koncu, jedni drugima smo sve.

Ponavljala sam rečenicu moje prijateljice „kao da se nije ni desilo…“ dok mi je život dokazivao da nije toliko površan, koliko je inteligentan. Da, naučili smo da ne smijemo biti zastrašeni propagandama koje nas takvima žele, naučili smo da je strah ubojica uma i da nas jedino može ranije potjerati tamo gdje nam se još ne ide, naučili smo da čovjek sve preživi, osim smrti i da se sve i loše i dobro brzo zaboravi pod teretom novog dana koji neumoljivo nadire. Sada kada smo nakon još jednog putovanja i još jednog oporavka učvrstili naše zajedništvo, sada kada smo malo hrabriji i malo luđi, sada kada smo malo nježniji i malo polaganiji, sada kada nam se čini da sve to iza nas i nije bilo tako strašno i da je brzo prošlo, nismo ga zaboravili, nikako. Naučio nas je mnogo. Ali život ide dalje i svaka pomoračka obitelj pronalazi sidro upravo tamo gdje su ga i podigli kako bi putovali neko vrijeme u razdvojenosti. Život nas uči da možemo i da moramo. Ne podnositi, nego živjeti. I iako svaka obitelj živi na sebi svojstven način, zajedništvo nakon razdvojenosti najljepši je i najpotrebniji lijek za svakog člana obitelji.