Na početku milenija doktori su široke ruke Veneciji davali još sto godina života, predviđajući da će biti nenaseljiva do 2100-e poslije Krista. Vodeći svjetski stručnjaci do danas nisu promijenili mišljenje. Venecijanski trg Svetog Marka u prosjeku poplavi šezdesetak puta godišnje, a daleke 1900. pod vodom bi se znao naći samo četiri puta; piše 24sata.
Grad tone zbog tla na kojem se nalazi, a istovremeno klimatske promjene čine da u njegove kanale navire sve više mora. Idejno rješenje leži duboko u mulju venecijanske lagune još od 1981. godine. To je projekt MOSE. Zamišljen je kao sklop masivnih čeličnih brana polegnutih u morsko dno. Poput vrata te brane bi se otvarale i zatvarale sprječavajući prodor slane vode.
Ali od samog početka MOSE prate havarije. Umjesto da košta predviđenih 1.6 milijardi eura, već do prošle godine potrošeno je 5.5 milijardi, a umjesto da se u spasonosna vrata lupi šampanjac 2011. godine, ona su pokrenuta tek sada. Ako ovo nije najveći građevinski projekt u povijesti Italije, onda je najkontroverzniji.
Slabije je poznato da je MOSE-u i Hrvatska dala scirocco u leđa. Od ukupno 78 brana/vrata tvrtka Brodosplit proizvela je njih 63, dimenzija 27 do 30 puta 20 metara i težine oko 350 tona. Obuhvaćaju 20.000 tona ugrađenog čelika ukupne vrijednosti s radovima i logistikom od preko 70 milijuna eura.
Kolege iz 24sata su posjetili splitsko brodogradilištea i razgovarali sa Ivanom Zore, glavnom nadzornom inženjerkom na vratima Venecije.
„Venecija tone već godinama. Jednostavno je na takvom tlu da propada. Porast razine mora u kombinaciji s infrastrukturom koja tone čini da grad nestaje. Početkom sedamdesetih zamislili su projekt MOSE (Mojsije). Jedna od njegovih operacija uključuje da se na sva tri ulaza u lagunu podignu vrata koja će spriječiti prodiranje vode. Devedesetih su počeli raditi kompletan betonski koncept ispod mora gdje će kasnije biti smještene te brane, odnosno vrata. Pilot projekt je napravila talijanska firma i kad su investitori shvatili da on funkcionira krenuli su u realizaciju ostalih vrata“ – ispričala je Ivana.
Brodosplit je 2014. godine osvojio natječaj, da bi godinu kasnije počeli raditi. Brodosplitu je preostalo da se uhvati izgradnje vrata na preostalim ulazima u lagunu:
„To su bili ulazi u uvalama Malamocco, Chioggia i San Nicolo. Za svaki smo napravili po dvadesetak vrata i ona funkcioniraju prilično jednostavno – brane su konstruirane slično kao brodski tankovi, a po principu balasta se puni i prazni voda. Ako su napunjeni tekućinom, zbog težine će ostati polegnuti na dnu mora. S druge strane, upuhivanjem zraka istiskuje se voda i vrata se podižu prema površini tako zatvarajući ulaze u lagunu. Ponovnim puštanjem mora i istiskivanjem zraka, vrata se spuštaju na dno u svoj prvotni položaj. Od težine padaju i tamo leže do idućeg puta kad zatrebaju“ – objašnjava Zore.
„Dno u kojem se cijela konstrukcija nalazi mješavina je mora i rijeke. Plitko je, ima blata, mulja, ali je i zaštićena ekološka zona, specifična flora i fauna. Naravno, kao i na svaki kaić, konop ili bovu koja dugo miruje u moru, nakupi se školjkaša, tako da je to bilo neminovno. Po meni je veći problem taj mulj i pjeskovito dno koje uništava ne samo boju nego i ležišta i osovine na vratima čime su ona izložena bržem propadanju i smanjenoj funkcionalnosti“ – kaže Zore dodajući da se sami sustav bojanja u teoretskim ispitivanjima pokazao kao zadovoljavajući i neškodljiv okolišu.
„Izuzetno visoki su bili ti tehnički zahtjevi. Ali sva vrata, uključujući i rezervna, dobro su napravljena i rade. A sada, kako će ih oni dalje održavati, to zaista nije na nama“ – uvjerava Ivana. Na Splićanima je bilo da rade kako je bilo definirano tehničkom dokumentacijom.
Prisustvovala je odvoženju vrata iz Brodosplita i dovoženju vrata u Veneciju. Vrata su se transportirala baražama u serijama od po četiri komada. Nije bilo nimalo lako, ali vrijedilo je.
„Sad sam direktor tehničke službe i posao mi balansira između uredskog i proizvodnje, navikavam se na to jer preferiram proizvodnju. Obožavam rad u brodogradilištu, dinamičan je i zanimljiv, valjda zato što je svaki brod drugačiji, u svakom slučaju preferiram brodove. Kao što vidite kod nas se uvijek nešto događa, izazova ne fali“ – spremno će Zore. Ali brodogradnja nije ono čime se oduvijek htjela baviti:
„Brodogradnju sam odabrala neposredno prije upisa na fakultet. Prije toga sam dvojila između farmacije i strojarstva, a brodogradnja je bila ‘ad hoc’ odluka zbog koje se nikad nisam pokajala. Ne znam što to čovjek može raditi, a da je ljepše od ovoga. Pogotovo kad gledate kako hrpa materijala odjednom postaje brod. To je baš predivno.“
Članak u cijelosti pročitajte ovdje.
