28. prosinca 1980. na Tihom oceanu je bez traga i glasa nestao Jugolinijin brod “Dunav“, povukavši sa sobom u dubine 32 člana posade, koji su bili rodom gotovo s cijele jadranske obale, ali i unutrašnjosti Hrvatske. Do danas ova nesreća u analima našega brodarstva nosi znamen jedne od najvećih pomorskih tragedija, piše Otvoreno more.
Bila je to najveća pomorska nesreća naše trgovačke mornarice nakon 2. svjetskog rata. Upravo o tragediji Dunava knjigu je napisao kapetan Vinko Horvat koji je plovio tim brodom, a imao je sreću da na to putovanje nije pošao, piše Morski.hr.
Nestao bez traga
M/B Dunav je bio hrvatski teretni brod za prijevoz rasutog tereta i bio je među najvećima u svojoj kategoriji, s 25.000 tona nosivosti. U svoje je vrijeme bio jedan od većih brodova za sipke terete hrvatskih brodara. Imao je još tri broda-blizanca.
Posadu je na posljednjem putovanju vodio kapetan Srećko Vukoša iz Rijeke. Pretpostavlja se da je potonuo približno 700 milja od japanske luke Yokohame, na dubini od 6000 metara.
“Dunav” je te 1980. bio star tek sedam godina. Dug 179, a širok 22,9 metara, mogao je razviti brzinu od 15 čvorova. Sagrađen u talijanskoj La Speziji, bio je prvi brod za rasute terete u floti riječkoga brodara.
Posljednji je put zaplovio 20. listopada 1980. iz kanadske luke Hamilton, nakon čega je nakratko pristao u američkoj luci Hampton Roadsu. U Los Angeles je uplovio 9. prosinca, napunio tankove gorivom i krenuo prema kineskoj luci Tsingtao.
Brod se kratko zadržao i u luci Panama, gdje je ukrcan posljednji teret. Prevozio je 12.000 tona čeličnih proizvoda, 11.000 tona papira i druge razne robe.
Nakon dvadeset dana plovidbe našli su se usred snažne oluje, na najgorem mogućem mjestu – nasred Tihog oceana. Vjetar je bio orkanske snage 12 bofora, a valovi vrlo veliki. Nevrijeme je bjesnjelo u širokom krugu od 800 nautičkih milja, a u njemu je još bilo oštećeno barem desetak brodova, od kojih su neki završili i prelomljeni. No, “Dunav” je očito bio najnesretniji, njega je povuklo u dubine.
Do 28. prosinca 1980. godine, brod je još bio u kontaktu s vanjskim svijetom. Ujutro u 7.30 po japanskom vremenu, kapetan je uspio izvijestiti upravu Jugolinije da zbog oštećenja nastalih u nevremenu brod mora skrenuti s kursa i proslijediti u Yokohamu. Još poslije Dunav je uspio biti u kontaktu s drugim hrvatskim brodom, “Banijom” Atlantske plovidbe iz Dubrovnika. Tada je bio 700 milja od najbliže kopnene točke, rta Nojime u Japanu.
Stabilnost takvog broda na velikim valovima opasno je narušena; u tom slučaju prova ubrzano tone, a krma s propelerima izranja i brod posve gubi manevarsku sposobnost, pretvara se u ljusku. Potonuli su brzo, u mrkloj noći, jer nije odaslan čak ni poziv u pomoć, rekonstruira tu strašnu epizodu kapetan Vinko Horvat, koji je napisao knjigu “Raj i pakao na oceanu” o tragičnom kraju broda na kojem je navigao, u to vrijeme kao mladi 3. časnik palube.
I sam se na istom brodu ranije našao u sličnim oceanskim okolnostima: nevrijeme je slomilo samaricu, palubnu dizalicu, te je ona pala i probila poklopac skladišta. Valovi su ih nalijevali, ali su taj put uspjeli sanirati stvar, vremenski uvjeti nisu bili previše ekstremni.
Naći se u takvom fortunalu u noći beznadno je bez broda: jedini spas je da vam brod izdrži. Ljudi u takvim okolnostima nesvakidašnjeg vjetra, kiše i valova nemaju vremena čak ni potonuti: udave se već plutajući na površini, od morske pjene koja im ne da disati.
Vijest o potonuću danima je ostala tajna
Vijest o lošoj situaciji držala se u tajnosti da se ne bi uznemiravalo javnost, budući da ne mora svaka pogibeljna situacija rezultirati fatalno. Dunavova situacija jest bila pogibeljna. U izvješću upravi spominjao se prodor mora u pramčano skladište i lomovi prednjih brodskih dizalica. Pri onakvim vremenskim uvjetima izgledi za spas broda i posade su vrlo mali.
Javnosti se nije govorilo ništa punih pet dana. Tek 2. siječnja 1981. riječki je brodar izvijestio da nema komunikaciju s brodom. Mogućnost fatalnog kraja uopće nije spomenuta. Narednih dana javnosti se izvješćivalo o intenzivnoj potrazi za Dunavom.
Na koncu se Jugolinija oglasila 10. siječnja 1981. te je brod i posadu službeno prooglasila nestalima. Javnosti je na novinskoj konferenciji prenesena informacija o 14-dnevnoj intenzivnoj potrazi, no te potrage nije ni bilo.
Ovo je jedini veći brod u povijesti hrvatskog brodarstva koji je nestao bez ikakvog traga. O ovoj su tragediji onda rijetki pisali ili istraživali pozadinu, jer su time riskirali da ih ondašnje vlasti prikažu sramotnim.
“Raj i pakao na oceanu” u spomen na kolege
Upravo o tragediji Dunava knjigu je napisao kapetan Vinko Horvat koji je plovio tim brodom, a imao je sreću da na to putovanje nije pošao. S “Dunava” se iskrcao šest mjeseci prije potonuća, u crnogorskoj luci Bar. Posada koja ga je tad zamijenila, i koju je mahom dobro poznavao, nikad se više nije vratila svojim kućama.
Na brodu su većinom bili Riječani i ljudi s Kvarnera, no bilo je i Dalmatinaca, kontinentalaca, Slavonaca. Kao hommage svojim nesretnim kolegama, Horvat je naknadno objavio i knjigu “Pomorci” u kojoj je dodatno pokušao dočarati sve lijepe i ruže aspekte ovoga zahtjevnog zanimanja.
Na “Dunavu” sam vršio dužnost 3. časnika palube, a kolege koji me zamijenio nažalost više nema, kao ni mnogih drugih koji su krenuli na to kobno putovanje, a s kojima sam jedno vrijeme plovio, ili ih upoznao prilikom ukrcaja. Da se na neki način odužim kolegama, prijateljima i poznanicima, o životu na brodu prije njegova nestanka napisao sam knjigu “Raj i pakao na oceanu”, kaže kapetan Horvat.
S vremenom je ta knjiga postala svojevrsni spomenik posljednjoj posadi “Dunava”, o čijem životu svjedoče brojne fotografije. I kao nastavak prve knjige, u “Pomorcima” pišem o životu na trgovačkim brodovima, o putovanjima na pet klasičnih linijskih brodova i dva kontejneraša, o položaju pomoraca koji se nije znatno promijenio do danas, već se samo znatno pogoršao.
U “Pomorcima” također opisujem svu ljepotu i zanimljivosti s dalekih putovanja, ali naravno pišem i o nepredvidivim teškoćama i izazovima s kojima se pomorci susreću gotovo na svakom putovanju. Vjerujem da će se čitateljice i čitatelji podsjetiti na svoja prošla putovanja, na jedan način života koji pomalo, ali sigurno nestaje, ali i na sve ono zbog čega se ipak isplatilo ploviti, i još se uvijek isplati, kaže Horvat.
M/b “Dunav”, specijalizirani brod za prijevoz rasutog tereta, nestao je bez traga i glasa 28. prosinca 1980., i nadam se da ćemo se u Rijeci na taj dan simbolično prisjetiti pomoraca, od kojih bi nekolicana još i danas plovili morima i oceanima svijeta, poručuje kapetan Vinko Horvat.
U sjećanje na 32 nestalih sa Dunava 28. prosinca 1980.
Srećko Vukoša (53), zapovjednik, Kostrena
Sojko Dundović (33), upravitelj stroja, Rijeka
Marijan Tavčar (28 ), prvi časnik palube, Pula
Nikola Peša (41), prvi časnik stroja, Zaton
Milan Tišma (31), radiotelegrafista, Osijek
Goran Vukić (24), drugi časnik palube, Trogir
Krunoslav Katnić (24), drugi časnik stroja, Crikvenica
Valter Franko (20), kadet – v.d. trećeg časnika palube, Rijeka
Gojko Novak (22), kadet, Telovac
Marijo Rukonić (28 ), vježbenik stroja, M. Lošinj
Nenad Marin (27), mehaničar, Kalenderi
Emilio Ban (29), električar, Rijeka
Petar Stanin (42), prvi kuhar, Poljana
Dane Brkljača (30), prvi konobar, Slivnica
Miroslav Brnelić (38 ), vođa palube, Podćudnić
Bartol Perušić (45), vođa stroja, Podćudnić
Gvido Blažina (47), kormilar, Labin
Josip Fanjak (30), kormilar, Osijek
Josip Negovetić (33), kormilar, Cres
Goran Guzobad (26), mazač, Zadar
Ivan Putnik (26), mazač, Ruzdi
Ivica Štefulj (22), mazač, Rijeka
Miljenko Perčinić (51), drugi kuhar, Rijeka
Dragan Bakić (24), drugi konobar, Međuvođen
Tomislav Juretić (35), mornar, Jelenje
Miroslav Levak (29), mornar, Rijeka
Ilija Pavlinović (26), mornar, Livno
Ante Žunić (25), mornar, Slivnica
Smolenski Dužević (33), čistač stroja, Cavtat
Drago Sikirić (35), čistač stroja, Rijeka
Ivan Matak (21), priučeni konobar, Ražanac
Branko Obrić (22), mladi mornar, Podhum
