Tomislav Mravičić zvani Mito kapetan je i vlasnik broda “Makarski Jadran”. Rekao je kako mu more sve znači, a najdraže mu je otići na more i ribariti, te tako nalazi svoj mir. Prošao je s brodom pola svijeta, spašavao je i izbjeglice, ali i brodove; piše HRT. Tomislav je naglasio da mu je otac prenio ljubav prema moru, ribarstvu, ali i plovidbi.
– Kad se ne bi bavio zemljoradnjom, onda bi otac na plaži u Donjoj luci, bacio mrežu i tako smo pomagali da se mreža izvuče, da se skupe konopi i tako malo po malo se zavoli i more, rekao je.
“More je njiva koju ne moraš orati”
Dodao je kako je s dvadesetak godina položio ispit da može voziti brod do sto bruto registarskih tona. Tomislav je rekao da se do Domovinskog rata bavio iznajmljivanjem jet skija i apartmana. No kako je počeo rat, posla više nije bilo. Tada je zapamtio riječi svoga mudrog oca.
– Sine, more ti je jedna njiva koju ne trebaš orati. Uvijek će ti davati ribe, davat će ti svega i svačega, samo je moraš čuvati, istaknuo je veliki kapetan.
Bilo je veselih, ali i tužnih trenutaka
– Između Grčke i Italije spasili smo jedan brod koji je prevozio preko sto izbjeglica. Brod je ostao bez goriva, mi smo išli tamo, jer motor nije htio upaliti. Bio je u lošem stanju, puštao je more. Moj čovjek je išao na njihov brod, mi smo u međuvremenu prebacili naftu i uspjeli smo im osposobiti brod. Kad smo se vraćali nazad zaustavili su nas Grci i prisilili da vozimo u njihovu luku. Nismo se suprotstavljali. Došli smo u njihovu luku na Krf, pregledali su brod, jer su mislili da se bavimo nedozvoljenim radnjama i švercom. Pregledali su sve i držali su nas deset dana. Kada su vidjeli da nema ništa, a mi smo u međuvremenu obavijestili naše vlasti, naše predstavništvo o Grčkoj, poslali su nam ljude iz konzularnog predstavništva i kada su vidjeli da smo u redu, pustili su nas, dodao je.
Suočavanje s tragedijama
– Jedno dvadesetak milja od Ancone prevrnuo se brod i stradalo je troje ljudi, jedan član posade se uspio spasiti. Mi smo u to doba išli u Italiju u Anconu. Vlasnik broda je rekao, ako bi slučajno na putu vidjeli “Nautiku”, a postoji mogućnost da se ona zakači i dotegli u našu zemlju, bilo bi mu drago. Pogotovo jer su smatrali da je kapetan broda ostao u utrobi broda. Rekao sam kapetaniji i vlasniku broda da smo mi nejak brod, da pošalju jedan remorker, ali oni su rekli tko će sada naći remorker, poručio je iskusni kapetan.
Dodao je kako je njegova posada napustila”Nautiku” da se i njima ne bi dogodilo zlo. Tomislav je kazao kako je tada usidrio brod s četiri velika konopa, te je svaki bio dug oko četiristo metara. Njega i njegovu posadu zahvatila je tada jaka i olujna bura.
– Nisam mogao voziti prema Splitu i Šibeniku, nego sam se morao lagano puštati paralelno s vjetrom. Zaklon smo našli u Komiži. To mi je bilo najteže što nismo uspjeli spasiti taj brod i on je potonuo, tužno je rekao Tomislav.
– Uhvatilo nas je nevrijeme, dva puta morao sam bježati, jer takvo more nisam nigdje vidio i zapamtio, dodao je.
Veseli kapetan imao je i bliski susret s rivom na Hvaru
– Pukla nam je sajla, sajla “pič propelera” i brod je imao svoj zamah i razbili smo malo rivu. Međutim, gosti to nisu ni osjetili. Imali smo problema, odmah smo morali obavijestiti Lučku kapetaniju i Hrvatski registar brodova. Samo jedan dan nismo plovili, naglasio je.
Tomislav je na brodu imao i emotivne želje putnika
– Sjećam se dvije gospođe iz Podgore, zamolile su me kada smo došli na otvoreno more da zaustavim brod i da bi one bacile cvijeće i pepeo. Zaustavio sam brod, te rekao razlog gostima, nema žene i čovjeka koji nije pustio suzu, istaknuo je kapetan.
“More se zavoli, ali ga treba poštivati”
Tomislav je naglasio kada čovjek zavoli more, teško se od njega i rastaje, ali more se mora poštivati i treba ga bojati.
– Onaj tko se ne boji mora i ne poštuje ga, ostane na moru za vijeke vjekova, a tko poštuje more, vrati se kući, poručio je.
Kapetan Tomislav naglasio je kako se bez podrške obitelji ne bi mogao s tolikom ljubav posvetiti svome poslu.
-Žena trpi, trpi, ali sad sam joj obećao – gotovo, povlačenje, kraj. Sad ćemo biti malo više skupa, zaključio je Tomislav koji nakon više od dvadeset godina napušta mjesto kapetana “Makarskog Jadrana” i odlazi u zasluženu mirovinu.
