Na pragu smo 20. stoljeća, ali za današnje pomorce izgleda kao da smo na pragu 19 stoljeća (barem što se tiče dužine ugovora i plaća za nižu posadu brodova); a pogotovo sada kada je COVID-19 na vlasti. Danas je ropstvo zakonski zabranjeno na međunarodnoj razini, ali još uvijek postoji u svijetu, procjenjuje se da u svijetu ima oko 30 milijuna ljudi u položaju roba.
U travnju su Međunarodna komora udruženja brodara (ICS) i Federacija međunarodnih transportnih radnika (ITF) poručile grupi vodećih svjetskih ekonomija G20 da je 1,2 milijuna trgovačkih pomoraca bilo izvan mora u određenom trenutku i da se 100.000 članova posada treba rotirati svakog mjeseca. Do danas su se počele obavljati smjene posade u većini svjetskih luka. Ali nitko od njih nije otvorio pitanje u vezi dužine ugovora i da li je normalno da i dalje ugovori budu od 9-12 mjeseci (za nižu posadu) koja dolazi iz dalekih egzotičnih zemalja kao što su Filipini, Indonezija itd. Da li se njihov dug ostanak na brodu može na neki način ublažiti – primjerice s boljom hranom i besplatnim internetom, a pogotovo sada kad je zavladala velika panika u svijetu zbog pandemije COVID-19 i kada se ne može ni na minutu izaći s broda na kopno.
Nitko ne misli na pomorce koji su u plovećim zatvorima. I danas živimo sa sloganom „lako je njemu, on je pomorac”. E draga gospodo, ne može svatko biti pomorac! Potrebno je biti hrabar i raditi dosta odricanja, a najveći teret pada na obitelj koja željno očekuje naš povratak kućama. Aleluja svim pomorcima koji plove po svjetskim morima!
Kažu da je kriza, a nikada do sada u svijetu brodovi nisu bili puniji tereta od kada je proradila Kina. Većina jakih brodovlasnika su postali drugi po bogatstvu u svijetu, poslije farmaceutskih tvrtki, naravno, koje iz dana u dan postaju još bogatije.
Možda je preteška riječ ’robovlasništvo’; ali na koji način opisati težak položaj u kojem se današnji pomorci nalaze? Niža posada o kojoj nitko ne vodi brigu, nemaju zaštitu od Svjetskih organizacija kao sto su IMO/MLC, a pomorske kompanije na mudar način ih iskorištavaju u vezi ugovora i visine primanja. MLC uopće nije pomislio o smanjivanju ugovora koji se kreću od 9-12 mjeseci za vrijeme korona krize. Te iste organizacije uvijek dobro i usko surađuju s pomorskim kompanijama u smislu da zadovolje minimum od minimuma, kako bi njihova zarada bila što veća, a za nižu posadu manja.
Za utjehu, za transport od 300 kontejnerskih jedinica s hlađenim teretom (riba,meso, itd.) bruto zarada od cca 6,000 USD po jedinici (Azija – Europa) što je sveukupno 1,800.000 USD, a isplate posadi za isti period 126 USD.
Ipak, ne mogu sve kompanije staviti u isti koš, ali se sve svodi na to – iskorištavanje posade do maximuma! Većina kompanija ima isti scenariji kako bi napravili film godine. Na kraju godine možda dobiju i Oscara?
Sindikati ne postoje, bar u vezi pomoraca.
Idemo sad na drugi kraj planete – Kanada. Prije dva mjeseca u Montrealu je objavljen štrajk od strane sindikata privezivača brodova. Naime, ako radite dva dana, tri dana imate slobodno a ako slobodni dan padne u nedjelju bude plaćen 100% više. Dva tjedna su luke Montreal, Trois rivières i Quebec stale s radom kao solidarnost prema privezivačima brodova. Luke su izgubile milijune dolara jer nisu radile. Na kraju priče, njihovi zahtjevi su usvojeni nakon sati i sati sastanaka. U srpnju su bili prva država koja je dozvolila posadi brodova da izađu na kraj. Njihov sindikat se izborio za pomorce u vezi njihovog kako kažu (Mental Health Awareness); ali samo 10% kompanija je izašlo u susret pomorcima.
Nema novih konvencija na horizontu u vezi zaštite pomoraca. A danas u doba takozvane najveće krize, pomorske kompanije vrlo dobro posluju, brodovi su puni tereta i posada.
Ljude koje sam poznavao su se promijenili. Moj prijatelj je nakon iskrcaja s broda ove godine bio drugačiji. Nitko ne postavlja pitanje hoće li biti sposoban za idući ukrcaj, nakon sedam mjeseci provedeni u plovećem zatvoru? Hoće li isto tako tražiti nadoknadu od naše države, kao naši muzičari; ako se ne bude mogao ukrcati na brod? Što rade sindikati po tom pitanju, koliko vode brigu u vezi naših pomoraca koji su ostali bez posla, koji čekaju na ukrcaj? Imaju li oni isto imaju pravo na nadoknadu za vrijeme kad su kod kuće? Mogu li im sindikati iz Kanade biti primjer? ITF iz Hrvatske ne radi dovoljno u vezi zaštite pomoraca, bez obzira na nacionalnost? Koliko su brodova, koji su stigli u Hrvatsku pregledali za vrijeme Covid krize?
Što rade udruge kapetana, koliko su do sada zaštitili pomoraca? Mislim da smo na top ljestvici po broju udruga kapetana/časnika u svijetu. Čast izuzetcima, ima i onih koji su dobro motivirani i izlaze u susret našim pomorcima onog trenutka kad im je pomoć najpotrebnija ili pak savjet i lijepa riječ. Zar smo toliko daleko od svijeta da ne vidimo kako u uređenim zemaljama sustav funkcionira u vezi zaštite pomoraca? Ne želim osuđivati nikoga, ali nažalost tako kod nas sve funkcionira.
Izgleda da nas non-stop prati loše vrijeme, a kažu da poslije kiše dolazi sunce.
Svijet ne bi mogao funkcionirati bez napora pomoraca, a njihov doprinos ipak prolazi najvećim dijelom neprimijećen. Oni zaslužuju daleko veću podršku u svakom trenu, a pogotovo sada.
Kapetan Ivica Slavica
**Mišljenja iznesena u tekstu ne moraju biti sukladna mišljenju redakcije, no to ne znači da nemaju pravo biti obznanjena.**
