Nisam se mogla sjetiti bolje riječi. Tražila sam prijevode i izvedenice, ali ova tuđinska, francuska, danima odzvanja kao moj unutarnji glas, onaj kojeg želim ispisati kao svojevrsnu zahvalu i izraz poštovanja i počasti svim pomorcima, kao i svim članovima njihovih obitelji ili onima koje zovu svojima. Hommage pomorcima i njihovim obiteljima za završetak 2020. godine.
Pandemija koronavirusa postavila je mnoga pitanja, od kojih mi je i dalje najneshvatljivije upravo ono koje se veže za pomorsko zanimanje – zašto su pomorci u ovoj globalnoj krizi označeni kao oni koji su najveća opasnost za širenje virusa. Koja su to točno svojstva ili koji su to točno načini života i rada koji ih kao takve svrstavaju (i njih i njihovo zanimanje) kao prijetnju? Odgovor ni nakon mjesečnih čitanja, razmišljanja, dijaloga, na žalost nisam uspjela pronaći.
Ostaje poražavajuća činjenica da mnogi (iako ne i svi, što je još jedan od neshvatljivih elemenata priče) pomorci ne mogu na brod ili ne mogu s njega; da mnogi pomorci ne mogu na brod bez karantene, pa obavljenog testa, pa ponovljene karantene; da mnogi pomorci ne mogu nakon svih mjera koje su poduzeli silaziti s tog istog broda za cijelo vrijeme trajanja njihovih ugovora; da mnogi pomorci neće imati priliku na odgovarajuću zdravstvenu skrb dok su na brodu. I ma kako god to nemoguće zvučalo, svjedoci smo upravo takvih situacija u kojima se posadama zabranjuje silazak na kopno ili je on doveden do apsurda. Bez obzira da li se radi o pojedinim slučajevima ili o globalnom trendu, kojeg je teško gledati oči u oči, jer straši i podsjeća na nazadovanje kakve bijedne civilizacije koja ne mari za one koje na svom strmoglavljenju unazad sasvim slučajno pregazi, radi se o stvarnosti. Svi oni koji su se našli u ovoj godini u takvoj situaciji znaju koliko je teško ostati priseban u takvim uvjetima. Iznimno je teško. I zahtijeva osim iskaza počasti, određene mjere koje bi to promijenile, zahtjeva društvenu svjesnost o težini i opasnostima određenih zanimanja, koja se trebaju uskladiti s novim ili promijenjenim okolnostima.
Pomorstvo je u ovoj godini dobilo još nekoliko kora kruha, pored svih onih sedam i potrebno ga je razumjeti, potrebna mu je pomoć država i društava, potrebna mu je podrška (ne samo emotivna). Potrebno je ponoviti kako su pomorcima u ovoj godini uskraćena osnovna ljudska prava, da je mnogima bio (nekima i dalje jest) onemogućen povratak kući nakon isteka ugovora, da je mnogima onemogućen pristup zdravstvenoj skrbi tijekom putovanja, da je mnogima onemogućen odlazak na brod, a time uskraćeno i pravo na rad, te da je mnogima (većini) uskraćeno pravo na slobodu kretanja, odnosno silazak s broda za vrijeme ugovora.
Kao dio pomoračke obitelji, šaljem izraz počasti svima onima koji jesu i svima onima koji nisu preživjeli ovu tešku godinu. Svima onima koji su se zatekli na brodovima ili u kućama, zarobljeni na bilo koji način, svima onima koji su se izborili sami sa sobom i s okolinom, kao i svima onima koji za to nisu imali snage ili su podlegli zarazi korona virusom. Svima onima koji su plovili, svima onima koji su čekali, svima onima koji su strepili, svima onima koji su pokušavali. Svakom pojedinačnom pomorcu koji je odradio zarobljeništvo na brodu bilo koje vrste, koji se nije mogao vratiti kući kada je trebao, želim reći da je njegova snaga i hrabrost velika, da joj se divim i da se nadam da će iz nje izvući samo najbolje za sebe. Želim mu reći da to što nije odustao nije i nikada ne smije postati tema sitničarskih spominjanja, jer sposobnost da se izolacija na brodu preživi onda kada plovidba prestaje biti zanimanje i postaje nametnuti izazov, treba biti slavljena kao pobjeda.
Svakoj pojedinačnoj čekalici želim izraziti poštovanje i reći da je divljenja vrijedna njena snaga i posvećenost, njena staloženost i sposobnost da brigu pretvori u nježnost. Svakom pojedinačnom djetetu želim poslati najveći zagrljaj, slaveći i uzvisujući njegovu hrabrost, jer čekati roditelja dok si okružen nemilosrdnim negativnostima s radija, televizije, škole, odraslih razgovora, izmiješanima s maštom djeteta u kojoj je sve pretjerano i naglašeno, dok se bojiš, dok ne razumiješ, dok gledaš roditelja i vidiš strah, brigu, nervozu, je za zlatni pehar, nagradu apsolutnog pobjedničkog prvog mjesta. Svakom roditelju čije dijete plovi želim reći da kao roditelj razumijem i strah i brigu i vječnu strepnju, da se divim sposobnosti svakog roditelja da sve to zaboravi kada se zagrli sa svojim djetetom i da uvijek bude tu za njega. Izražavam svoju iskrenu sućut svima onima koji su izgubili nekoga svoga, nekog dragog, nekog poznatog. Iskreno suosjećam sa svima onima koji nisu znali kako se izboriti s nametnutom izolacijom na brodu. Iskreno suosjećam sa svima koji su odustali. Njihov prijevremeni skok u smrt ne smijemo zaboraviti, ako ne zbog promjene čiji bi trebao biti povod, onda barem zbog ljudskosti.
Želim svim pomorcima i njihovim obiteljima, roditeljima, supružnicima, djeci da im njihov zaštitnik, sv. Nikola, donese veliku vreću punu toplih zagrljaja, dugih poljubaca, snage, hrabrosti, nježnosti, potpore, ljubavi, razumijevanja i odlučnosti dok se oporavljaju od ove godine i iščekuju nastavak plovidbe na kopnu i na moru. Svako dobro svima!
