Svake godine čak 9 milijuna tona plastike završi u oceanima. Prema podacima Europske komisije, više od 80 posto morskog otpada je plastika, a polovicu tog otpada čine plastični predmeti za jednokratnu upotrebu. Ribe jedu plastiku jer miriše kao hrana nakon što je prekrivena algama; piše Otvoreno more. U oceanima se pak plastika raspada na fragmente koji ulaze u hranidbeni lanac, i morskih životinja i ljudi.
Najviše plaši predviđanje znanstvenika – u slučaju da se ne dogode nikakve promjene, do 2050. godine u svjetskim će oceanima biti više plastičnog otpada nego riba!
Iako smo tek pedesetih godina prošloga stoljeća počeli proizvoditi plastiku, pametni ljudi svijeta zadnjih godina hitno pokušavaju reducirati njezinu proizvodnju. Zašto? Zato što smo zbog nesavjesnog korištenja plastike došli do granice u kojoj se planet doslovno guši i hitno moramo mijenjati navike.
Ponukan rezultatima istraživanja i negativnim prognozama utjecaja proizvodnje i upotrebe plastike, Europski parlament usvojio je zakon, odnosno donio direktivu kojom se u Uniji od 2021. zabranjuju plastični predmeti za jednokratnu upotrebu, kao što su tanjuri, pribor za jelo, slamke za piće itd.
Dakle, od siječnja bi ti proizvodi trebali nestati iz svih naših obrazovnih te znanstvenih javnih ustanova. Zadnje istraživanje pokazalo je da godišnje stanovnik Hrvatske sam generira 12 kilograma plastičnog otpada.
“Novo normalno” stoga ne obuhvaća samo maske i distancu zbog koronavirusa, nego i izbjegavanje plastičnih čašica, odbijanje slamke u kafićima, nošenje vlastitih platnenih torbi umjesto korištenja jednokratnih plastičnih vrećica.
ALTERNATIVE POSTOJE, NEDOSTAJE VOLJA
Akcijski plan Europske unije za kružno gospodarstvo, koji uključuje Direktivu o smanjenju utjecaja određenih plastičnih proizvoda na okoliš kao temelj EU zakonodavstva o otpadu, donosi dakle smion i stroži plan što se tiče jednokratne plastike kao zagađivača našeg okoliša.
Ovom direktivom od 2021. bit će zabranjeni jednokratni plastični tanjuri, pribor za jelo, slamke, štapići za miješanje pića, oksorazgradive plastike (u znanstvenim krugovima je diskutabilna njihova efikasnost i definicija), posude za hranu i piće od ekspandiranog polistirena, te neki drugi jednokratni materijali. Uglavnom se radi o plastičnim materijalima za kratkoročnu i jednokratnu upotrebu, objašnjava docent Mario Ščetar iz Zavoda za prehrambeno-tehnološko inženjerstvo zagrebačkog Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta:
– Kako je plastika zbog svoje funkcionalnosti sve više prisutna u našem svakodnevnom životu, bit će potrebno pribjeći određenim alternativama. Cilj EU-a je uspostava kružnoga gospodarstva u proizvodnji plastike te se sve više potiče potreba za ponovnom uporabom i recikliranjem ovog materijala kao i promicanje, razvoj i primjena novih – održivih materijala. Napominjem da je zdravstvena ispravnost hrane koja dolazi u neposredan kontakt s materijalom i dalje na prvom mjestu bez obzira na to o kojem se novom materijalu radi.
Također će do 2029. biti potrebno ostvariti cilj za skupljanje plastičnih boca u količini od 90 posto, a do 2025. plastične boce moraju biti proizvedene iz najmanje 25 posto recikliranog materijala; do 2030. od 30 posto recikliranog materijala. Zasad ovo predstavlja vrlo zahtjevan izazov svim dionicima u životnom ciklusu proizvoda, od proizvođača materijala i namirnica do kompanija koje se bave recikliranjem i prikupljačima otpada.
Ne poduzme li se ništa, količina plastike koja svake godine odlazi u more porast će s 11 na 29 milijuna tona, ostavljajući kumulativnih 600 milijuna tona koje će oceani progutati do 2040. godine. To je jednako težini tri milijuna plavih kitova, navodi se u studiji objavljenoj u časopisu Science.
MIKROPLASTIKA OPASNA PO ZDRAVLJE
Krajnje je vrijeme za promjenu. Nažalost, u Hrvatskoj se dosad nije sustavnije istraživala prisutnost mikroplastike u slatkovodnim ekosustavima, potvrđuje za Otvoreno more i Ivana Grgić s “Ruđera”, ali prema dosadašnjim spoznajama na globalnoj razini daleko najviše mikroplastike dolazi iz otpadne vode kućanstava. Njezina istraživačka grupa bavi se praćenjem unosa mikroplastike u ličinke vodenih kukaca, fiziološkim odgovorima kukaca na takav oblik stresa te praćenjem prijenosa onečišćivala preko mikroplastike.
– Često zaboravljamo ili nismo svjesni da se, npr. strojnim pranjem sintetičkih tkanina u vodu, ispuštaju tisuće i tisuće sitnih nitastih čestica mikroplastike koje u konačnici završe u našim rijekama i morima. Prema tome, povećanjem broja ljudi, odnosno intenziviranjem ljudske aktivnosti povećava se i zagađenje mikroplastikom. Najugroženije su rijeke koje prolaze kroz veće gradove, a nemaju sustav za pročišćavanje otpadnih voda – navodi Grgić.
Postavlja se pitanje jesmo li kao čovječanstvo prošli “točku iz koje nema povratka” u pogledu zagađenja plastikom i koliko to sve skupa ugrožava ljudsko zdravlje.
Mikroplastika, zbog svojih fizikalno-kemijskih svojstava, ima potencijal da na sebe veže različite kemijske spojeve (pesticide, farmaceutike i sl.) koji čak i u malim koncentracijama mogu poremetiti pravilno funkcioniranje organizma. Istraživanja su pokazala da se mikroplastika unesena u organizam može ugrađivati u različita tkiva, kao što su jetra ili mišići te se tako može lako prenositi kroz hranidbeni lanac, npr. od malih beskralježnjaka, preko riba do čovjeka.
Docent Ščetar apelira:
– Moramo razmišljati kakav planet i okoliš ostavljamo generacijama iza nas. Proizvodimo previše plastike i ona zbog naše nesmotrenosti završava u ekosustavima. A i mi smo sastavni dio tog ekosustava. No ne možemo reći da je problem isključivo u materijalu; mi – potrošači – smo glavni akteri u smanjenju i zbrinjavanju posljedica!
Članak u cijelosti pročitajte ovdje.
Video: Što se događa s otpadom s najvećeg svjetskog kruzera?
