Putnici zrakoplova iznad jugozapadnog Tihog oceana 2012. godine ugledali su nešto neobično – ogromnu splav plutajućih stijena poznatije kao plovučac. On je ukazao na podmorsku erupciju vulkana Havre na dnu oceana sjeveroistočno od Novog Zelanda. Tvorba je u konačnici narasla na više od 150 četvornih kilometara (veličina koja odgovara polovini površine otoka Hvara), što je bio znak da je erupcija neobično velika, objavio je Woods Hole Oceanographic Institut.
U časopisu Science Advances 2018. godine izišao je i članak koji detaljno opisuje prvo istraživanje najveće zabilježene podmorske vulkanske erupcije; prenosi Morski.hr.
Međunarodni istraživački tim kojeg predvode Sveučilište u Tasmaniji i Oceanografska ustanova Woods Hole (WHOI) koristili su autonomno podvodno vozilo (AUV) Sentry i daljinski upravljano vozilo (ROV) Jason kako bi istražili, mapirali i prikupili eruptirane materijale iz vulkana. Otkrili su da je erupcija na mnoge načine bila iznenađujuća.
– Znali smo da je to velika erupcija, otprilike jednaka najvećoj erupciji koju smo vidjeli na kopnu u dvadesetom stoljeću – izjavila je Rebecca Carey, vulkanolog na Sveučilištu Tasmania i vodeća znanstvenica na ekspediciji.
Više od 70 posto svih vulkanskih aktivnosti na Zemlji pojavljuje se na morskom dnu, ali detalji tih događaja uglavnom su skriveni od pogleda pod masom morske vode.
Havre je dio Kermadecovog luka, lanca vulkana, od kojih neki dolaze na površinu kako bi oblikovali otočje Kermadec, između Novog Zelanda i američke Samoe. Vulkani su nastali u subdukcijskoj zoni gdje se nalazi jedna od najvećih tektonskih ploča Zemlje, Pacifička ploča koja uranja pod Australsku ploču.
Znanstvenici iz Novog Zelanda mapirali su vulkan Havre i utvrdili da je povijest erupcije Havreovog vulkana bila puno složenija nego što su mislili, s najnovijom eksplozijom koja se sastojala od lave s 14 pozicija izbijanja između 900 i 1220 metara ispod površine.
Mapiranjem morskog dna otkrili su da je količina materijala koju je vulkan izbacio, gotovo 1,5 puta veća od erupcije planine St. Helens iz 1980. godine. Čak 75 posto materijala izbilo je na površinu u obliku plutajućeg kamena plovučca i otplutalo gonjeno vjetrom i strujama. Ostatak se raširio preko morskog dna do nekoliko milja daleko.
Materijal prikupljen pomoću ROV Jason potvrdio je raznoliku prirodu erupcije, donoseći uzorke guste lave, pepela, plovučca i divovskog plovučca na površinu, uključujući i jedan komad promjera 1,5 metra koji je prvi takve vrste ikad prikupljen i trenutno je izložen u Nacionalnom muzeju znanosti i prirode u Tokiju. Fizički i kemijski sastav tih uzoraka pomaže znanstvenicima da razumiju kako se erupcija razvila, što je uzrokovalo njeno djelovanje i kako se materijal mijenja tijekom vremena.
