Morska prostranstva srednje Dalmacije sa svojim lukama nekad su vrvjela brodovima i do 50.000 tona s raznovrsnim teretom. I Šibenik je bio važna uvozno-izvozna luka koja je godišnje ostvarivala promet veći od milijun tona u pretovaru i gdje je radilo više od 1000 zaposlenih.
Nažalost, ta prenapučenost Jadrana rađala je i opasnosti i brodske havarije koje se i danas pamte. Pa se od 1950. godine do sredine osamdesetih u šibenskim vodama dogodilo četrdesetak pomorskih nesreća u kojima je bilo potonulih brodova, ali i ljudskih žrtava; piše Šibenski.
Neki iz pomorskoga svijeta usporedili su te događaje i prostor s opasnim “Bermudskim trokutom” u Karibima, u kojem su tijekom Drugoga svjetskog rata misteriozno nestajali ratni zrakoplovi i brodovi.
SERIJA NASUKAVANJA
Zbivanja vezana za luke i brodove, posebno ona srednje Dalmacije, Splita, Šibenika i Zadra, dugo godina prati Milko Kronja, inspektor Međunarodne federacije transportnih radnika (ITWF).
O stanju Šibenske luke od kraja Drugog svjetskog rata do novijega doba i o brodskim havarijama u šibenskome akvatoriju, kaže:
– Šibenska luka imala je iznimnu ulogu šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća s matičnim poduzećem Luka i Skladišta, danas Luka-Šibenik. Uvozile su se velike količine sirovina, bila je glavna uvozno- izvozna luka za “Petrokemiju Kutina”, za izvoz njezinih mineralnih gnojiva. S vremenom su druge jadranske luke širile svoje poslove i preuzimale značajne terete.
Nažalost, navodi Kronja, u to doba događale su se i brodske havarije. Nekoliko njih i pod Zlarinom i u Kanalu sv. Ante, a druge u vanjskim vodama oko Žirja, nasukavanja i potapanja. Potonuli su „Brigita Montanari“ i “Primošten“, a nasukala su se i tri putnička broda. Pod Vilom “Moj mir” u kanalu nasukala se i “Velika Gorica“, udarivši pramcem u hrid i teško ga oštetivši.
Najveći brod koji je ikad uplovio u šibensku luku bio je „Bunun Ellegance“, nosivosti 420.000 tona. To se zbilo prije tri godine, kad je dovezao aluminijske ingote. A u zadnja tri mjeseca naša Luka je imala na vezovima samo jedan manji brod s nešto tereta. Ima naznaka da bi pomorski promet u Šibeniku mogao oživjeti s novim teretima, ali je u ovo vrijeme o tome još rano govoriti. “Prema dostupnim podacima, prva brodska havarija datira iz 1950. godine, kad se na pličini Veliki brak nasukao brod „Point San Pablo“ od 3280 tona, dok je najveći brod nasukan u šibenskome kanalu 1972. bio „Giovanni Angelli“ od 18.000 tona.
Pisac ovoga teksta pratio je neke od tih nesreća. Havariju putničkoga broda „Citta di Venezia“ 1962. godine na otoku Prišnjak sa svjetionikom pred Murterom, “Proleterke” na hrid Mišine, pred murterskom Slanicom 1969., trajekta „Ilirije“ 1973. na istome mjestu i potonuće malog talijanskog tankera “Brigitte Montanari” 1984. godine u žirjanskim vodama, s tri izgubljena života.
Poznata havarija bila je i nasukavanje trajekta “Marko Polo” u žutsko-sitskoj skupini otoka na rubu Kornata u rujnu 2009.
Tako su od šezdesetih do sredine osamdesetih godina prošloga stoljeća u šibenskome pomorskom prostoru zabilježene havarije tri putnička i tri teretna broda. Tri putnička broda su nakon nasukavanja završila u rezalištu, dva i dalje plove, dok su dva teretna broda oštećena, a jedan je potonuo.
AGONIJA “PROLETERKE”
Jedan teretni brod, “Ursa”, Lošinjske plovidbe, godine 1979. imao je pomalo bizarno nasukavanje pred Rogoznicom uz sam svjetionik Mulo. Brod je, naime, prevozio naranče, što su se iz oštećenoga broda rasule i potom plutale sve do Kornata!
Što s tiče okolnosti havarije starijeg talijanskog putničkog broda “Citta di Venezia” ’62., pronio se glas da se nakon nesreće njegov zapovjednik pokušao ubiti. Spasila ga je posada.
Neobičnu nezgodu 1964. na prilazu Šibeniku pod Zlarinom imao je i stari putnički brod “Partizanka”, bivši “Karađorđe”, kad joj je ispao jedan od dva brodska propelera s osovinom, pa se pomoću remorkera “Silni” domogla šibenske luke. Propeler je pronađen i ponovno ugrađen, ali se stari veteran, već jednom potopljen 1941., kratko zadržao u plovidbi. Jedne zimske noći 1969. godine, pred Murterom, odigrala se drama koja samo pukim slučajem nije završila ljudskim žrtvama.
Naime, na putu iz Rijeke za Dubrovnik, tada luksuzni brod “Proleterka” (bivši “Prestolonasljednik Petar”) pri punoj brzini izletio je na hridi male lanterne Mišine, samo milju od murterske plaže Slanice. Svi su putnici i posada brzo spašeni, ali je u stražnji dio broda prodrlo more, pa se cijelom polovicom visoko uzdigao nad površinom. Bio je to impresivan i tragičan prizor.
Kasnije, uz pomoć lokalnih ribara, popeli smo se na zapovjednički most, napušten i ničim osiguran,i koji se primjetno njihao, mogavši svakog trena otklizati u morske dubine.
“Proleterki” nije bilo spasa. Podigla ju je nakon podužih priprema dizalica “Veli Jože” i dovukla do uvale Podvrške, gdje je zakrpana i potom odvučena u rezalište “Sv. Kajo” u Solinu.
Četiri godine kasnije, samo milju sjevernije, kod svjetionika Prišnjaka se 1973. nasukao i trajekt “Ilirija”. Gotovo na isti način kao i talijanska „Cita di Venezia“, na istom mjestu 1962. Začudo, “Ilirija” nije pretrpjela velikih oštećenja.
POTONUĆE “BRIGITTE MONTANARI”
Ali, niti taj niz zle kobi u šibenskim vodama time nije bio okončan. U noći 16. studenoga 1984. zbila se tragedija talijanskog broda-tankera “Brigitta Montanari” s teretom od 1600 tona ukapljenog plina vinil-klorid-monomera za kaštelanski “Jugovinil”. Potonuo je za samo 15 minuta, oko 18.30 pri izmjeni kursa plovidbe, između otočića Mrtovnjaka i Tetovišnjaka, nedaleko Žirja, na 82 metra dubine.
Jezerski ribari Šinka i Grgo Carev u svojoj pasari, riskirajući živote, spasili su od sigurne smrti devetoricu talijanskih pomoraca s njihovim zapovjednikom Francescom Rievechijem, koji su plutali promrzli u moru. Trojica članova posade su se utopila. Tijelo jednoga (kuhara Giusta Santa) pronađeno je čak kod otoka Vrgade. Dvojica su zauvijek nestala. Grgo i Šinka dobili su priznanje za iznimnu hrabrost i humanost, “Plavu vrpcu Vjesnika”. Brod s opasnim teretom je uz najveće napore izvađen godinu dana kasnije, a ukapljeni plin pretočen u cisterne.
Pri vađenju “Brigitte” s morskoga dna, za vrijeme spuštanja ronilačkog zvona do potonulog broda, puklo je čelično uže s utezima što ga je, ispunjenog zrakom, držalo na određenoj dubini. “Zvono” je naglo izronilo na površinu i zbog trenutne dekompresije smrtno su stradala dva ronioca tadašnje jugoslavenske mornarice.
Podrtina “Brigitte” je napokon izvađena i dovučena u jednu uvalu na Murteru. Završila je u rezalištu u Monfalconeu kraj Trsta.
Valja još spomenuti slučaj broda “Bakar” iz 1971. godine, koji je u Drugom svjetskom ratu s Visa u Italiju prevozio partizanske ranjenike i ljude u zbjegu, prkoseći njemačkim podmornicama. Nazvali su ga brodom herojem i htjeli pretvoriti u muzej. Ali je netko u Peleš luci kod Primoštena, gdje je bio usidren, brodu otvorio ventile, pa se napunio vodom i prevrnuo. Tako je nestao i “Bakar”. Sačuvan je samo njegov zapovjedni most.
Uza sve to, kao da danas vrijedi stara rimska izreka: “Ploviti se mora, živjeti se ne mora”. “Nautare necessum est, vivere non necssum”.