Nije neobično da roditelji u Dalmaciji nazovu sina Jadran jer, ipak, svaki dan otvore škure i bace pogled na naše divno plavo more. More, koje nas mami da uskočimo u prvu barku i zaplovimo na njegovim valovima. Ono neobično je činjenica da je baš Jadran Marinković, kojemu je majka nadjenula upravo to ime, odabrao karijeru u kojoj je svakodnevno, čak 42 godine, plovio valovima. Valovima etera. Valovima, na kojima je svakog ponedjeljka iz studija Radio Splita, u emisiji „Pomorska večer“ donosio radost pomorcima i njihovim obiteljima koje su vjerno čekale uru i poznati ugodni glas radijskog novinara. Tih nekoliko sati itekako su mnogo značile ljudima koji tuku more. To su sati kada netko pita za njih, pokušava riješiti njihove probleme i uopće ima sluha za ono što ih tiši, brine i raduje. Jadran Marinković je krajem prošle godine otišao u zasluženu mirovinu, no emisija traje i dalje, već gotovo 66 godina. Jadran je pomorce znao u dušu, osjećao je sol u njihovim žilama jer je i sam brodio svjetskim morima. Možda ipak ne dovoljno dugo da bi postao kapetan, no svakako je bio omiljeni kapetan na valovima emisije „Pomorska večer“. Nema sumnje falit će mnogima, ali neće on daleko jer kao ni more, ni novinarstvo ne izlazi jednostavno iz čovjeka.
More vam je u krvi u to nema sumnje, no kako je ta ljubav prema moru zapravo počela?
U mojoj obitelji nije bilo pomoraca, no prvi rođak moje majke je plovija i ka dite san zna ići k njemu i slušat njegove priče o poslu koji radi. Bila je divota slušat te priče o plovidbi po Japanu i Americi. Možda me već tada to zaokupilo, ko će znat. Kasnije san u rodnom Zadru krenija u Pomorsku školu i, kako san jedno vrime živija kod dida i babe u Ninu, svaki dan san putova autobuson u školu. Sićan se da te 1968. nije bilo ni asfalta pa san se dobro namučija svaki dan. Proša san prvi razred s dobrim, ali mi je vladanje bilo jedan. Onda se otac, inače novinar, prebacija radit u Split tako da san i ja pomorsku školu završija u Splitu.
Vrlo rano ste krenuli na brod. Kako ste se snašli i kako je bilo odrađivati kadeturu u to vrijeme?
Nakon završene srednje Pomorske škole godinu i trinaest miseci san bija kadet na brodu „Luka Botić“. Ima san nepunih 19 godina i bilo nas je 42 na brodu. Plovili smo te 1972./73. dva puta za Australiju, ali je bija zatvoren Sueski kanal pa smo išli naokolo. Prevozili smo generalni teret i dva puta po sedam dana proveja san u svim australskim gradovima Sydney, Brisbane, Melbourne, Hobart, Freemantle, Adelaide i, naravno, Novi Zeland. Ta je zemlja bila ludilo! Povratak je bija gadan, 37 dana bez stajanja, a prošli smo i četiri klime.
Sićan se kad san doša u Rijeku na Žabicu i ukrca se na brod u 7 sati. Odma su mi dali trliš i nakon doručka, sićan se da su bile kranjske i dva jaja u tvrdo, rekli: „Ajmo, kadet, obuci se i nemoj čizme zaboravit!“ Ubacilo me u štivu jer je brod doša iz Australije s teretom kože. Te su palete s kožom i soli u štivi pustile vodu, a na meni je bilo da čistin. Pustilo me doli ka gradskog momka u taj smrad da san jedva doša sebi. Još je bila neka greda s brokvom pa sam zapeja i ravno udrija u nekog goropadnog meštra. Mislija san da će me ubit, ali samo je reka: “Dobro je, kadet, dobro je.“ Bio je to Žele Maričić i na kraju je ispa skroz simpatičan. Zaljubija se kasnije u Aucklandu, a nije zna ni riči engleskog. Išli mi na ples u Aucklandu u naš neki dom. Na ulazu je bija komad ženske koja isto nije znala ništa hrvatskog. Antonija se zvala i pita ju je jedino šta je zna „What’s your name?“ i „How do you do?“, no na kraju se oženija s njon. A kako? Puklo mu slipo crivo i osta u bolnici pa ga ona došla posjetit. Kako je bila Hrvatica, vratila se amo s njim i dobili su dvoje dice. On je dalje navigava, no nažalost, kasnije je poginija nesretnim slučajem. Šteta čovika, bija je dobar.
Bilo je to vaše prvo putovanje. Kako kreće dalje plovidba?
Kasnije san iša polagat poručnički, danas časnički, i opet san se ukrca i odradio dva krasna putovanja za Velika jezera na brodu „Split“ našeg Jadroplova kao treći oficir. Prvo putovanje bilo je zimsko i moglo se samo do Montreala jer je bilo zaleđeno i nije se moglo u jezera. Drugo je bilo na svih pet jezera i prošli smo ono zanimljivo podizanje. Uđeš u lock, napuni se vodom i digne te na novu razinu. Okreneš se, a iza tebe jezera. Krasan osjećaj. Tako da san proša i vidija svih pet. Kad sam se vratija u šestom misecu upisa san Višu pomorsku u Splitu.
Nekako u to vrijeme ste počeli raditi na radiju i tu kreće vaša novinarska karijera.
Da, na drugoj godini me otac pita bi li ja nešto radija na radiju u sportu. Budući da san volija sport radija san ka honorarac, ka student. U to san vrime radija kod Ede Pezzija, no kasnije san kod starog Vjeke Košte vodija omladinsku emisiju. Ima san sriću jer je momak šta je radija iša u vojsku, a kolegica na porodiljni tako da san ja preuzeja njihove emisije. Kako nisan ima fakultet nego višu, nisan moga bit primljen za stalno. Radija san i u press službi za vrijeme Mediteranskih igara i od tada sam 38 godina na radiju stalno.
Uz navigaciju i trinaest mjeseci rada na Mediteranskim igrama skupilo se tu i 42 godine radnog staža. Je li vam možda žao što ste umjesto navigacije odabrali radio?
Žao mi je jedino šta san moga još plovit koju godinu i dobit titulu kapetana duge plovidbe. Moga san polagat kapetanski ispit. U Italiji je kapetan duge plovidbe visoko poštovan. On je ‘professore’ i ‘dotore’. Moga bi reć da mi je to žaj šta nisan napravija, ali za drugo nije.
Ipak, za sve moraš imat iskustva i školu. Ne možeš imat fakultet pa si navigava dvi godine i sad oćeš bit glavni. Ako si tuntle gazda te neće unaprijedit. Najbitnije su preporuke. S jednog broda na drugi. Kod pomoraca nema, ako si tukac, ako si zajeba, nema više i gotovo.
Što biste rekli kako je izgledala plovidba nekad u odnosu na danas?
To je bila plovidba! Prvi kuvar, drugi kuvar, mali od kužine, prvi konobar, drugi konobar, mali od kamare. Nekad si čak ima pravo i na vino, mislin čak dva deca, za ručak i za večeru. Za ručak je svaki dan obavezno bila juha, poslije večere si moga igrat na karte. Bilo je tada puno mladih ljudi, a danas je to tragedija. Kad san nakon pusto godina iša ponovno na brod jer me posla Split Ship Management s nekin inspektoron u Hong Kong, i vidija razliku između onda i danas, razočara san se i shvatija šta je pomorstvo. Bilo je to 2002. ili 2003. ne pamtin točno. Sićan se samo da je dolar bija 900 jer san dobija dnevnice. Kad san vidija da je na brodu samo 18 ljudi, a kontejnera 4.000, nisan moga virovat.
Znan da je ručak na brodu od podne do jedan i doša ja ka gost-novinar u podne i kvarat, a ono nigdi nikoga. Nema ni pasa! Pitan šta je, kaže radi se. Donija mi onda friganoga, ladnoga mola i neku blitvu. Nije mi baš bilo milo. Nekad kad čoviku nije bilo po volji dobio bi bar mesni doručak, sira i kruva pa se moga najist. Danas se radi, nema stajanja. Sasvim druga priča. Nekad si se moga opustit. Mi smo imali nogometnu ekipu i znali smo igrat na male branke u štivi. Igrali bi makinja i paluba u gajbu pive. Ej, brod plovi, a ti igraš na male branke. Ludilo! Bilo je i druženja, i šaha, i karata. Danas neki još nemaju pravo na Internet jer ga brodovi moraju platiti. Tragedija, čisti kapitalizam.
Pamtite li možda neki događaj iz vremena kade ste plovili?
U vrime kad san plovija na Velika jezera bila je najvažnija vremenska prognoza, a moga si je na Atlantiku dobit samo na Morseove znakove. Najopasnija je bila zimska plovidba (Winter North Atlantic) i onaj šta je bija zadužen za prognozu valjda je krivo zapisa i zapovjednik je napravija rutu kako je moga. Nekad si se moga ravnat samo po zvizdama. Danas je tu satelit i nije problem, no tada je zapovjednik falija i uletija pravo u ciklonu. Trajalo je to 24 sata – jedna milja naprid, dvi natrag. Nemoš jest, nemoš pušit, nemoš spavat, nemoš ništa! Jedino šta možeš je vezat se.
Drugi put se sićan da nas je zaledilo u St. Lawrence kad smo se vraćali natrag. Bidni tuljani se sunčaju, a mi ne moremo nigdi. Srećom bija je iskusan kapetan Filko Ruić sa Šolte pa se sitija šta triba. Zvat ledolomce bilo bi preskupo. Ovako je ispraznija tankove s live strane i nagnija brod. Pod tim nagnućem led je pucao i tako smo krenuli dalje. Znalo se tada koji kapetani mogu ići za Velika jezera. Bila je to mala ruta – Rijeka, Civittavechia, Livorno, Genova, Barcelona, Valencia, Cadiz, Lisabon i preko Atlantika Toronto, Chicago i to je trajalo dva i po miseca. Na tu su rutu išli smo vrhunski kapetani.
Vratimo se ponovno na „Pomorsku večer“. Kako je zapravo to sve skupa počelo?
Kako su znali da san plovija i da san pomorac, radija san neke priloge i kolega Boko mi je reka da ja to preuzmem jer je njemu već bilo dosta. Bilo je 1982. godine, dvije godine nakon što san se zaposlija. Od tada san punih 35 godina bija urednik i voditelj. Ima san taj šlif jer san bija s ljudima, znan kako je išlo školovanje jer san završija srednju i višu školu. Sve što si nekad učija u školi nije ti trebalo na brodu jer je sve bilo drugačije. Sad je druga priča. Danas pomorci imaju sto hiljada breveta pari da su doktori, profesori ili docenti. Svatija san da kad radiš Pomorsku večer da je radiš za pomorce, a ne za ministre i brodare. Uvik san bija na njihovoj strani jer su slobodni strijelci i jedino tko ih obožava su banke i porezna uprava. Oni su ih najviše volili tada, a i dalje ih najviše vole.
Pamtite li možda koliko ste emisija odradili?
Otkad san samostalno urednik i voditelj mislin da je san odradija više od 400 emisija jer svaki peti ponedjeljak ide emitiranje iz Splita. Osim toga javlja san se i kolegama u njihove emisije.
Uz Radio Split tu su emisije iz Zadra, Rijeke i Dubrovnika. Jeste li slušali njihove priloge i koji biste studio možda izdvojili kao najbolji?
Prominilo se dosta urednika u tim studijima, ali Rijeka je bio vodeći centar ’80-ih godina dok neka budala nije uništila Jugoliniju, odnosno Croatia Line. To mi ni danas nije jasno kako je sedamdeset brodova moglo odjedanput propasti. Pomorska Rijeka je tada imala 60-70 brodova, Jadroplov je ima 18-20 brodova i bija je na vrhuncu, Splitska plovidba je imala cimenat, a Brodosplit je skroz druga branša. Rijeka je imala štofa za napravit priču, no mislin da je Splitu i Zadru bilo lakše jer imaju najviše pomoraca. Pula je pak imala brodogradnju, ali to više ide u gospodarstvo, nego u priču za „Pomorsku večer“. Dubrovnik je zbog tradicije imao svoje stare, lipe priče iz prošlosti o čuvenim gosparima i kapetanima. Svaki centar je imao svoj đir i zapravo se svaki drža „svojih“. Split ima Brač, Šoltu, Hvar i svoje otoke, Zadar ima mnogo pomoraca, uglavnom niže posade. Nažalost, ne postoji neka statistika da bi se moglo znati koji je studio bio najslušaniji, i žaj mi je što nikad nije rađena pojedinačna slušanost.
Nisu samo pomorci prepoznali vašu emisiju, za nju ste dobili mnoge nagrade.
Kad je „Pomorska večer“ dobila Večernjakovu ružu za emisiju godine 2017. to mi je bilo najveće moguće iznenađenje i priznanje. To je kao da dobivaš Oscara. Sjediš i znaš da ima nominacija, no nisan ni računa da će baš „Pomorska večer“ dobiti „Ružu“ jer tko čita Večernji list u Dalmaciji. Do mene je sjedila moja simpatična kolegica Dorina Tikvici s Radio Zadra i cilo me vrime pitala hoćemo li dobit, a ja san samo govorija da kako ćemo dobit kad su svi iz Zagreba. Tko će se mjerit s njima. Bio je tu Mirko Fodor i prije ljudi znaju za njega nego za nas. Kad san čuja da je reka da je dobila „Pomorska večer“ zviznija san je po ramenu i reka: „Diži se, ludo jedna, dobili smo!“ Zbilja je ko na Oscaru, nemaš pojma tko će dobit. Otvara se kuverta i op, dobiješ!“
Od ostalih priznanja dobili smo Plavu vrpcu Vjesnika za humanost 2016., nagradu Hrvatskog helsinškog odbora za promicanje ljudskih prava 2015. godine te od Ministarstva skupnu nagradu za promicanje pomorstva, a ja san 2017. dobija posebnu nagradu „Joško Kulušić“ od Ministarstva i to za promicanje pomorske kulture. Inače, iman dvi nagrade za životno djelo od HRT-a i od Slobodne Dalmacije, za novinara ih iman dosta, ali da sad ne nabrajam.
Kako vam je vlastito iskustvo na brodu pomoglo u kreiranju emisije?
Pomoglo mi je u svemu jer tamo san shvatija da nemoš iskočit jer postoji hijerarhija i tako mora bit. Zna se ko je glavni, nema suprotstavljanja. Kad dobiješ zadatak moraš to odraditi. Kad si kadet onda si brodski škovacin i radiš sve. Za pituravanje su nam dali piketinu za tuć ruzinu, pa udri preko Indijskog oceana. Kad skineš očale samo ti ostane bilo oko očiju. Sićan se i pituravanja jarbola na „Luki Botiću“, penjat se na vrh, bog zna koliko metara. Strašno! Ali to mi je dalo osnov sveg, sve san naučija. Znaš da moraš sam mislit na sebe, moraš se oprat i ispeglat sam, moraš mislit na svoje zdravlje. To što san iša rano na brod je puno bolje. Mogu oni govorit fakultet i to, ok slažen se, ali nakon pet godina tko zna. Znan dva primjera. Jedan je otiša na brod i vratija se jer mu je škodilo more, a završija je pet godina fakulteta. A drugi se zaljubija i neće da ide. Živa istina. Pet godina je završija u roku, sve odlične ocjene, ali neće. Znači, završiš srednju pa fakultet i onda ništa. Čak te ni u pomorskoj školi kad upišeš ne pitaju znaš li plivat i veslat, a o jedrenju da ne govorim.
S kakvim su se problemima javljali pomorci u vašu emisiju?
Problemi posljednjih godina su kad su uvedena 183 dana. To je standardno i to znaju svi pomorci. Valjda je sad nešto promijenjeno izmjenom zakona, ne nešto revolucionarno, ali dobro, priznala im se bolest, školovanje i putovanje. Smišno mi je da svi pomorci u Hrvatskoj moraju ispunit poreznu prijavu, a nisu porezni obveznici. Ima 183 dana ili nema on to mora ispuniti. Pomorci su već po tome posebni. Više su vanka nego doma kad zbrojiš, ali oni se vraćaju doma, to se ne smi zaboravit. Ovi što su otišli u Irsku neće tu plaćati porez, no pomorci dolaze kući, dolaze doznake i tu se troši. Gotovo svaki ima obitelj, ženu i dicu i svi troše te pare. I te gluposti su me uvik ljutile. Ta birokracija. Čovik ode u mirovinu u peti misec i na kraju godine mu dođe porezna prijava da plati porez. Napunija je 65, 66 godina i kako će napunit ta 183 dana kad je otiša u mirovinu? Ili, drugi primjer, čovik umra i familiji doša papir da plati porez. To su te birokratske nebuloze.
Žene pomoraca nekada su revno pratile Pomorsku večer kako bi doznale gdje su im muževi. Pamtite li možda neko emotivno javljanje i nešto slično?
Bilo je toga. Sve dok se nije pojavija satelitski sustav i Internet nije se moglo komunicirat. Brod je zna po trideset, četrdeset dana biti u trampu od zapadne Europe do Kine i bio je telegrafist na brodu koji je održavao kakvu takvu vezu s Morseovim znakovima. Moglo se po dogovoru spojit s obalnom stanicom, ali to je i koštalo. Tako si se moga čuti s članom obitelji. Sićan se par puta smo jednoj materi uspjeli nać sina na brodu uz iljadu muka. On te naruči u 7 navečer i ako nisi tu, ništa od toga, nema razgovora.
Najgore mi je bio kad je potonija „Dunav“, tad još nisan bija urednik. Nisi moga dobit informaciju, nitko ništa nije zna. Stvarno je bilo teško jer obitelji žele znati, a ti si nemoćan. To mi je bilo najgore, šta’š reć’. Ništa.
Pamtite li možda neko lijepo pismo koje vam je stiglo u redakciju?
Nedavno mi je jedna časna iz Đakova napisala takvo pismo da čovik ne može virovat! Normalno, ženu nisan nikad čuja ni vidija, ali napisala je toliko lipih rečenica da me baš takla. Nitko njezin nije bija pomorac, nego je, kako kaže, jednostavno slušala emisiju i kad je čula da iden u mirovinu napisala pismo od srca. Bija je to zapravo hvalospjev koji je započinjao s „Velepoštovani, hvala vam za divne sate…“ i tako dalje. Danas je mnogo manje pisama nego nekada, ali ipak dođe koje s vrimena na vrime. Više su to pisma u kojima pišu o problemima.
Što još tišti hrvatske pomorce?
Uglavnom su to problemi s famoznim uplatnicama za zdravstveno osiguranje. Dobro je ako ljudi imaju ženu pa će ona to nekako riješit i platiti taj iznos, ali ako je samac, ako je sa sela ili tko zna otkud, kako će mu baba to riješit? Šta ona jadna zna. Najveći problem pomoraca je birokracija koja će ih ubit. Može se sve riješiti, ali oni samo žele njihove pare. Kad je bio ukinut beneficirani staž tu smo se zbilja izmorili preko „Pomorske večeri“ i zajedno sa Sindikatom pomoraca dok se netko nije sitija i to vratija. Jer ka šta će pomorcu beneficirani staž!? Ali onaj prometnik vlakova ga ima. Totalni apsurd! Kod nas nema strategije jer je Ministarstvo glomazno. Bože sačuvaj! Državna tajnica je bila ok, razumila je pomorce i bila je osoba koja je imala osjećaj za more i pomorstvo jer je bila u tome. Ona je ćutila more i kad bi priča s njome ona je razumila i pokrenula bi stvari. Sad je otišla, razumin ja ženu, ali ovi se opet ne mogu dogovorit jer valjda se čeka neki stranački podoban. Umisto da se nađe neki kapetan ili netko iz branše tko razumi o čemu se radi. Ovdje treba znanje iz struke, a ne stranke, ali kome to išta znači. Triba znat upravit i to je to.
Opišite nam kakav je bio vaš odnos sa slušateljima koji su se javljali direktno u emisiju?
Ako radiš ovakav posao moraš imati na pameti da uvik moraš saslušat onoga tko ti se javlja u emisiju i ako je prava priča, odmah reagirat. Moraš osjetit o čemu se radi i ako možeš pomoći pomogni isti tren. Nažalost, Hrvatska nema ništa vezano uz pomorstvo, govorim o novinama i o tjedniku. Ima Otvoreno more, Nautiku, Burzu nautike, ali to je više za jahte nego za pomorce. Ostala je „Pomorska večer“ koja je tjedna emisija i jedini tjednik u Hrvatskoj koji traje 66 godina. Tema ima koliko hoćeš, ali triba popunit četiri ure. Ja bi napravija tako da je prvi dio obavezno za pomorce, odgovori Ministarstva na postavljena pitanja, teme vezane za domaće tvrtke i njihove probleme i naravno priča nekog pomorca. Pokrijemo tu i teme vezane za ribare, otočane, malo lipih priča iz znanosti, iz instituta… More je neiscrpno.
Što biste savjetovali današnjim mladim ljudima. Ići u pomorstvo ili ne?
Da, ako misli da će dugo ostat u tome, ali ne ako misli da će na brzinu zaradit paru. Nekad i roditelji tu znaju pogrišit jer kažu: „Aj’ ti u pomorsku pa ćeš zaradit pare i neće bit problema. Nećeš ić’ u Irsku nego na brod, vratit ćeš se doma.“
Ako će ustrajno krenut od početka onda neka završi tu školu, ali ako se razočara za vrime kadeture to nije dobro. S druge strane danas je ovo sramota šta rade s tim ispitima. Sramota je da budući pomorac završi srednju školu i fakultet, tamo je sve učija i onda ga ponovno ubiju s pustim brevetima. Bar da mu priznaju da zna gasit požar. Sad čujen da treba sve obnovit nakon pet godina. I, naravno, platit. Možda jedino šta je u zadnje vrime dobro je da se dosta dice upisuje u pomorske škole i da je to na nekoj normalnoj razini. Nekad ako si bija loš učenik onda si iša u VPŠ – Vašu posljednju šansu. Tako su u moje vrime zvali Višu pomorsku školu. Danas pomorstvo upisuju vrlo dobri učenici. Drago mi je zbog toga.
Što biste rekli da li je Hrvatska pomorska zemlja?
Ne, je pomorska zemlja kad biste računali turizam i nautički turizam, ali da smo pomorska zemlja to je vječno pitanje. I prije 40 godina kada san je počeja radit i prije 30 uvik je bilo isto pitanje. Jesmo li pomorska ili primorska zemlja? Mi smo i pomorska i primorska, ali more nismo iskoristili onako kako bi tribalo. Ja san uvik govorija da je more izvor života i svaka moja emisija je počinjala pismom „More ti mi život značiš“. Nismo ga iskoristili, a i nećemo na ovakav način. Mi zapravo ni ne znamo koliko imamo pomoraca. Oni će sad zbrojiti ove porezne prijave pomoraca, ali to nije realno. Želija bih samo da pomorci dobiju status ne slobodnog strijelaca u Hrvatskoj, nego da su priznati ljudi. Oni su sami izabrali život sa sedam, osam, devet kora, ali neka im se to prizna.
Kako vidite budućnost hrvatskog pomorstva?
Što se tiče hrvatskog pomorstva bit će sve gore i gore jer ima više fakulteta i škola, nego brodova. U stvari ima ih više nego brodara. Imamo Tankersku, Atlantsku, Jadroplov u Uljanik plovidbu to je gotovo. Drugo su sve posrednici, njih oko 32 ili više ako se ne varam. A i da nije njih ne znan kako bi se naši pomorci ukrcali. Ne mogu svi ka slobodni strijelci. Svaka čast ovom našen tužnom i nevoljnome Jadroplovu sa šest brodova jer jedino oni drže do toga da ukrcaju kadete. Oni su još uvik u državnom vlasništvu, 70 posto, no nitko ne zna zašto. Nema tu nikakve dobiti, ali ako Split i to izgubi, neće bit dobro. Možeš ti biti pomorski Split, ali ako nemaš svog brodara, nisi ti nikakav pomorski Split. Lako je imat institute i Lučku kapetaniju koju moraš imat. Jadroliniju ni ne računan, oni su sigurni. Kad su nabavili zadnji trajekt? Ljudi se postavljaju po političkoj podobnosti, država je sto posto vlasnik i to je tako, nažalost. Umisto da dođe netko tko zna i ćuti more.
Nakon toliko vremena provedenog u studiju vrijeme je za zasluženi odmor. Kakvi su vam planovi sada kad ste u mirovini?
Iman u Sreseru na Pelješcu barku od četiri metra i pentu od pet konja, a kupija san i rekreacijsku dozvolu. Dvista kuna san da za parangal, dvista za vrše, sto za svitlo za lignje i sto kuna dozvola. Sve san lipo platija i sad ću uživat! Iman dva, tri parangala, dvi, tri vrše, kesu peškafonda svih boja i to je to. Uz to supruga Višnja ima 60 maslina i mislin da će bit dovoljno.
Piše: Andrea Zovko
