Carl Martin Faannessen, osnivač Noatun Maritimea za Splash 247 priča o opasnosti mentalne ”beskonačne petlje” koja vodi do manjka fokusa i demotivacije kod pomoraca.
Aristotelova izjava stara 2500 godina da pomorci ne moraju biti dio države u današnjem svijetu se ogledava u ovome: Svaka nacija treba i želi službu pomoraca, ali o njima ne brine.
S tim pod ruku ide priča o najtežoj svjetskoj utrci. Najteža svjetska utrka je ona u kojoj sudionici ponavljaju krug od jedne milje.
Preko ciljne crte je napisano ”nema cilja”, a svaki put kada se ciljna crta prijeđe, zazvoni zvono. Utrka je gotova kada trčeći ostane samo jedna osoba.
Što je zajedničko ovim dvjema pričama, pomorskoj zajednici u globalu i pomorcima?
Pomorci su oduvijek bili oni koji su bili zanemareni, ponekad i prevareni. Međutim, svaki put kad ih svijet treba, oni su tu. Bez njih se i ne može.
Drugi svjetski rat se vodio ”na vodenim grobovima” tisuća pomoraca. A nakon rata, preživjeli pomorci su odbačeni u stranu i zanemareni poput mnogih olupina koje se nalaze na dnu mora.
To je tako bilo nekad. A danas?
Danas vidimo da se svijet opet mora osloniti na pomorce. Police su opskrbljene, željezare rade, žito se isporučuje kao podrška u prehrani, naftno-kemijska industrija neometano isporučuje…
Zaboravlja se da u pozadini svega navedenoga stoje skromni pomorci.
Iako ih u današnjem svijetu ne čeka bitka, pokolj i smrt, mnogi od njih su zarobljeni u petlji izvršavanja svojih dužnosti bez ikakvih saznanja kada će tome doći kraj.
Teško je i zamisliti količinu tjeskobe koju su iskusili indijski pomorci slušajući priče o situaciji u njihovoj zemlji i žrtvama od kojih su nažalost, možda, i neki njihovi članovi obitelji.
Mentalni napor koji pomorci moraju uložiti da bi preživjeli je značajan.
Prije 18 mjeseci svaki vlasnik broda s kojim sam ikad surađivao bez razmišljanja bi potpisao da pomorac ide kući ukoliko mu je to potrebno iz jako važnih razloga bez obzira na ugovor.
Danas, sve i da žele svim srcem, nisu to u mogućnosti napraviti. Na brodovima se nalazi posada čiji su članovi obitelji bolesni i u potrebi. Do ove pandemije nismo imali veći rizik od moguće neprofesionalnosti pomoraca zbog teških okolnosti.
Smatram da su pomorci atlas koji na svojim plećima nose svu svjetsku logistiku.
Svi smo mislili da će u 2021. godini biti bolje i da će se onima koji podnose najveću žrtvu kako bi svijet i dalje bio opskrbljen omogućiti malo predaha. Nažalost, događa se suprotno. Iz dana u dan vlade imaju nove besmislene izjave, a sve to u ime “zaštite građana”.
