Mnogi vezuju broj 13 uz nesreću, negativne trendove i nepovoljne situacije, no, kako bi se u narodu reklo, dok jednom ne smrkne, drugom se ne svane. Upravo tako je bilo u posljednjih 13 godina za sve neobuzdane konzumente raznih ilegalnih opijata iz klase „Narkotici“, oni su proživjeli broj 13 u njegovom punom narodnom tumačenju, mnogima se smrklo privremeno, a nekima i zauvijek.
S druge, pak, strane, imamo trgovce narkoticima. Oni su živjeli plodno i vedro, baš kao drevni Egipat u dobu kada je faraon usnuo sedam debelih krava, no čini se da je ta brojka kod svjetskih narko šefova mnogo veća i da se debele krave samo gomilaju, a trenutno ih je na ispaši 13.
U posljednjih 13 godina enormno je porasla količina narkotika koja se prevozi brodovima ili da se izrazimo politički – institucije su radile svoj posao. Koliko dobro, ostaje svima na procjenu jer službenih podataka u biti i nema, već se radi o okvirnim sumama svega zaplijenjenoga na brodovima i u lukama diljem svijeta. Tako je prije 13 godina vrijednost droge zaplijenjene u sektoru pomorstva bila 155 000 000 000 američkih dolara, a sada je impresivnih 450 000 000 000 dolara.
Dakle, netko očigledno zna svoj posao, vrhunski je menadžer i strateg, vreli poeta u čitankama svjetske kriminalistike te se radi o britkom umu s one druge strane i tako slabašnog zakona.
Zašto je pomorstvo zanimljivo onima koji trguju narkoticima?
Tri su ključne stvari: mali troškovi, veliki rizik i velika zarada. Podsjeća na pogađanje brojeva na lotu, no ovdje postoji mogućnost i da ćete nekoga morati pogoditi olovom u čelo. Na takvu akciju primjenjiv je i zakon reakcije, pa je ista tolika vjerojatnost da će netko vas poslati u prijevremenu mirovinu, no nećete samo kopačke objesiti o klin, već i dres i čarape.
Dolazimo i do treće stavke – velika zarada. O njoj sanjaju milijuni ljudi diljem svijeta. Vjerojatno i milijarde. Svi sanjanju o novcu. Svijet je mjesto na kojem se siromašni dive bogatima i tješe se na razne načine, a ako ti razni načini ne upale onda su primorani prepustiti se u jezero tuge ili ići na sve ili ništa.
I tako jedan mali dio siromašnih bira put kriminala, u ovom slučaju trgovinu narkoticima i pokušava postići ono što mu sistem njegove države nije omogući – da živi sretno. Stoga iskrivljene slike sreće i gledanje nemogućega kao mogućega je većinom posljedica življenja u državama čiji su stanovnici ljudi slabe platežne moći i bez adekvatne zaštite srljaju tamo gdje drugima ne pada niti napamet da bi otišli. Neki ipak uspijevaju, dolaze na tronove i postaju šefovi ilegalnih organizacija, pa se može reći da nije svaki trud uzaludan, ali da je malo nesimpatično što ide preko tuđih pleća, no u tržišnoj utakmici netko oštećen biti mora.
Interesantno je da posade brodova na kojima se prevoze narkotici niti ne znaju da je droga tamo, pa se veliki teret odgovornosti prebacuje na lučka osoblja koja imaju ovlasti manipulacije stvarima i ljudima u krugu terminala. Tu se javljaju problemi postavljanja droge na brod, ukrcaja krijumčara droge kao slijepoga putnika ili, pak, nešto izuzetno inovativno – narkotici se pričvrste za trup broda, pa ronioci u odredišnoj luci samo skinu pošiljku i posao je obavljen.
Zašto je posada zanimljiva naručiteljima opijata?
Posada ima tu sreću što se posla tiče i nesreću što se trgovaca narkoticima tiče da izvrsno poznaje brod. Zna svaki kutak broda, sve moguće spremnike, zabačene prostore i izolirane dijelove konstrukcije. To je, naravno, važno kod krijumčarenja kako bi se droga što teže otkrila.
Još teže od droge se otkrivaju naručitelji krijumčarenja jer se ilegalne skupine koriste ucjenama, i to prijetnjama članovima obitelji pomoraca koji potom moraju „odraditi posao“ pošto-poto. Da bi se takve radnje izbjegle, brodarima se preporučuje da na svakom brodu imaju jednu osobu od povjerenja i to onu koja nije ranjiva, dakle pretežno su to pomorci koji još nemaju svoje obitelji.
Gdje sakriti drogu?
Pa droga se može sakriti na šarolikim mjestima, ovisno o vrsti broda i o količini same droge. Tako se na brodovima za rasute terete droga najčešće pronalazila u samim skladištima tereta, a rjeđe u prostorijama za smještaj posade i opreme. Kod brodova za prijevoz kontejnera, stvar je i više nego jasna – kontejneri su omiljeni svim trgovcima narkoticima, roba putuje lagano preko oceana, sigurna i na mjestu.
Lučka postrojenja žure sa prekrcajima kako bi ostvarili što veću dobit, a narkotici bezbrižno putuju, poput mamurnog maturanta na ekskurziji u busu iz Praga prema Bratislavi. Krijumčari vole i rashladne kontejnere jer imaju mogućnost smještanja droge u sam rashladni uređaj, no da se ne cjepidlači najlakše je drogu zatvoriti u kontejner i neka ide tamo gdje je trebaju.
Kod Ro-Ro brodova, omiljeni dijelovi te prijevozničke cjeline su prtljažnici automobila. Pošto je kontejner u očima krijumčara najveći izum u povijesti, prtljažnik automobila je odmah na drugome mjestu. Eh, sad dolazimo na nešto uigranije metode i skupine nalik onima iz Oceanovih 11, samo što se ovi bave prijenosom droge, a ne gotovoga novca.
To su uigrane ekipe za transport droge putničkim brodovima, a najomiljeniji su im brodovi za kružna putovanja kada se droga brzinski mora prebaciti s jedne na drugu obalu. Tisuće ljudi, tisuće kofera, a vjerojatnost tako mala da se primijeti neki koferčić sa strane pun veseloga praha. Dakle, i više nego sjajno.
Kao što je već poviše spomenuto, postoje i ronioci koji drogu u posebnim sanducima pričvršćuju za trup broda, a da svijet ide ka digitalizaciji pokazali su i trgovci narkoticima, pa je stoga jedna od najzanimljivijih vijesti da je jedna kriminalna organizacija podmornicom na daljinsko upravljanje pričvrstila svoju pošiljku na trup broda. Uistinu, zadivljujuće.
Da bi se uskladile pravne regulative i sankcije spram ovakvih prekršaja, Ujedinjeni Narodi su još davne 1988. godine donijeli Konvenciju o neovlaštenom prometu opijatima. Ovo je bila treća konvencija povezana sa narkoticima. Prva je donijeta 1961., a druga 1971. godine. Treća, Bečka konvencija, bila je najuspješnija jer su je ratificirale gotovo sve zemlje svijeta. Sastoji se od 34 članka i priloga, a na meti su joj proizvođači, krijumčari, preprodavači i konzumenti opojnih sredstava.
Tekst Konvencije nije međunarodno primjenjiv jer ne postoje pravni okviri za isto, pa se stoga Konvencija prilagođava zakonima državama u kojima se droga zaplijeni. Upravo zbog tog opskrbnoga lanca javljaju se nacionalni i međunarodni problemi. Droga je veoma unosan posao, a većina se prevozi na ruti Južna Amerika – Sjeverna Amerika, te Južna Amerika – Europa.
Kao poznati „izvoznici“ javljaju se i Afganistan i Pakistan, pa su oni tako prve violine Azije u proizvodnji narkotika. Važno je znati da se tekst Konvencije iz 1988. odnosi i na poslove pranja novca ostvarenoga od trgovine narkoticima, pa je to tako dodatni udar na one koji sa svojim veselim supstancama budu uhvaćeni. Na pomorstvo se posebno nadovezuje 17. članak Konvencije. Tu se opisuje postupanje u slučaju sumnje ili dokaza o narkoticima na brodu – obavještava se država zastave broda u prekršaju, te se na brod iskrcavaju osobe Ministarstva unutarnjih poslova ili Ministarstva obrane koje imaju pravo preuzeti nadzor nad plovilom, uhititi članove posade i zaplijeniti ilegalne pošiljke. Ovakvi poduhvati su većinom rezultati zajedničkih djelovanja više država koje su ratificirale ovu Konvenciju.
Tko je odgovoran?
Postoje dvije situacije. Ukoliko posada nije znala za drogu na brodu, odgovornost će snositi vlasnik broda, odnosno brodarska kompanija koja upravlja brodom. Ukoliko je posada bila upoznata sa krijumčarenjem, što je slučaj većinom kada droga bude pronađena u dijelu broda namijenjenom smještaju posade, onda odgovornost snosi Zapovjednik broda.
Postoji i mogućnost prikrivanja istine od strane posade, pa tada također Zapovjednik broda snosi odgovornost. Svima je poznat slučaj broda „Coral Sea“ i pokojnog kapetana Laptala. On je nedužan bio osuđen na 14 godina zatvora u Grčkoj zbog sumnje na povezanost sa krijumčarenjem 51,6 kilograma kokaina, da bi kasnije, nakon gotovo godinu i pol dana, bio pušten na slobodu jer je zapravo bio nevin.
Na drugostupanjskoj presudi, nakon 16 mjeseci patnje, kapetan Laptalo je oslobođen krivnje. Danas ovaj cijenjeni kapetan plovi morima vječnoga mira, a njegov slučaj je upamćen u svijetu kao primjer osude nedužnog Zapovjednika broda. Zapovjednik broda zapovijeda posadom i svim osobama na brodu, te je dužan strogo nadzirati sve radnje za vrijeme plovidbenih poduhvata, posebice za vrijeme ulaska, boravka i izlaska broda iz luke.
Ono što je važno za imati na umu jest da se većina krijumčarenja obavlja u kontejnerima koji nekada bivaju otpečaćeni više dana u lukama, te ukoliko se zapečate bez detaljne provjere, može doći do pojave narkotika unutar njihove konstrukcije, odnosno u konačnici i na brodu. Kada se takav ilegalan teret pronađe na brodu od strane vlasti države u čijim vodama brod jest ili od strane međunarodnih izvršnih tijela, Zapovjednik broda se lišava slobode dok mu se ne dokaže krivnja. Taj postupak može biti kratak, ali može kao i u prethodno spomenutom slučaju trajati mjesecima.
U obzir treba uzeti i činjenicu da je Zapovjednik reprezentativna osoba brodara, to jest da ga on zastupa, pa ukoliko ne dođe do ostvarenja komunikacije između vlasti i brodara, čak i ukoliko posada stvarno nije znala za narkotike na brodu, Zapovjednik mora ići u pritvor jer predstavlja kompaniju. Stoga se može reći da se radi o zapovjednoj odgovornosti pod sumnjom, a ne pod izravnim terećenjem, kao što je to slučaj isključivo i samo kod ratnih zločina. Sve sudske troškove koji se pripišu Zapovjedniku broda mora podmiriti brodarska tvrtka koja ga je imenovala Zapovjednikom.
Za naglasiti je, zaključno, da zapovjedna odgovornost za Zapovjednike brodova ne postoji, ali se primjenjuje u praksi, i to je činjenica, odnosno države bez prava na lišavanje slobode po zapovjednoj odgovornosti uhićuju Zapovjednike brodova kao odgovorne jer nekoga moraju uhititi kako bi nekoga mogli i okriviti.
Dolazimo u jednu pravnu i regulativnu kontradiktornost koja ne može roditi ničim pametnim, već isključivo mukom nedužnih, kao što je bio slučaj kapetana Laptala.
Do kada?
Krijumčarenje narkotika morima nastavit će se još izvjestan niz godina, razlog tomu jest taj što globalna razmjena dobara djeluje poput plasta sijena, a narkotici poput igle u njemu, no usprkos svojoj maloj veličini, oni ipak nekoga bodu, a ponajviše nedužne Zapovjednike i konzumente tih istih opijata.
Zabrinjavajuće je i da ta igla u plastu sijena konstantno buja, čak i nezaustavljivo, moglo bi se reći, pa se nameće pitanje prati li mafija trendove policije ili obrnuto. Za zapitati se to, vrijeme je još od hakerskog napada na Luku Antwerpen 2019. kada su kriminalne organizacije izvršile kibernetički prepad lučkoga upraviteljskog sučelja kako bi lakše prebacile drogu kroz terminal.
Srećom su uhvaćeni, a ta akcija je bila vrijedna, ni manje ni više, nego 1 000 000 000 eura. U Hrvatskoj se situacija razbuktala nedavnim otkrićem u Luci Ploče, impresivnih 575 kilograma kokaina.
Usporedbe radi, od 1997. do 2008. u Luci Rijeka zaplijenjeno je 660 kilograma kokaina, što će reći da barem u nečem pratimo – svjetske trendove.
Petar Zuanović
