O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Klin se klinom izbija

Rekao je kažu Erazmo Roterdamski, te nastavio: Navika se izbija drugom navikom. Da, naviknuli smo se. Dovoljno vremena je prošlo da se naviknemo da smo svaki dan u punom sastavu. Da zajedno ustajemo, jedemo, radimo, mirujemo, lijegamo. Naviknuli smo se na ravninu koja isključuje turbulentne odlaske i dolaske, koja je stabilna, prilično mirna i jednostavna. Nužna. Zaboravila sam da mi suprug plovi. Jednostavno sam to zaboravila.

Novi rastanak je pred vratima. I svi troje se ponašamo kao da nam je prvi put. Kao da nam je sve nepoznato, tuđe, kao da to nismo prošli već stotine i stotine puta. Vjerujem da razlog nije samo duži boravak kući, razlog se vuče za nama još od posljednje plovidbe. Dugotrajnije i mučnije nego ijedne prije nje. One koja je srušila sve ideale o plovidbi i svijetu kao civiliziranom mjestu. One koja nam je svima ostavila tragove, duboke i nevidljive kao oceanski horizont koji je gledao svaki dan. One koja nas straši.

Moj suprug o tome ne priča, vjerujem da su muškarci jednostavno takvi. Oni to odrađuju. To je završena priča. Odrađena. Idemo dalje. A ja šutim o svim sitnicama koje primjećujem kao naznake sjećanja i o svim osjećajima koje sam pospremila u posebnu kutijicu skrivenu od svih, potpuno svjesna da pospremanje i šutnja nisu rješenje, potpuno svjesna da sam nemoćna. Ja se bojim. Od straha misli mi luduju. Nered kaotično raste u glavi dok se gomilaju balončići „što ako.. što ako…“. Kako bih se umirila, ja čistim. Stan nam je kao apoteka. Frenetično pospremam, brišem, perem i poliram i malo po malo nered u glavi se stišava, a glasić razuma viče da je i to samo posao (kojeg dijelimo s mnogima) i da je sve to normalno i da je sve to životno i da će brzo doći. Brzo će doći. Brzo će to proći.

Mulac završava školsku godinu u kojoj profesori nakon online letargije i maske razumijevanja, pokazuju svu sirovost i surovost školstva, sada bez milosti i razumijevanja. On nema vremena. Prebukiran (umjesto opušten) tinejdžer. Navečer želi da se okupimo. Kada se sve dnevne aktivnosti završe, svi osjećamo tu potrebu. Da budemo zajedno. Da bilo što radimo, samo da smo zajedno. I kako se približava dan odlaska, ta potreba je snažnija i općeprisutnija.

Pokušavamo zgusnuti aktivnosti, koje bi normalno rastegnuli (opušteno) na mjesece, na dane. Komprimiramo vikende. Idemo na izlete, gledamo filmove, kuhamo njemu najdraža jela, Mulac pravi kolače, vozimo bicikle, sadimo, beremo, šetamo, pričamo, trčimo bez hvatanja daha i priča završava umorom bez granica, ali sa zadovoljnim osmijehom na licima. Prijateljice me zovu, traže, pitaju Jesam li živa. Kako da objasnim da sam u lovu na uspomene. Kako da me shvati ona koja takav stil života ne poznaje. Nikako.

Odustajem, govorim da sam umorna, smišljam prozirne izgovore koje znam da ću morati objašnjavati, ali drugačije ne mogu. Osjećam(o) da je svaki trenutak nužan da uradimo nešto što nećemo moći kada ne budemo zajedno. Da on uradi, okusi, doživi nešto što neće moći kada ode. Moj suprug pak ima još jednu, paralelnu misiju. On popravlja unaprijed sve po kući, pregledava sve; nešto mijenja, nešto sređuje, nešto usavršava, nešto čisti, a sve kako slučajno Mulca i mene ne bi zaskočila kakva iznenadna kućna sabotaža. Kuća, auto, bicikli. Sve je oprano, sređeno, popravljeno.

Smijemo se oboje sasvim svjesni da će čim ode nešto gadno riknuti. Kao i inače, žene pomoraca to dobro znaju. Bojleri se odluče pokvariti redovito kada je pomorac na moru. Tada rikavaju i usisavači i mikseri, začepljuju se odvodi, cvijeće se neobjašnjivo suši, pucaju gume i događaju se slične radosti.

Život ne možeš zaskočiti, nikako. On jedino može zaskočiti tebe.

No, kao ni ja, ni on ne može drugačije. Tako je programirao sam sebe i tako se osjeća mirnije kada odlazi. Ja se osjećam mirnija kada odlazi. Nahranila sam ga (kako samo glupo zvuči…), ugađali smo, iznenađivali, prilagođavali, veselili, mirovali…Čeka ga, kao i sve pomorce ovih dana, plovidba bez izlazaka, puna maski i pravila, puna nepoznanica i smjernica, puna stresa i napora. Trebat će mu svaki sunčani osmijeh kada se sjeti ovog ili onog trenutka. Shvatila sam to kao osobnu misiju. Usavršila sam je. Usavršili smo je.

Možda je motivacija strah, možda privrženost, a možda samo uvjerenje da je za (kvalitetan) pomorački život takva misija nužna. No, nije ni važno. Kažu žene da se na sve navikneš. Vjerujem im. Čovjek se na sve navikne.

Najljepše je kada je doma, kada smo svi skupa, onako kako bi trebalo biti. Zajedništvo je trajno, a odvojenost prolazna. Kad-tad joj dođe kraj i onda lov na uspomene nanovo kreće. Krugovi. Jedan u svjetlu, drugi u sjeni. Oba neodvojivo povezana. Da, čovjek se na sve navikne. 

Enna Kovač

Rekao je kažu Erazmo Roterdamski, te nastavio: Navika se izbija drugom navikom. Da, naviknuli smo se. Dovoljno vremena je prošlo da se naviknemo da smo svaki dan u punom sastavu. Da zajedno ustajemo, jedemo, radimo, mirujemo, lijegamo. Naviknuli smo se na ravninu koja isključuje turbulentne odlaske i dolaske, koja je stabilna, prilično mirna i jednostavna. Nužna. Zaboravila sam da mi suprug plovi. Jednostavno sam to zaboravila.

Novi rastanak je pred vratima. I svi troje se ponašamo kao da nam je prvi put. Kao da nam je sve nepoznato, tuđe, kao da to nismo prošli već stotine i stotine puta. Vjerujem da razlog nije samo duži boravak kući, razlog se vuče za nama još od posljednje plovidbe. Dugotrajnije i mučnije nego ijedne prije nje. One koja je srušila sve ideale o plovidbi i svijetu kao civiliziranom mjestu. One koja nam je svima ostavila tragove, duboke i nevidljive kao oceanski horizont koji je gledao svaki dan. One koja nas straši.

Moj suprug o tome ne priča, vjerujem da su muškarci jednostavno takvi. Oni to odrađuju. To je završena priča. Odrađena. Idemo dalje. A ja šutim o svim sitnicama koje primjećujem kao naznake sjećanja i o svim osjećajima koje sam pospremila u posebnu kutijicu skrivenu od svih, potpuno svjesna da pospremanje i šutnja nisu rješenje, potpuno svjesna da sam nemoćna. Ja se bojim. Od straha misli mi luduju. Nered kaotično raste u glavi dok se gomilaju balončići „što ako.. što ako…“. Kako bih se umirila, ja čistim. Stan nam je kao apoteka. Frenetično pospremam, brišem, perem i poliram i malo po malo nered u glavi se stišava, a glasić razuma viče da je i to samo posao (kojeg dijelimo s mnogima) i da je sve to normalno i da je sve to životno i da će brzo doći. Brzo će doći. Brzo će to proći.

Mulac završava školsku godinu u kojoj profesori nakon online letargije i maske razumijevanja, pokazuju svu sirovost i surovost školstva, sada bez milosti i razumijevanja. On nema vremena. Prebukiran (umjesto opušten) tinejdžer. Navečer želi da se okupimo. Kada se sve dnevne aktivnosti završe, svi osjećamo tu potrebu. Da budemo zajedno. Da bilo što radimo, samo da smo zajedno. I kako se približava dan odlaska, ta potreba je snažnija i općeprisutnija.

Pokušavamo zgusnuti aktivnosti, koje bi normalno rastegnuli (opušteno) na mjesece, na dane. Komprimiramo vikende. Idemo na izlete, gledamo filmove, kuhamo njemu najdraža jela, Mulac pravi kolače, vozimo bicikle, sadimo, beremo, šetamo, pričamo, trčimo bez hvatanja daha i priča završava umorom bez granica, ali sa zadovoljnim osmijehom na licima. Prijateljice me zovu, traže, pitaju Jesam li živa. Kako da objasnim da sam u lovu na uspomene. Kako da me shvati ona koja takav stil života ne poznaje. Nikako.

Odustajem, govorim da sam umorna, smišljam prozirne izgovore koje znam da ću morati objašnjavati, ali drugačije ne mogu. Osjećam(o) da je svaki trenutak nužan da uradimo nešto što nećemo moći kada ne budemo zajedno. Da on uradi, okusi, doživi nešto što neće moći kada ode. Moj suprug pak ima još jednu, paralelnu misiju. On popravlja unaprijed sve po kući, pregledava sve; nešto mijenja, nešto sređuje, nešto usavršava, nešto čisti, a sve kako slučajno Mulca i mene ne bi zaskočila kakva iznenadna kućna sabotaža. Kuća, auto, bicikli. Sve je oprano, sređeno, popravljeno.

Smijemo se oboje sasvim svjesni da će čim ode nešto gadno riknuti. Kao i inače, žene pomoraca to dobro znaju. Bojleri se odluče pokvariti redovito kada je pomorac na moru. Tada rikavaju i usisavači i mikseri, začepljuju se odvodi, cvijeće se neobjašnjivo suši, pucaju gume i događaju se slične radosti.

Život ne možeš zaskočiti, nikako. On jedino može zaskočiti tebe.

No, kao ni ja, ni on ne može drugačije. Tako je programirao sam sebe i tako se osjeća mirnije kada odlazi. Ja se osjećam mirnija kada odlazi. Nahranila sam ga (kako samo glupo zvuči…), ugađali smo, iznenađivali, prilagođavali, veselili, mirovali…Čeka ga, kao i sve pomorce ovih dana, plovidba bez izlazaka, puna maski i pravila, puna nepoznanica i smjernica, puna stresa i napora. Trebat će mu svaki sunčani osmijeh kada se sjeti ovog ili onog trenutka. Shvatila sam to kao osobnu misiju. Usavršila sam je. Usavršili smo je.

Možda je motivacija strah, možda privrženost, a možda samo uvjerenje da je za (kvalitetan) pomorački život takva misija nužna. No, nije ni važno. Kažu žene da se na sve navikneš. Vjerujem im. Čovjek se na sve navikne.

Najljepše je kada je doma, kada smo svi skupa, onako kako bi trebalo biti. Zajedništvo je trajno, a odvojenost prolazna. Kad-tad joj dođe kraj i onda lov na uspomene nanovo kreće. Krugovi. Jedan u svjetlu, drugi u sjeni. Oba neodvojivo povezana. Da, čovjek se na sve navikne. 

Enna Kovač