O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

GOTOVO 40% ŽENA POMORACA ŽELE DA IM I DJECA POSTANU POMORCI

Svatko na hrvatskoj obali poznaje ili zna iz viđenja barem jednoga pomorca. Uvriježeno je mišljenje kako svi pomorci puno zarađuju i idu u mirovinu sa četrdeset godina, no postavlja se pitanje zašto onda svi iz Hrvatske nisu pomorci? Odradi se dvadesetak godina i ode se u mirovinu.

Da je priča baš toliko jednostavna i dobra, zasigurno da bi pomoraca bilo još više, no postoji i druga strana medalje – mukotrpan rad, odricanje i rizik kojemu se izlažu pomorci zasigurno je presudan faktor u biranju toga zanimanja kao svoga profesionalnog.

Roditelji su u većini slučajeva razumniji od djece i gledaju stvari iz pozicije neovisnoga promatrača pa se njihovi zaključci većinom razlikuju od zaključaka njihovih potomaka do ranih dvadesetih. Što napraviti kada dijete kaže da želi postati pomorac? Kako bi očevi i majke prihvatili da im se kćer ili sin spakira i doslovne nestane na pola godine iz rodnoga doma?

U kratkoj anketi našega portala, upitali smo pomorce i njihove bračne partnere kako bi reagirali na to da im dijete kaže da želi biti pomorac. Fokusirali smo se na pomorske obitelji jer je pomorstvo, očigledno, nekim obiteljima već u genima, pa već generacijama odlaze na daleka mora kako bi prehranili svoje najmilije. To onda više nije niti posao, a niti poziv (koji dolazi u izoliranom slučaju), već je uistinu riječ o obiteljskim tradicijama. Istraživanje je provedeno na reprezentativnom uzorku s istim brojem žena i muškaraca.

Žene pomoraca su uvijek zanimljivi i dobrodošli sugovornici, pa je to tako bilo i ovoga puta. Prema istraživanju, čak 37% žena pomoraca bi voljelo da i njihova djeca budu pomorci, a pri tom većinski misleći na muško potomstvo. Iako se suočavaju s brojnim zaprekama te često preuzimaju i ulogu oca, 2 od 5 žena pomoraca bi bile zadovoljne da i njihova djeca budu pomorci. Ipak, većina, odnosno preko 60% ispitanih sugovornica ne bi voljelo da im se djeca otisnu na pučinu. Evo što su poručile žene pomoraca kada smo ih upitali zašto NE bi voljele da im dijete plovi svjetskim morima:

„Odvojenost od obitelji.“

„Zbog stalne brige od strane budućih žena. I zbog predugog izbivanja od kuće… jednostavno nije to život… previše se toga propusta. Ali trenutno nemamo izbora nego nastavit ovako…. Ali izdržat ćemo mi sve.“

„Nedovoljno zaštićen od strane države i on i obitelj.“

„Prolazi mu život na brodu.“

„Ukoliko sam/a želi – zašto ne, i ima svu moju potporu. Ali ako bi to izabrali/la kao “obiteljsku ostavštinu”, ne slažem se i ne bih voljela da osjeća pritisak “moranja”.“.

Neke žene, odnosno ovih 37% žena koje žele da im dijete bude pomorac, imaju nešto drugačije poruke. Evo što su poručile žene koje žele da im djeca navigaju:

„Zato sto bi osigurao svojoj obitelji egzistenciju, a kad je doma može se u potpunosti posvetiti obitelji, dok u današnje vrijeme sva zanimanja (akademskog obrazovanja) obično posao i stres nose doma i obitelj pati i dok radi i dok je doma!“

„Samostalnost i neovisnost!“

„Upoznavanje sa novim kulturama i jačanje odnosa doma. Uz sve to, bezbrižan financijski život.“

„Bolja plaća nego u državi, ali pod uvjetom da je kraći ugovor.“.

Graf 1 – „Biste li Vi, kao žena pomorca, voljeli da Vam dijete bude pomorac?“

Kod samih pomoraca je nešto drugačije. Manji je postotak onih koji bi voljeli da im i djeca postanu pomorci, to jest takvih je 30%, što će reći da 7 od 10 pomoraca ne bi voljelo da im djeca rade na brodovima. Kao i njihovi bračni partneri, većina pomoraca kao glavni razlog protiv pomorstva ističe odvojenost od obitelji. U nastavku donosimo neka od razmišljanja pomoraca koji NE žele da im djeca navigaju:

„Nije to život za poželjeti nekom koga voliš..“

„Imaš malo, ali samo malo vise novaca od prosječnog zaposlenika na kraju, samo što nemaš sreće jer u glavi niti si na brodu niti si doma, a godine prolaze…“

„Sve manja potražnja za Europskim pomorcima!“

„Ne bi volio da mora ostavljati svoju obitelj cijeli život, ako sam ja morao iz nekog razloga, on ne mora.“

„Cijeli život trčiš za novcima da bi familija živila ugodno, stranac si i doma i vanka. Život leti pred očima…“

„Navigavanje = ploveći zatvor.“

„Nikakva prava, po završetku školovanja suočeni su s raznim kvazi agencijama koje vode krkani ili bolje rečeno udružene kriminalne veze koje po podobnosti ukrcavaju svoje ljude uz davanje mita i kojekakvim drugim sumnjivim radnjama. Po dolasku na brod uz sve navedene konvencije na papiru koje bi trebale zaštitit pomorca, po potpisu ugovora firme zaštićuju sebe, a pomorac je tu najmanje bitan po svim točkama konvencije. Ova pandemija je to dokazala. Odvojenost od obitelji, konstantna financijska neizvjesnost, itd.. itd… Mogao bih još 10 dana pisati….“.

Usprkos prethodno pročitanom, 30% pomoraca bi bilo sretno, zadovoljno i ponosno kada bi im i djeca bila pomorci. Evo što kažu oni pomorci koji žele da im djeca postanu radni kolege:

„Obiteljska tradicija i činjenica da je to častan i dobro plaćen posao.“

„Da osigura sebi i svojoj obitelji dobar i pristojan život.“

„Vjerojatno bi osigurao egzistenciju za cijeli život.“

„Želio bih da naviga zato jer bolje da ga nema 6 mjeseci godišnje cca, nego da ode u Njemačku i vidim ga 2 puta po 15 dana u godini.“

„Materijalna sigurnost.“.

Graf 2 – „Biste li Vi, kao pomorac, voljeli da Vam i dijete bude pomorac?

Ono što u anketi nismo naveli jesu muškarci kojima su žene pomorci. Nismo baš zato da se jave žene koje navigaju, a kojih je, na svjetskoj razini, svega 2%, dok ih je u Hrvatskoj još manje. I javile su se, pa će uskoro izići posebno istraživanje posvećeno isključivo ženama koje su pomorci kako bi se predstavio javnosti i onaj ljepši dio posada te njihova promišljanja o muževima, djeci i životu na moru.

Za sada, odnosno prema ovom istraživanju, zanimljivo je kako je više žena koja bi željele da im djeca postanu pomorci nego li muškaraca, odnosno samih pomoraca.

Što je tomu razlog? Smatraju li neke žene posao svojih muževa pomorcima idealnijim no što ga oni vide? Kako to da je došlo do raskoraka u mišljenjima? Osobno, pretpostavljam da muževi pomorci, odnosno ovih 7% razlike, ne želi uopće ženama reći koliko im je na brodu teško kako se one ne bi brinule. To je ona najveća žrtva o kojoj su neki od sugovornika progovorili, a čija će iskustva ostati iza zaključanih vrata.

I žene i muškarci imali su neke zanimljive poruke za sve one koji planiraju upisati pomorsku školu ili pomorski fakultet u skorije vrijeme, pošto je doba upisa u srednje škole i na sveučilišta. Evo koje su poruke mladeži koja planira zakoračiti jednom nogom u pomorstvo:

„Razmisli dva puta!“

„Nemoj!“

„Nije u šoldima sve…“

„Pripremite se pametno na sve. štedite već od prve place. Budite pažljivi.“

„Budite odgovorni i sve će biti u redu.“

„Neka navigaju dok ne osnuju obitelj. Poslije neka rade na kopnu!“

„Slijedite svoje snove!“

„Nije vrijedno…“

„Sretno dragi budući kolege!!!“

„Budi profesionalac!“

„Nemojte se odreći života…“

„Bižite što dalje od broda!!!!!!!!“

„Proizvodite ili radite bilo sto doma samostalno, samo nemojte na more u kruh sa 7 kora. Ovo vise nema P od pomorstva, samo industrija.“

Eto to je bio jedan stoti dio misli koje se rađaju u srcima i umovima svih onih koji su usko povezani s pomorstvom. Da, u srcima i umovima, jer more priraste srcu, pa ga odvoji od drugih srdaca, no uvijek je ono tamo, na kopnu i čeka tijelo da se vrati, odnosno duša uvijek ostaje tamo gdje su dom i ljubav, a tijelo leluja tim oceanskim prostranstvima u nadi da će osigurati bolje sutra onima koji ga čekaju na kopnu, čuvarima njegove duše i toplini njihovih domova – svojim obiteljima.

Baš zato je pomorstvo posebno, i lijepo i ružno, i blago i oštro, i zove nazad i tjera što dalje.

U jednom metežu oksimorona samo su dvije stvari potpuno jasne: ljubav nikada ne prolazi i – ploviti se mora.

Petar Zuanović

Svatko na hrvatskoj obali poznaje ili zna iz viđenja barem jednoga pomorca. Uvriježeno je mišljenje kako svi pomorci puno zarađuju i idu u mirovinu sa četrdeset godina, no postavlja se pitanje zašto onda svi iz Hrvatske nisu pomorci? Odradi se dvadesetak godina i ode se u mirovinu.

Da je priča baš toliko jednostavna i dobra, zasigurno da bi pomoraca bilo još više, no postoji i druga strana medalje – mukotrpan rad, odricanje i rizik kojemu se izlažu pomorci zasigurno je presudan faktor u biranju toga zanimanja kao svoga profesionalnog.

Roditelji su u većini slučajeva razumniji od djece i gledaju stvari iz pozicije neovisnoga promatrača pa se njihovi zaključci većinom razlikuju od zaključaka njihovih potomaka do ranih dvadesetih. Što napraviti kada dijete kaže da želi postati pomorac? Kako bi očevi i majke prihvatili da im se kćer ili sin spakira i doslovne nestane na pola godine iz rodnoga doma?

U kratkoj anketi našega portala, upitali smo pomorce i njihove bračne partnere kako bi reagirali na to da im dijete kaže da želi biti pomorac. Fokusirali smo se na pomorske obitelji jer je pomorstvo, očigledno, nekim obiteljima već u genima, pa već generacijama odlaze na daleka mora kako bi prehranili svoje najmilije. To onda više nije niti posao, a niti poziv (koji dolazi u izoliranom slučaju), već je uistinu riječ o obiteljskim tradicijama. Istraživanje je provedeno na reprezentativnom uzorku s istim brojem žena i muškaraca.

Žene pomoraca su uvijek zanimljivi i dobrodošli sugovornici, pa je to tako bilo i ovoga puta. Prema istraživanju, čak 37% žena pomoraca bi voljelo da i njihova djeca budu pomorci, a pri tom većinski misleći na muško potomstvo. Iako se suočavaju s brojnim zaprekama te često preuzimaju i ulogu oca, 2 od 5 žena pomoraca bi bile zadovoljne da i njihova djeca budu pomorci. Ipak, većina, odnosno preko 60% ispitanih sugovornica ne bi voljelo da im se djeca otisnu na pučinu. Evo što su poručile žene pomoraca kada smo ih upitali zašto NE bi voljele da im dijete plovi svjetskim morima:

„Odvojenost od obitelji.“

„Zbog stalne brige od strane budućih žena. I zbog predugog izbivanja od kuće… jednostavno nije to život… previše se toga propusta. Ali trenutno nemamo izbora nego nastavit ovako…. Ali izdržat ćemo mi sve.“

„Nedovoljno zaštićen od strane države i on i obitelj.“

„Prolazi mu život na brodu.“

„Ukoliko sam/a želi – zašto ne, i ima svu moju potporu. Ali ako bi to izabrali/la kao “obiteljsku ostavštinu”, ne slažem se i ne bih voljela da osjeća pritisak “moranja”.“.

Neke žene, odnosno ovih 37% žena koje žele da im dijete bude pomorac, imaju nešto drugačije poruke. Evo što su poručile žene koje žele da im djeca navigaju:

„Zato sto bi osigurao svojoj obitelji egzistenciju, a kad je doma može se u potpunosti posvetiti obitelji, dok u današnje vrijeme sva zanimanja (akademskog obrazovanja) obično posao i stres nose doma i obitelj pati i dok radi i dok je doma!“

„Samostalnost i neovisnost!“

„Upoznavanje sa novim kulturama i jačanje odnosa doma. Uz sve to, bezbrižan financijski život.“

„Bolja plaća nego u državi, ali pod uvjetom da je kraći ugovor.“.

Graf 1 – „Biste li Vi, kao žena pomorca, voljeli da Vam dijete bude pomorac?“

Kod samih pomoraca je nešto drugačije. Manji je postotak onih koji bi voljeli da im i djeca postanu pomorci, to jest takvih je 30%, što će reći da 7 od 10 pomoraca ne bi voljelo da im djeca rade na brodovima. Kao i njihovi bračni partneri, većina pomoraca kao glavni razlog protiv pomorstva ističe odvojenost od obitelji. U nastavku donosimo neka od razmišljanja pomoraca koji NE žele da im djeca navigaju:

„Nije to život za poželjeti nekom koga voliš..“

„Imaš malo, ali samo malo vise novaca od prosječnog zaposlenika na kraju, samo što nemaš sreće jer u glavi niti si na brodu niti si doma, a godine prolaze…“

„Sve manja potražnja za Europskim pomorcima!“

„Ne bi volio da mora ostavljati svoju obitelj cijeli život, ako sam ja morao iz nekog razloga, on ne mora.“

„Cijeli život trčiš za novcima da bi familija živila ugodno, stranac si i doma i vanka. Život leti pred očima…“

„Navigavanje = ploveći zatvor.“

„Nikakva prava, po završetku školovanja suočeni su s raznim kvazi agencijama koje vode krkani ili bolje rečeno udružene kriminalne veze koje po podobnosti ukrcavaju svoje ljude uz davanje mita i kojekakvim drugim sumnjivim radnjama. Po dolasku na brod uz sve navedene konvencije na papiru koje bi trebale zaštitit pomorca, po potpisu ugovora firme zaštićuju sebe, a pomorac je tu najmanje bitan po svim točkama konvencije. Ova pandemija je to dokazala. Odvojenost od obitelji, konstantna financijska neizvjesnost, itd.. itd… Mogao bih još 10 dana pisati….“.

Usprkos prethodno pročitanom, 30% pomoraca bi bilo sretno, zadovoljno i ponosno kada bi im i djeca bila pomorci. Evo što kažu oni pomorci koji žele da im djeca postanu radni kolege:

„Obiteljska tradicija i činjenica da je to častan i dobro plaćen posao.“

„Da osigura sebi i svojoj obitelji dobar i pristojan život.“

„Vjerojatno bi osigurao egzistenciju za cijeli život.“

„Želio bih da naviga zato jer bolje da ga nema 6 mjeseci godišnje cca, nego da ode u Njemačku i vidim ga 2 puta po 15 dana u godini.“

„Materijalna sigurnost.“.

Graf 2 – „Biste li Vi, kao pomorac, voljeli da Vam i dijete bude pomorac?

Ono što u anketi nismo naveli jesu muškarci kojima su žene pomorci. Nismo baš zato da se jave žene koje navigaju, a kojih je, na svjetskoj razini, svega 2%, dok ih je u Hrvatskoj još manje. I javile su se, pa će uskoro izići posebno istraživanje posvećeno isključivo ženama koje su pomorci kako bi se predstavio javnosti i onaj ljepši dio posada te njihova promišljanja o muževima, djeci i životu na moru.

Za sada, odnosno prema ovom istraživanju, zanimljivo je kako je više žena koja bi željele da im djeca postanu pomorci nego li muškaraca, odnosno samih pomoraca.

Što je tomu razlog? Smatraju li neke žene posao svojih muževa pomorcima idealnijim no što ga oni vide? Kako to da je došlo do raskoraka u mišljenjima? Osobno, pretpostavljam da muževi pomorci, odnosno ovih 7% razlike, ne želi uopće ženama reći koliko im je na brodu teško kako se one ne bi brinule. To je ona najveća žrtva o kojoj su neki od sugovornika progovorili, a čija će iskustva ostati iza zaključanih vrata.

I žene i muškarci imali su neke zanimljive poruke za sve one koji planiraju upisati pomorsku školu ili pomorski fakultet u skorije vrijeme, pošto je doba upisa u srednje škole i na sveučilišta. Evo koje su poruke mladeži koja planira zakoračiti jednom nogom u pomorstvo:

„Razmisli dva puta!“

„Nemoj!“

„Nije u šoldima sve…“

„Pripremite se pametno na sve. štedite već od prve place. Budite pažljivi.“

„Budite odgovorni i sve će biti u redu.“

„Neka navigaju dok ne osnuju obitelj. Poslije neka rade na kopnu!“

„Slijedite svoje snove!“

„Nije vrijedno…“

„Sretno dragi budući kolege!!!“

„Budi profesionalac!“

„Nemojte se odreći života…“

„Bižite što dalje od broda!!!!!!!!“

„Proizvodite ili radite bilo sto doma samostalno, samo nemojte na more u kruh sa 7 kora. Ovo vise nema P od pomorstva, samo industrija.“

Eto to je bio jedan stoti dio misli koje se rađaju u srcima i umovima svih onih koji su usko povezani s pomorstvom. Da, u srcima i umovima, jer more priraste srcu, pa ga odvoji od drugih srdaca, no uvijek je ono tamo, na kopnu i čeka tijelo da se vrati, odnosno duša uvijek ostaje tamo gdje su dom i ljubav, a tijelo leluja tim oceanskim prostranstvima u nadi da će osigurati bolje sutra onima koji ga čekaju na kopnu, čuvarima njegove duše i toplini njihovih domova – svojim obiteljima.

Baš zato je pomorstvo posebno, i lijepo i ružno, i blago i oštro, i zove nazad i tjera što dalje.

U jednom metežu oksimorona samo su dvije stvari potpuno jasne: ljubav nikada ne prolazi i – ploviti se mora.

Petar Zuanović