Kada je moj pomorac stigao u posljednju zračnu luku iz koje je krenuo na novo putovanje, na izlazu su ga zaustavili policajci. Zureći sa (urođenom) sumnjom čas u njegov prepun kovčeg, čas u njegovo lice, pitali su ga prilično strogo kuda ide. Odgovorio je da ide na ukrcaj na brod. Kao da je taj odgovor bio posljednji kojeg su očekivali, podignuli su s nevjericom obrve i pitali ga što točno nosi u kovčegu. Kada je rekao da nosi nešto slatkiša i orašida, dosta kozmetike i štiva, nasmijali su se, pogledavajući se međusobno, i uputili mu retoričko pitanje: Ideš li ti na brod ili u zatvor!? Nasmijao se i on, iako s gorčinom, jer u odgovor ni sam nije bio siguran.
Dok je bio kući, radili smo na pokušaju da ponovni odlazak učinimo što lagodnijim, čineći sve što su nam okolnosti i vrijeme dozvoljavali kako bi se odmorio, napunio baterije, najeo kvalitetnih namirnica koje obećavaju dobar imunitet, opustio, ali i osnažio, tjelesno i mentalno. Tjelesno je uvijek lakše, pa su bicikliranje, vježbanje i san osigurali odlično stanje, ali za mentalno, koje smo “vježbali” razgovorom, druženjem i tišinom, nismo mogli sa sigurnošću procijeniti. Ne iz razloga što nismo bili sigurni koliko je staložen, smiren, jak i spreman na sve, već iz razloga što nismo mogli pretpostaviti kakve će ga sve okolnosti na brodu dočekati. Jedino što smo mogli je bilo vjerovati.
Dva tjedna izolacije nakon ukrcaja. Izazov koji nije toliko opasan sam po sebi. Mnogi su ga već nekoliko puta prošli, kući ili na brodu, pa su na neki način naviknuti. Ali i oni najviše naviknuti, oni koji “znaju što ih čeka” u brodskoj sobi, ponekad izgube kompas i ne znaju bi li radije spavali, vježbali, lupali glavom o zid ili naučili meditirati. Ovo potonje možda je i najvažnije. Možda bi i zapadna civilizacija trebala uvesti meditaciju kao nužnost, kao svojevrsnu duhovnu pripremu za ostati smiren i sposoban ne izgubiti cilj iz vida, bez obzira na okolnosti na koje nas život primora.
Biti sam sa sobom nekima je nezamislivo. Pomisao na izolaciju i samoću tjera ih u očaj. Mnogi upravo iz tog osjećaja biraju biti s određenim (pogrešnim) partnerom, prijateljem, nepoznatima, stalno bježeći od društva samoga sebe. Eto još jedna nužnost koju bismo trebali odgojiti od malih nogu: kako uspješno biti sam sa sobom. Upoznati sebe, pa si pomoći, voljeti se, opraštati si, razgovarati sam sa sobom, osnažiti se samo sa svojim društvom, čuvati samoga sebe.
Nije važno na koji način provesti brodsku ili kućnu izolaciju, ali je važno ne zapustiti se dok ona traje. Odmarati, vježbati, pisati pisma onima koje volimo ili dnevnički zapis onoga što prolazimo (i kada je podnošljivo i kada nije – jer sve je normalni dio procesa), meditirati (ili se moliti – razlika je samo u semantici), iskoristiti vrijeme za upoznati i voljeti samoga sebe, neke su od smjernica koje su korisne za pratiti u to vrijeme. Možda onda i ne bi izišli iz te izolacije slomljeni, već upravo suprotno, spremni.
Boravak na brodu na kojem si zatvoren s određenim brojem ljudi koji su u istoj situaciji kao i ti, a koji se s njom nose svatko na svoj specifičan način, bez mogućnosti da ijednom za trajanja ugovora (ma koliko god dugo ili kratko on trajao) izađeš s tog istog broda i prošetaš po kopnu, najveći je izazov. Onaj najvažniji. Brod nudi dovoljno izvora da se mentalno okupiraš s popravcima ovoga ili onoga, improvizacijama izazvanima nedovoljnom količinom alata ili rezervnih dijelova, prilično izazovnima i opasnim mjestima za kakve tjelesne vježbe. Može ga se iskoristiti za napredak, mentalni i fizički. Može, ako nam se zvijezde poslože, ako nas fortuna imalo pogleda i ako smo spremni.
Nekada je sve protiv nas i ne uspijevamo se iščupati crnim mislima, strahovima, tjeskobama i zlim slutnjama, zamorenosti i malodušnosti – one nas progutaju, oduzimajući nam snagu i magleći nam fokus. Moj pomorac pričao mi je o ljudima koji nisu mogli izdržati sve te izazove. Nekome mogu izgledati daleko i banalno, nerealno i nimalo zastrašujuće, dok su nekima nepremostiva prepreka tek kada im se zaista dogode. Možemo li pomoći? U obitelji, na radnom mjestu, kući, na brodu, u društvu. Čeka li nas odgovor na ove nepoznate okolnosti u kojima smo se u pandemiji svi redom našli, u promjeni razmišljanja, obrazovanja? Mislim da da. Osnažiti se od malih nogu, vježbajući spremnost na dijalog i na tišinu. Osnažiti se fizički i mentalno, radeći na empatiji i razumijevanju, prihvaćajući realno sebe i druge, pomagati, praštati, griješeći kako bismo naučili, šireći um prema budućoj nepoznatoj, ali ne nužno i zastrašujućoj nepoznanici. Osnažiti se.
Kada su izazovi savladani, pred nama je slavodobitan i spasonosni povratak kući. Tada se mom pomorcu pojavio nenadani izazov. Naime, kriza u brodarskoj industriji ne znači samo ekonomske probleme uzrokovane zatvaranjima i restrikcijama pojedinih zemalja, već i probleme smjene pomoraca. Mnogi su se odlučili prekinuti plovidbu i zamijeniti je drugim zanimanjem. Mnogi su odlučili iscijediti do kraja kakvu ušteđevinu i čekati dok se “situacija ne smiri” pa zaploviti kada plovidba bude sličila onoj ranijoj, što čini smjenu problematičnom, uzevši u obzir i sva pravila koja se moraju ispoštovati da bi osoba uopće krenula na brod (od cjepiva, preko opširnih liječničkih pregleda, do testova u točno zakazanom roku prije letova).
Trebalo je prihvatiti činjenicu da, iako si kartu “imao u ruci” (trenutak koji cijela obitelj slavi kao nešto sveto u svakoj plovidbi), kući nećeš jer ti smjene nema. Mislim da je to bio najteži trenutak. Jer umor je već učinio svoje, netko ti je (nehotice, ali ipak realno) poremetio cilj koji te je cijelo vrijeme držao spremnim, osjećaš se izgubljen, tužan, nemoćan, frustriran. Tada je potrebno izvući svaki atom snage, svaku molekulu racija, svako sjećanje na mekani poljubac i topli zagrljaj i odlučiti (samostalno, jer druge ti nema) da to nije najgora stvar koja ti se može desiti, da se havarija nije dogodila, da si i dalje živ i da ćeš uspjeti. Uspjet ćeš jer druge opcije nemaš.
Stisnut u kut, shvatiš koliko snage imaš i kada siđeš s broda (bez obzira je li to nakon dva ili tri ili četiri tjedna), ponosan si, iako iscrpljen i smožden. Ali ponosan si, izdržao si sve izazove bez da su te pobijedili. Ti si pobijedio njih. Tako rastemo. Svaki put spremniji i spremniji.
U tom periodu kada je moj pomorac proživljavao nadu povratka i nemoć nove odgode, nećak moje prijateljice kretao je na svoje prvo brodsko putovanje. I pitao me, kao onu koja živi s pomorcem i zna za njegove uspone i padove, kada već njega nije bilo tu, što mislim što je potrebno da se ugovor uspješno odradi.
Dugo sam samo razmišljala, sasvim nesposobna da tom mladom čovjeku dam kakav savjet. Kada je tišina postala neugodna, rekla sam mu samo da vjeruje u sebe, da je jedino vjera potrebna. Vjeruj u sebe i …
Enna Kovač
