Što li se događa u pomorčevoj (pod)svjesti kada dođe vrijeme da mora ponovno otići, ostaviti sve za sobom, ne znajući je li mu to posljednji odlazak?
Kažu neki da sa svakim rastankom, djelić nas umire.
Ali, kažu i da gotovo vrijedi otići, samo kako bismo se mogli vratiti.
Grč
U grču
stojim,
naslonjen na ogradu balkona,
tupo buljim pred sebe,
potpuno nesvjestan
još jednog,
iako ne onako posebnog,
zalaska
koji mi nikako ne uspijevaju dosaditi.
Stojim …
razmišljam,
iznova pitam se,
hoću li ikada uspjeti
tih nekoliko
predugih, prekratkih sati
pred odlazak,
stopiti u trenutak.
RIJEKA, 21. IX 2010. (zbirka poezije “Ja kao ja“)
Uvjeren sam da bi svatko od nas koji odlazimo imao što za reći na tu temu. Isto tako vjerujem, ma koliko svaka priča bila drugačija, da bi sve u osnovi bile iste. Ali, kako u svega nekoliko rečenica opisati svu tu silinu pomiješanih osjećaja, tuge, boli, čega sve ne, koji pomorca prožimaju prije još jednog odlaska u neizvjesnost? Kako, a da ne zvuči patetično i blijedo?
Svjestan si da si sam odabrao svoje zanimanje, da te nitko nije tjerao da ga odabereš. Dapače, neke među nama, poput mene, mama je preklinjala da ne upisujem srednju pomorsku školu. Naravno da kao balavac od petnaest godina nisam bio sposoban razumjeti što mi je pokušavala reći. Odmahivao sam rukom kao da ona, supruga pomorca, ne zna što priča. Isto tako, čuo sam od raznih pomoraca kako su krenuli u pomorsku jer ih je još nekoliko od ekipe išlo. Tko god, što god, sami smo si “krivi”.
Mislio sam, kako vrijeme bude odmicalo, naviknut ću se na rastanke. Nakon trideset godina navigacije, ponekad mi se čini da postaje samo teže.
Budimo iskreni, kod svih nas, neovisno o poslu koji obavljamo na brodu, jedan od faktora za odabir zanimanja bio je financijske prirode. To je tako u današnje vrijeme, možda još i više nego unatrag više generacija, s bitnom razlikom što se kod starijih generacija radilo više o pukom preživljavanju. Dok se danas radi više o želji za osiguravanjem pristojnog do lagodnog života za nas same i naše obitelji. Zašto ne? Svatko od nas, uključujući naše obitelji, plaća itekako visoku cijenu kako bismo mogli uživati u pristojnom životu. Ili barem onaj dio kad smo kod kuće.
Primjera radi, usporediti ću tri generacije pomoraca u našoj obitelji. Od prve i druge više nitko nije među nama. Zato treća (ja i moji bratići) i četvrta (moj sin i nećaci) nastavljamo obiteljsku tradiciju. A do kad ćemo, kad ćemo shvatiti, tko zna…
Dakle, počelo je s mojim nonićem kojeg je mama, kao dečkića od dvanaest godina, ukrcala na brod jer nisu imali od čega živjeti, pošto je moja bižnona bila kućanica i dvostruka udovica. Nono je počeo kao mladić nečega ili svega, a danas se takve politički ispravno naziva General Purpose – u slobodnom prijevodu “svenamjenski”. Kroz pedesetak godina koliko je navigao, došao je do zvanja Glavnog Konobara, što i nije bila mala stvar u ono vrijeme.
Moj tata i njegov mlađi brat, rođeni u Bakru, sinovi pomorca i kućanice, nisu oskudijevali ni u čemu, ali nisu imali ničega ni previše. Trebalo je imati novca za put i školovanje u Rijeci, a nije ga bilo na bacanje. S pomorskom školom pred nosom i dugogodišnjom tradicijom pomorstva u Bakru, nisu imali nekih osobitih opcija. Svakako, njihov izbor nije bilo golo preživljavanje. Tata je došao do Zapovjednika, a njegov brat do Upravitelja Stroja.
Pa dolazim ja na red. Rođen u Rijeci sa školama na izbor, ja sam odlučio putovati u Bakar, u pomorsku. Kod mene je već bila jako izražena želja za pomoračkim zanimanjem jer sam bio okružen, što obitelji, što susjedima, koji su odlazili i dolazili. I, naravno, spomenuta potreba za lagodnim životom. Zašto ne spojiti ugodno s korisnim?
Je li ta visoka cijena koju plaćamo vrijedna plaćanja, je li previsoka ili taman? Na to bismo trebali odgovoriti svatko od nas ponaosob. Ja i dalje silno volim svoj posao i postoji samo jedan koji bih radio s većom ljubavlju. Na žalost, tu uskače na scenu taj ekonomski faktor.
Teško je otići i ostaviti sve za sobom. Teško je u jednom trenutku biti sin/kćer, brat/sestra, suprug(a), otac/majka, da bi sa sljedećim treptajem oka bio ništa nego tek zaposlenik, broj taj i taj.
Jesam li slučajno spomenuo sve one propuštene rođendane, godišnjice, blagdane, rođenja i smrti naših najbližih?
Dvojica, poznaju se gotovo od rođenja. Obojica dugogodišnji, očvrsnuli pomorci, prošli brodova i mora. Jedan od njih dvojice ide na ukrcaj. Drugi ga autom vozi do zračne luke. Zimsko je doba, jako rano ujutro, vani mrzlo i vlažno. U autu, naravno, radi grijanje. On sjeda na mjesto suvozača i kreću. Kad ovaj drugi čuje šmrcanje i pita ga šta se prehladio. A on odgovara da ne, nego malo plače. Ovaj drugi mu odgovara neka plače. Barem ga on razumije.
S druge strane, ja ne znam za vrstu posla koja vam pruža toliko slobodnog vremena. Znam, nismo svi iste “sreće” da navigamo šest mjeseci u godini, a doma smo preostalih šest – iako to nema previše veze sa srećom. Ali, svakako imamo godišnje više dopusta od prosječnog zaposlenika na kopnu. Pa kad se podvuče crta, sve ima svoju cijenu, a cijene dolaze u bezbrojnim nijansama sivoga. I svatko od nas ju plaća na svoj način. Pa ako tu cijenu nismo spremni ili sposobni plaćati, moramo se dobro potruditi i promijeniti vrstu posla – analogno tome i vrstu života kojeg ćemo voditi.
Svima nama, uvijek i bez iznimke: Dobro more, trdo spreda i tri noge šoto kolumbe.
Usidreni na Ensenada de Huelva (Španjolska), 19.-21. srpanj 2021. godine.
Kapetan Aron Baretić – ABe