Knjiga slovenske autorice Nadje Terčon donosi priču o dvije mlade žene koje su u turbulentnim vremenima poslije Drugog svjetskog rata srušile predrasude o muškom poimanju svijeta pomorstva; piše Novi List
Žene u pomorstvu, posebno u zvanju brodskih časnika i danas su poprilična rijetkost, a prije sedamdesetak godina žena brodskih časnika nije ni bilo, sve do pojave dviju mladih Slovenki – Save Kaluže i Jolande Gruden koje su, u turbulentnim vremenima poslije Drugog svjetskog rata odlučile upisati Slovensku trgovačku pomorsku akademiju, nakon koje su, u kratkom razmaku, prvo Sava Kaluža, a potom i Jolanda, postale prve žene pomorci u tadašnjoj Jugoslaviji.
Sava i Jolanda u ono su vrijeme privlačile poprilično medijske pozornosti, svojim razbijanjem stereotipa o pomorstvu kao isključivo »muškom« zanimanju, a svojim su, za ono vrijeme iznimno hrabrim i neuobičajenim odabirom, uvelike utrle put današnjim, doduše i dalje malobrojnim, ženama na brodovima, poput poznate riječke zapovjednice Vere Zec, Slovenke Urše Kralj i drugih.
Karijere na brodovima su im objema relativno kratko trajale, što zbog ograničenja za plovidbu za žene, što zbog obiteljskih obaveza.
Sava Kaluža kao samohrana majka najveći dio ostatka karijere je, nakon plovidbe, radila u uredima pomorskih kompanija, među ostalim je pet godina radila u Jugoliniji u Rijeci, dok se Jolanda udala za kostrenskog pomorca, kapetana Srećka Mažera, s kojim se, kao domaćica, skrasila u Rijeci, gdje je rodila dvije kćeri, no bez obzira na kratku pomorsku karijeru, ove su dvije žene nesumnjivo obilježile pomorstvo u cjelini na ovim prostorima.
Pionirke
Njihovu pionirsku ulogu u pomorstvu u knjizi jednostavno nazvanoj »Sava i Jolanda« dokumentirala je, uz brojne fotografije, preslike pisama i svjedočenja raznih aktera u pomorstvu onog vremena, Nadja Terčon, kustosica Pomorskega muzeja »Sergej Mašera« iz Pirana.
Ideja za pisanje knjige nastala je, kaže autorica, nakon okruglog stola na temu žena i mora koji je, prije 12 godina, organizirala zajedno s kolegicama Bogdanom Marinac i Snježanom Karinja te bibliotekarom Igorom Preslom.
– Sudjelovalo je pet žena, od kojih je svaka na svoj način dala pečat slovenskom pomorstvu.
Među njima je bila i sada nažalost pokojna Sava Kaluža, prva učenica današnje Srednje pomorske škole Piran, Urša Kralj kao predstavnica mlađih, aktivnih pomorkinja, zatim jedriličarka Savina Gorišek, Milanka Lange Lipovac, autorica brojnih knjiga o plovidbama oko svijeta, a najbrojniju skupinu žena vezanih uz more, onu životnih suputnica pomoraca zastupala je Biserka Zabukovec, supruga i majka pomoraca te dugogodišnja službenica Splošne plovbe.
U desetljeću nakon tog okruglog stola u više se navrata u medijima obrađivala tema žena u pomorstvu, nastavljena je suradnja sa Savom Kaluža i njenom kćeri Tamarom Kaluža Pocecco, a stupile smo u kontakt i s Alidom Mažer, kćeri Jolande Gruden, koja je muzeju dala velik broj fotografija i dokumenata o pomorskim aktivnostima svoje majke koje je kasnije digitalizirao i arhivirao Andrej Lovšin iz Pomorske škole.
Direktor muzeja Franco Juri tada je predložio tiskanje knjige o slovenskim pomorkinjama, i to 2019. godine, koju je Međunarodna pomorska organizacija (IMO) proglasila godinom pomorkinja, no knjiga je ipak izdana tek godinu dana kasnije.
U njenom je nastanku korištena velika količina osobnih fotografija i dokumenata, kao i arhivske i muzejske građe, u čemu je sudjelovao i Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja iz Rijeke, kaže autorica knjige.
Položaj žena
Sama knjiga bogato je opremljena i ilustrirana mnogobrojnim fotografijama ne samo iz vremena kada su Sava i Jolanda plovile, nego i iz kasnijih životnih razdoblja, kao i fotografijama brodova na kojima su plovile, njihovih kolega, preslikama dokumenata, novinskih isječaka i brojnim drugim fotografijama i dokumentima koji prikazuju stanje u pomorstvu, pomorsko zakonodavstvo i društveno političke prilike u to vrijeme.
Podijeljena je u sedam poglavlja, od kojih svako sadrži nekoliko cjelina u kojima se opisuje životni put obje junakinje, prateći ih na svim brodovima na kojima su plovile, kao i njihov život nakon plovidbe, a velikim dijelom i stanje u pomorstvu Jugoslavije, te razmatra položaj žena i njihov ulazak u tradicionalno muški svijet pomorstva.
Moramo biti svjesni kako je ovdje riječ o ženama koje su se školovale i radile, iako kraće razdoblje, u izrazito muškoj sredini. Njihovo školovanje i službovanje imaju inicijacijski značaj, a kasnije su bile uzor mnogim djevojkama koje su odlučile upisati u pomorsku školu.
Zanimanje pomorca je ženama postalo dostupno tek nakon Drugog svjetskog rata. Stoga ističemo da su slovensku pomorsku poslijeratnu povijest pomogle stvarati i žene koje su morale imati puno hrabrosti i mudrosti.
Bile su svjedoci i sudionici važnih događaja u slovenskoj i jugoslavenskoj pomorskoj povijesti. Upravo zbog svoga spola i posebnosti morale bi dobiti veću pozornost od one koju su imale. Obje su veći dio svog života bile povezane s morem i pomorstvom te brodovima, ali svaka na svoj način.
Obje su se školovale u specifičnim uvjetima u prvoj generaciji prve slovenske pomorske škole. Iako im se pridružilo još nekoliko kolegica, jedino su one u tom razdoblju položile ispit zrelosti te stekle nautičko obrazovanje.
Da bi pomorac uspješno obavljao svoj posao, mora imati temeljito opće teoretsko obrazovanje, produbljeno stručno, odnosno profesionalno znanje i vještine za samostalno i brzo rješavanje zahtjevnih situacija, pa i nepredvidivih zapleta na moru.
Uz znanja i vještine, pomorac mora posjedovati i osobne vrline kao što su čvrstoća karaktera i fleksibilnost duha, hrabrost, razboritost, preciznost i ustrajnost prilikom obavljanja svojih zadaća, kaže Terčon.
Nježne djevojke
Već su prilikom svog upisa u mušku pomorsku školu, dodaje autorica, obje djevojke postale zanimljive društvenoj vlasti i njezinom stavu, da i nježna djevojka može obavljati najteže fizičke poslove koji su se dotad smatrali isključivo muškim.
Stoga su već tijekom školovanja bile magnet za novinare i novinske fotografe, a još više prilikom svog prvog školskog putovanja brodom »Viševica« preko Jadrana.
– Gdje god da se brod zaustavio, djevojke su bile senzacija za stanovnike tih gradova. Obje su pripovijedale da su ih u različitim svjetskim lukama gledali kao sedmo svjetsko čudo. Njihove su fotografije bile više puta objavljene u brojnim slovenskim, jugoslavenskim i američkim novinama.
Prilikom zajedničke plovidbe na brodu »Hrvatska«, prisustvovale su prvom utovaru američke humanitarne pomoći Jugoslaviji u hrani te su tom prigodom predstavljene u američkim novinama.
Ponekad su bile predstavljene zajedno, a više puta svaka ponaosob. Sava je kasnije, kao prva slovenska – jugoslavenska žena pomorac, bila predstavljana i u drugim inozemnim časopisima i revijama.
Razdoblje u kojem su se Sava i Jolanda školovale i plovile bilo je neposredno nakon rata, kad se država tek osovljavala na noge, a položaj žena bio potpuno drukčiji nego prije, ali i nakon toga. Pomorstvo je, s pozicije žena koje su se spremale na taj put, bilo zanimljivo.
Žene su vjerovale da mogu od toga živjeti, da mogu preživjeti i u tipično muškim zanimanjima. Usprkos takvim uvjerenjima, bile su još uvijek izložene različitim kontrolama koje su se »brinule« za čast djevojaka i žena te priječile njihovo obrazovanje i zapošljavanje.
Stoga je muški pomorski vrh donio odluku – uredbu o zabrani zapošljavanja žena na brodovima. Krajem 1952. godine obje su se iskrcale i prestale ploviti na brodovima Jugolinije, kaže Terčon.
Savinu i Jolandinu biografiju možete pročitati ovdje
