Iznimna lokacija već je šest godina predmet zaštitnog istraživanja Odjela za podvodnu arheologiju Hrvatskog restauratorskog zavoda.
Kobna »zamka za brodove«, pličina Pupak, nedaleko otočića Galijula, najjužnije točke hrvatskog teritorija, jedno je od navigacijski najopasnijih mjesta na Jadranu i poprište dosad još sasvim neutvrđenog, ali nesumnjivo velikog broja pomorskih nesreća, od antike do modernog doba; piše Novi List
U podmorju pličine Pupak dosad su otkriveni ostaci najmanje sedam potonulih brodova, četiri antička, od kojih bi najstariji mogao biti čak iz 3. stoljeća prije nove ere te još tri novovjeka, od kojih je najmlađi neidentificirani parobrod s početka dvadesetog stoljeća. Arheološki nalazi ukazuju na to da bi među pronađenim predmetima mogli biti i ostaci s još većeg broja brodova koji su na smrtonosnoj pličini završili svoje plovidbe.
Ova iznimna lokacija već je šest godina predmet zaštitnog istraživanja Odjela za podvodnu arheologiju Hrvatskog restauratorskog zavoda, u kojem je i ove sezone sudjelovao poznati kraljevički ronilac Danijel Frka, neumorni istraživač koji već desetljećima pronalazi i dokumentira olupine brodova i aviona u jadranskom podmorju, a njegovi su nebrojeni zaroni rezultirali i izdavanjem nekoliko knjiga kojima je autor ili koautor, od kojih je najpoznatija »Blago Jadrana«, u koautorstvu s Jasenom Mesićem.
– Ove mi se godine ponovo osmjehnula sreća da sam sudjelovao u seriji za mene najuzbudljivijih podmorskih arheoloških istraživanja i to na čarobnom i najusamljenijem mjestu na Jadranu – otoku Palagruži i okolnom akvatoriju. Doduše, to za mene nije bio prvi susret s Palagružom, jer sam s pokojnim Tončijem Gavranićem, Larom Denona i Dejanom Terzićem još 2001. godine na njoj boravio tjedan dana u sklopu projekta Hrvatskog ronilačkog saveza »Palagruža-ronilački park«. Nažalost, tada je naš naivni prijedlog da se barem mali dio podmorja Palagruže proglasi podmorskim parkom, pod pritiskom ribarskog lobija, završio u nekoj ladici Ministarstva mora, gdje vjerojatno leži zaboravljen do danas. No, snovi i želje nas zaljubljenika u more i ovisnika plavih dubina, da se Palagruža i njezina podvodna kulturna baština zaštiti, nije nestala. Naprotiv, rezultati posljednjih istraživanja bude nadu da će se to jednog dana i ostvariti, kaže Frka.
Podvodna bajka
Palagruža je za ronioce, dodaje, poput čudesne bajke.
– Kao neki kameniti spomenik okružen s nekoliko manjih otoka i hridi, izdiže se strmo iz mora nasred Jadrana. Njezin stjenoviti hrbat doseže nadmorsku visinu od 92 metra, a na njegovu najvišem vrhu nalazi se jedan od najstarijih svjetionika na Jadranu, koji je izgradila Austro-Ugarska još davne 1875. godine u sklopu velikog zahvata modernizacije plovnih putova Jadranom. Palagruža je malen otok, s otokom Mala Palagruža dugačak je nekih 1600 metara i samo 280 metara širok. S otočićima Kamik od Oštra i Kamik od Tramuntone, hridima Volići, Baba i Gaće te otočićem Galijula, tvori jedinstveni arhipelag koji je stoljećima bio ribarski »Eldorado« južnog Jadrana. Od Komiže na Visu udaljena je 42 nautičke milje, a od grada Vieste na talijanskoj obali samo 25 milja, kaže Frka.
No dok su ribari u velikom broju na Palagružu dolazili zbog obilja ribe, manje dobronamjerni posjetitelji u velikom su broju dolazili zbog bogatstva arheoloških nalaza na tom području.
– Budući da je poznato kako je podmorje Palagruže oduvijek bilo cilj ribolovaca, ali i podvodnih pljačkaša, nerijetko i onih koji su se do nje zalijetali brzim brodicama, s obližnje talijanske obale, osnovni cilj našeg istraživanja bio je zaštita ugroženih arheoloških nalaza, nastavak sustavnog prikupljanja dokaza potrebnih za znanstvenu interpretaciju poznatih brodoloma i sistematskog pretraživanja pličine Pupak radi pronalaska novih arheoloških nalazišta, ističe ronilac.
U akvatoriju Palagruže i Galijule ovogodišnja je ekspedicija zbog loših vremenskih uvjeta trajala nešto kraće od prethodnih, no kako Frka ističe, obavljene su sve postavljene zadaće, nakon kojih slijede znanstvene analize prikupljenih podataka i predmeta, s ovog jedinstvenog arheološkog lokaliteta. Iskusni ronilac ističe kako je već pri prvom zaronu na pličini Pupak ostao zatečen bogatstvom arheoloških nalaza, ali i kako mu je odmah bilo jasno zbog čega je ovo mjesto toliko opasno.
– Kada smo po prvi puta zaronili u predivno bistro more pokraj pličine Pupak, našli smo se usred posve nestvarnog i očaravajućeg podmorskog pejzaža koji nas je sve ostavio bez daha. Roneći sa strahopoštovanjem oko prijetećih nazubljenih stijena koje se, iz dubine od nekih četrdesetak metara, strmo uzdižu do samo pola metra ispod površine mora, shvatio sam zbog čega je ova pličina uzela danak tolikom broju brodova. Sam vrh grebena dug je oko osamdeset, a širok pedesetak metara, a nekoliko vrlo oštrih stijena nalazi se tik ispod površine. Na njemu nema nikakve vanjske oznake, što ne čudi, jer su ovdje zabilježeni najveći valovi na Jadranu, koji su dosegnuli visinu od gotovo devet metara. Njima ne bi mogla odoljeti nikakva umjetna građevina niti oznaka pličine, kaže Frka.
Podmorski greben
Kobna »zamka za brodove« nedaleko otočića Galijule, objašnjava, djelovala je tisućama godina na jednostavan, ali smrtonosan način.
– Iskusni pomorci, ugledavši za vrijeme plovidbe pred sobom otočić Galijulu, zaobilazili bi ga u širokom luku od nekoliko stotina metara, kako bi ostali na sigurnoj udaljenosti te izbjegli opasnost od nasukavanja. No to naprosto nije bilo dovoljno, jer bi zapravo naletjeli ravno na gotovo 700 metara dugačak podmorski greben na čijem je kraju, poput smrtonosnog pauka vrebala svoje žrtve podmorska hrid Pupak koju je moguće primijetiti samo iz neposredne blizine, kada je već prekasno za bilo kakav manevar. Zajahavši na nazubljen vrh podmorskog grebena, osjetljivi brodski trup bio bi u kratko vrijeme naprosto prepiljen oštrim vrhovima stijena i brodovi bi potonuli, kliznuvši niz strme litice u dubinu u podnožje grebena. Druge bi nevrijeme i valovi naprosto smrvili u tisuće komada, a njihov bi se teret rasuo po dubokim pukotinama kojima je izbrazdan uzduž i poprijeko cijeli greben, kaže Frka.
Upravo zbog toga od nekih su brodova pronađeni samo ostaci tereta, među kojima su amfore različitih tipova, olovni ingoti i drugi teret, a zbog smještaja olupina i dijelova tereta, ronioci pretpostavljaju da su neke, starije olupine iz antičkih vremena ispod novijih olupina brodova koji su potonuli na istom mjestu. Svaki zaron na lokaciji, objašnjava, organiziran je u parovima, s točno određenim zadacima, a svaki pojedinačni značajniji nalaz ronioci moraju označiti plutačom, kako bi se njihova lokacija mogla snimiti dronom, što uvelike pomaže u točnom određivanju relativnog položaja, u odnosu na ostale nalaze, kao i na evidentiranju svih nalaza.
– Tijekom prvih ronjenja nastavili smo sa zaštitnim istraživanjem nalazišta gdje su pronađeni ostaci antičkog broda iz 1. stoljeća prije nove ere. koji je prevozio teret hispanskog porijekla. Već prvih godina istraživanja među ostacima tereta pronađena su i dva ingota olova koji su vrlo rijedak tip nalaza u našem podmorju. Antički ingoti olova, koji su oblikom slični današnjim polugama srebra ili zlata, bili su sastavni dio opreme onodobnih brodova te su služili za popravke oplate, kaljužne pumpe i sidara tijekom plovidbe, kaže Frka.
Olovo je, objašnjava, osim toga bilo i vrlo vrijedna i tražena trgovačka roba u doba antike koja se prevozila brodovima na čitavom prostoru Sredozemlja. Za arheologe je značajno što su ingoti bili označavani žigovima – natpisima s kraticama imena proizvođača ili vlasnika rudnika pomoću kojih ih se točno može datirati, ali također i otkriti položaj rudnika iz kojih je olovo eksploatirano.
– Iako je postojala mala vjerojatnost da ćemo pronaći još koji ingot, mi smo detaljnim pretraživanjem stjenovitih predjela pličine, u dubokim usjecima, uspjeli pronaći nove ingote i olovne dijelove kaljužne pumpe antičkog broda. Do kraja treće godine istraživanja, tijekom dekompresije na plitkom dijelu grebena, pronašli smo ih u kamenitim pukotinama čak dvanaest, a narednih godina još nekoliko. Njihov broj znanstveni je dokaz da oni nisu bili dio opreme broda, već dio trgovačkog tereta, odnosno da smo uspjeli otkriti ostatke prvog antičkog broda s teretom ingota olova u hrvatskom podmorju, što je prvorazredan arheološki nalaz, ističe.
O jezovitoj predaji i zaštićenim nalazima olupina možete pročitati >>ovdje<<
Marinko Glavan
