Pomorstvo je oduvijek zahtijevalo znanje, vještinu, odvažnost i mrvu volje. Danas zahtijeva iste te kvalitete, uz naglasak na odvažnost i volju, kao i strpljenje, staloženost, snalažljivost i snagu, kako fizičku, tako i mentalnu.
Posao koji uključuje ‘borbu’ s morem i vjetrovima koji na njemu caruju iznimno je teško predočiti nekome tko se nije barem jednom u životu otisnuo, makar i s najmanjom barkom, na uzburkano more. Oni koji se svakodnevno nose s poteškoćama, nevoljama, izazovima dok obavljaju svoj posao kako bi privređivali za život, znaju. Znaju veoma dobro, bez obzira na veličinu i godište broda, bez obzira na njegovu ispravnost i sigurnost, koliko je zahtijevno biti na moru.
More je opasan, nepredvidiv i ćudljiv suputnik. Današnji pomorac zna i koliko je zahtjevno ploviti kada ne može tijekom ugovora napuštati brod i kada je svaki ugovor neizvjesnost u trajanju izolacija i datumu povratka obitelji. Mnogi će se pomorci sjetiti kako se upravo u tim raznoraznim neprilikama šalju misaoni zavjeti onom božanskom zaštitniku: “Ako se iz ovoga izvučem…“, “Ako ovo preživim…“, “Ako ponovno zagrlim svoju obitelj…“
Upravo s tim mislima mnogi su pomorci i njihove obitelji ostavljali zavjetne poruke i darove pred slikama svetog Nikole. Zaštitnika. On, kao primjer dobrote i ljubavi za čovjeka, idealan je zaštitnik kada se čini da jedino sreća predstavlja jezičac na vagi preživljavanja.
U našoj obitelji njegujemo tradiciju koja se sastoji od jedne male simbolične posjete prije svakog odlaska mog supruga na more. Nekoliko dana prije njegovog polaska, prošetamo se do građevine sagrađene davne 1219. godine, koja kao sićušni svjetionik nade mirno prima sve one koji joj dođu u posjet s molitvama kao poklonima.
Posjetimo crkvicu svetog Nikole smještenu na jugoistočnom obronku gradskog brda. Uvijek osjetim tjeskobu kada joj prilazim, jer znam da nas uskoro očekuje ponovno razdvajanje, koje je uvijek i nanovo posebno, drugačije, izazovno. Ali, čim joj dotaknem zidove, vrisak u meni utihne umiren velebnim kamenim pločama, naoko praznima, ali prepunima tajnih molitvi koje zazivaju sigurnu i mirnu plovidbu te sretan povratak doma.
Snaga jednostavnosti ponavljanih molitvi, zavjetnih obećanja, vjere u utješnu moć veću od nas samih, nade da ćemo lijepim mislima zazvati ljepotu u naš život izbija iz kamena, stvarajući toplu, zlaćanu auru oko građevine koja je odavno svakodnevnim, prosječnim posjetima nadrasla samu sebe. Nadrasla je čak i religijsku domenu, postavši simbol nade za svakog pojedinačnog čovjeka. Simbol vjere da će biti dobro, kako god da bude, bit će dobro.
Uvijek nanovo zadivljeni snagom tog sivog kamena, stojimo i nas dvoje i svatko u svojim mislima premotava iduće putovanje. Njegovo morsko i naše kopneno. Strahovi i nade izmjenjuju se u suludoj utrci za pobjedu, sudarajući i odbijajući se jedan od drugoga, oboje odlučni i nepokolebljivi. Osnaženi prijašnjim iskustvima, pobjedama, izvlačimo sretne uspomene koje se na vrhuncu oblikuju u sliku nasmijanih lica koja se grčevito grle i ponavljaju: “Kako je dobro što postojiš…” I prihvaćamo strahove, ali uzvisujemo nade. Dišemo. Misaono povezani s nebrojenim hodočasnicima prije nas.
Moji dlanovi prodiru u kamen, spajaju se s dlanovima svih naših predaka, svih onih duša s molitvama istog korijena. Osjećam snagu te zajedničke molitve koja nije ni svjesna njenog stoljetnog postojanja. Koliko je žena mog imena stajalo ovdje. Koliko muškaraca njegovog imena. Svi su oni zauvijek tu, sačuvani u kamenu skromne crkvice, tvore tako sigurnu luku, utočište, svima onima koji se boje. Koji strepe. Koji čekaju. Koji se nadaju.
Iluzornost njihove slabosti i nepostojanja raspada se na mrvice prašine nošenih vjetrom prema dušama koje će ponavljati njihove molitve, s vjerom jačom od straha. Zaštitni kamen svete molitve umiruje najveća strahovanja i pomaže da prihvatimo sve bojazni i strpnje kao sastavni dio puta.
Dok ovo pišem, shvaćam da strepnje oko njegovog odlaska ne dijelim. Ne pričam o tome s roditeljima, s prijateljima.. Ne radi toga jer ih se stidim ili bojim, već kao da se njima branim, računajući da će biti lakše ako ih prihvatim kao nužni, trajni dio sebe, nego kao prolaznu bojažljivost i slabost koja se liječi dijeljenjem s drugima.
Zadivljujuć je trenutak kada sama sebe u tišini ‘utješim’, smirim vatrene misli koje prijete da spale sve pred sobom, zavladam prostranstvima svog unutarnjeg svijeta i dozvolim si vjerovanje i nadu da mogu, da hoću, da jesam. Sama ili nijema u njegovom zagrljaju. Ja, svakodnevna, kao i beskonačne mnoge prije mene.
More predstavlja život. Borbu koju treba izdržati s nadom, vjerovanjem da ćemo se sigurno vratiti doma. Sveti Nikola simbol je i oslonac tog vjerovanja. Svjetionik mira koji nas podsjeća, dok smo na pučini, dok strahujemo, dok gubimo nadu, na postojanje suputnika, na makar i imaginarnu solidarnost zajedništva. Na toplinu i mir sigurne luke.
Svima želim da nas ta toplina i mir prate uvijek, a ne samo danas. Da nas vlastita snaga vjerovanja u naš život vodi samo i uvijek naprijed, prema ostvarenju svega onoga čemu se nadamo.
Enna Kovač
