O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Aron Baretić – ABe: “Lako tebi, ti si …”

Dobro, a što se događa s onima koje ostavljamo za sobom, s onima koji ostaju u čekanju i neizvjesnosti?

Jasno, i ovdje bi se dale napisati kojekakve priče, unatoč uvriježenom mišljenju neupućenih ili slabo upućenih u problematiku. Kao što ti isti imaju izgrađeno mišljenje i stav o pomorcima, tako ga imaju i o našim ženama.

Sukladno tome mišljenju, svi mi pomorci smo ljudi niskoga morala i nerijetko prenositelji spolnih ‘boleština’. Uglavnom smo lažljivci puni prenapuhanih priča s ‘egzotičnih’ putovanja po svijetu. Nerijetko smo alkoholičari, ili nam barem nije mrsko potegnuti iz boce. Nemali broj nas se bavi svakojakim švercom na kojem masno zarađujemo preko i ovako golemih plaća. Plaću skupljamo bacanjem kante vezane konopom, pa koliko mora uspijemo zagrabiti. A mora barem ima na bacanje.

Pitala me poznanica jednom, prilično iznenađena: Pa, šta niste svi vi istetovirani? Jer, to je normalno za pomorce! Pokušavam zamisliti taj cirkus s dvadeset išaranih Popaja.

U zakonodavstvima pojedinih država, pomorci, nakon određenog broja godina navigacije, ne smatraju se pouzdanim svjedocima na sudu. Što samo ‘dokazuje’ da nešto definitvno nije u redu s nama.

Ali, ti isti nemaju srama pitati da im platiš pijaču ili posudiš novac, za koji oboje dobro znate da vam nikad nemaju namjeru vratiti. Uz komentar: Pa, šta je to tebi na tvoju plaću!?

Ne jednom sam čuo i onu famoznu: Lako tebi, ti si pomorac! Pun si k’o brod! A na moje pitanje zašto on nije pomorac, odgovaralo se kako nije završio pomorsku školu. Jer mu je, valjda, netko branio.

Ili: Lako tebi, ti si se navikao na to! A na pitanje zašto se on ne ukrca? Pa, kako će kad ima ženu i djecu? Dakle, nebuloza za nebulozom.

Najdraže mi je pozvati ih na brod jednu noć, ne dan, za vrijeme fortunala, kako bi mogli čuti plač broda. Tu prestaju svi i svaki komentari na račun lagodnog života pomoraca.

Možda je to puka slučajnost, možda samo naša obiteljska nesposobnost, tko će ga znati. Svakako, činjenica je da kroz ove četiri generacije pomoraca i otprilike stotinu i deset godina, od kada je moj nono počeo, do danas se niti jedan od nas nije uspio obogatiti.

A žene?

O našim ženama bolje da ni ne počinjem jer me divljački bijes uhvati. Nažalost, i one su, pa i naša djeca, izloženi sličnim komentarima. Poput: Lako tebi, muž ti je pomorac! Ili: Lako tebi, stari ti je pun love pa će ti to srediti.

Ženu pomorca može razumjeti samo žena pomorca. Prije svega zbog svih navedenih predrasuda, ali i zbog nesposobnosti suživljavanja sa ženom pomorca. Što proživljavaju žene pomoraca, dakle naše none, majke, supruge, djevojke, zaručnice, partnerice, sestre, kćeri, ne znamo niti mi sami, a kamoli netko tko nešto slično nije okusio. Više ja znam o ‘generalki’ pomoćnog motora nego ostale o iskustvima naših žena, unatoč tome što o pomoćnim motorima znam vrlo malo.

Što sa ženama koje su i supruge i majke pomoraca, poput moje supruge, moje mame ili moje none? Što sa ženama koje su kćeri, sestre, supruge, majke i none pomoraca, kao što je bila moja teta. Sestra moga oca je imala oca, dvojicu braće, supruga, dvojicu sinova i jednog unuka pomorca. Njih ne pitaju kako su jer znaju da im je lako!

Svakoj, ili barem velikoj većini žena pomoraca, treba podići spomenik. Dok tebe nema, ona je i majka i otac, liječnik i učiteljica, psiholog i psihijatar, i sve ono što oboje roditelja jesu svojoj djeci.

Iako je pomorstvo i dalje uglavnom svijet muškaraca, nije mi bila namjera ovim člankom to isticati.

Sve više je žena među nama. Istina, manje među profesionalnim, a glavninom među pomoćnim osobljem. Isto tako, u golemoj većini je to po putničkim brodovima. No, ne smijemo ignorirati činjenicu da su među nama i da se sve više žena odlučuje i naviga u svojstvu časnica palube ili stroja.

Ja sam imao priliku navigat sa svega pet žena, od čega je jedna bila kolegica, druga pa prva časnica palube, jedna je bila četvrta časnica stroja, a tri su bile bijelo osoblje. Što god poneki mislili ili pričali o ženama koje, kako kažu, donose nesreću na brodu, ili sam ja bio nevjerojatni sretnik pa nam je atmosfera na brodovima bila ljepša s njima i da nam se ništa ružno zbog njih nije desilo, ili su sve te primitivne priče tek dio pomoračkog folklora. Ja mogu samo reći: Dobro nam došle!

I one, sve te žene pomorci, odlaze i ostavljaju za sobom roditelje, partnere, sestre, braću, malobrojne i djecu. Nisu njihovi odlasci ništa manje tužni ili bolni, niti je njihovima išta lakše pustiti ih da, još jednom, odu.


I zato, dokle god budemo odlazili i vraćali se, neka nam uvijek bude dobro more, trdo spreda i tri noge šoto kolumbe.


Usidreni na Ensenada de Huelva (Španjolska), 20.-21. srpanj 2021. godine.


Kapetan Aron Baretić – ABe

Dobro, a što se događa s onima koje ostavljamo za sobom, s onima koji ostaju u čekanju i neizvjesnosti?

Jasno, i ovdje bi se dale napisati kojekakve priče, unatoč uvriježenom mišljenju neupućenih ili slabo upućenih u problematiku. Kao što ti isti imaju izgrađeno mišljenje i stav o pomorcima, tako ga imaju i o našim ženama.

Sukladno tome mišljenju, svi mi pomorci smo ljudi niskoga morala i nerijetko prenositelji spolnih ‘boleština’. Uglavnom smo lažljivci puni prenapuhanih priča s ‘egzotičnih’ putovanja po svijetu. Nerijetko smo alkoholičari, ili nam barem nije mrsko potegnuti iz boce. Nemali broj nas se bavi svakojakim švercom na kojem masno zarađujemo preko i ovako golemih plaća. Plaću skupljamo bacanjem kante vezane konopom, pa koliko mora uspijemo zagrabiti. A mora barem ima na bacanje.

Pitala me poznanica jednom, prilično iznenađena: Pa, šta niste svi vi istetovirani? Jer, to je normalno za pomorce! Pokušavam zamisliti taj cirkus s dvadeset išaranih Popaja.

U zakonodavstvima pojedinih država, pomorci, nakon određenog broja godina navigacije, ne smatraju se pouzdanim svjedocima na sudu. Što samo ‘dokazuje’ da nešto definitvno nije u redu s nama.

Ali, ti isti nemaju srama pitati da im platiš pijaču ili posudiš novac, za koji oboje dobro znate da vam nikad nemaju namjeru vratiti. Uz komentar: Pa, šta je to tebi na tvoju plaću!?

Ne jednom sam čuo i onu famoznu: Lako tebi, ti si pomorac! Pun si k’o brod! A na moje pitanje zašto on nije pomorac, odgovaralo se kako nije završio pomorsku školu. Jer mu je, valjda, netko branio.

Ili: Lako tebi, ti si se navikao na to! A na pitanje zašto se on ne ukrca? Pa, kako će kad ima ženu i djecu? Dakle, nebuloza za nebulozom.

Najdraže mi je pozvati ih na brod jednu noć, ne dan, za vrijeme fortunala, kako bi mogli čuti plač broda. Tu prestaju svi i svaki komentari na račun lagodnog života pomoraca.

Možda je to puka slučajnost, možda samo naša obiteljska nesposobnost, tko će ga znati. Svakako, činjenica je da kroz ove četiri generacije pomoraca i otprilike stotinu i deset godina, od kada je moj nono počeo, do danas se niti jedan od nas nije uspio obogatiti.

A žene?

O našim ženama bolje da ni ne počinjem jer me divljački bijes uhvati. Nažalost, i one su, pa i naša djeca, izloženi sličnim komentarima. Poput: Lako tebi, muž ti je pomorac! Ili: Lako tebi, stari ti je pun love pa će ti to srediti.

Ženu pomorca može razumjeti samo žena pomorca. Prije svega zbog svih navedenih predrasuda, ali i zbog nesposobnosti suživljavanja sa ženom pomorca. Što proživljavaju žene pomoraca, dakle naše none, majke, supruge, djevojke, zaručnice, partnerice, sestre, kćeri, ne znamo niti mi sami, a kamoli netko tko nešto slično nije okusio. Više ja znam o ‘generalki’ pomoćnog motora nego ostale o iskustvima naših žena, unatoč tome što o pomoćnim motorima znam vrlo malo.

Što sa ženama koje su i supruge i majke pomoraca, poput moje supruge, moje mame ili moje none? Što sa ženama koje su kćeri, sestre, supruge, majke i none pomoraca, kao što je bila moja teta. Sestra moga oca je imala oca, dvojicu braće, supruga, dvojicu sinova i jednog unuka pomorca. Njih ne pitaju kako su jer znaju da im je lako!

Svakoj, ili barem velikoj većini žena pomoraca, treba podići spomenik. Dok tebe nema, ona je i majka i otac, liječnik i učiteljica, psiholog i psihijatar, i sve ono što oboje roditelja jesu svojoj djeci.

Iako je pomorstvo i dalje uglavnom svijet muškaraca, nije mi bila namjera ovim člankom to isticati.

Sve više je žena među nama. Istina, manje među profesionalnim, a glavninom među pomoćnim osobljem. Isto tako, u golemoj većini je to po putničkim brodovima. No, ne smijemo ignorirati činjenicu da su među nama i da se sve više žena odlučuje i naviga u svojstvu časnica palube ili stroja.

Ja sam imao priliku navigat sa svega pet žena, od čega je jedna bila kolegica, druga pa prva časnica palube, jedna je bila četvrta časnica stroja, a tri su bile bijelo osoblje. Što god poneki mislili ili pričali o ženama koje, kako kažu, donose nesreću na brodu, ili sam ja bio nevjerojatni sretnik pa nam je atmosfera na brodovima bila ljepša s njima i da nam se ništa ružno zbog njih nije desilo, ili su sve te primitivne priče tek dio pomoračkog folklora. Ja mogu samo reći: Dobro nam došle!

I one, sve te žene pomorci, odlaze i ostavljaju za sobom roditelje, partnere, sestre, braću, malobrojne i djecu. Nisu njihovi odlasci ništa manje tužni ili bolni, niti je njihovima išta lakše pustiti ih da, još jednom, odu.


I zato, dokle god budemo odlazili i vraćali se, neka nam uvijek bude dobro more, trdo spreda i tri noge šoto kolumbe.


Usidreni na Ensenada de Huelva (Španjolska), 20.-21. srpanj 2021. godine.


Kapetan Aron Baretić – ABe