Tri godine nakon velike tragedije Titanica, još jedna se dogodila na Atlantskom oceanu kada je 7. svibnja 1915. godine potonuo RMS Lusitania.
Na brodu je bilo 1960 putnika, za koje se zna, od kojih je 1196 poginulo nakon napada njemačke U-Boot podmornice, na početku Prvog svjetskog rata, piše Express.
Brod je plovio suprotnom rutom od Titanica, i iz New Yorka se 1. svibnja 1915. godine zaputio na svoje dugačko putovanje prema Liverpoolu. Osim putnika na brodu je bilo 500 članova posade i oko milijun komada municije. Najvjerojatniji razlog ovog potonuća bila je politička zavjera, a incident je na neki način oblikovao američku uključenost u Prvi svjetski rat. U to vrijeme RMS Lusitania i brod Mauretanija bili su najbrži putnički brodovi. Lusitania je ovo putovanje prolazila za pet dana. Prilikom izgradnje broda britanske vlasti su stavile mogućnost da se brod koristi i kao naoružani trgovački kruzer.
Na početku Prvog svjetskog rata činilo se da će se brod pozvati na ispunjavanje vojne dužnosti, no na kraju je ipak oslobođena toga. Za to vrijeme Nijemci su pokušavali uništiti britanske blokade na moru prilikom čega su se oslanjali na podmornice. Komercijalni brodovi poput Lusitanije bilo su u velikoj opasnosti svaki put kada bi digli sidro, piše ATI.
I dalje je brod ostao u komercijalnoj upotrebi, a zato je bila i obojena u sivo. Do 1915. godine Britanci su se opustili i Lusitaniju pod punim bojama spremili za putovanje Atlantskim oceanom 1. svibnja. Prije potonuća broda SAD nije pronalazio puno razloga zašto bi se priključio Prvom svjetskom ratu. Tenzije između Njemačke i SAD-a eskalirale su 1915. godine, kada je Njemačka pokušala isključiti Britanske otoke i smanjiti unosne trgovinske odnose sa Velikom Britanijom. Novine u New Yorku su prilikom najave putovanja tog broda, odmah ispod oglasa, u ime njemačke ambasade u Washingtonu, objavile upozorenje kako bi Amerikanci na savezničkim brodovima u ratnoj zoni trebali biti svjesni opasnosti od njemačkih podmornica.
Putnicima je pak rečeno da će ih brzina Lusitanije održati sigurnima, a kapetan je dobio uputu o manevrima za izbjegavanje podmornica. Kapetan William Thomas Turner preuzeo je kormilo broda nakon što se prijašnji kapetan razbolio, tj. bio je previše zabrinut i nervozan zbog upravljanja broda kroz ratnu zonu. 1. svibnja brod je krenuo na putovanje iz New Yorka sa 694 članova posada i 1265 putnika većinom Britanaca, Kanađana i Amerikanaca. Prvi razred je bio potpuno popunjen, a drugi prebukiran.
Oko 14 sati 7. svibnja torpedo je pogodio 32.000 tona težak brod i uništio ga nepopravljivo.
Neki svjedoci, a među njima i kapetan Turner, poslije su pričali kako je bilo zapravo riječ o dva torpeda. Eksplozija je dovela do druge erupcije, najvjerojatnije zato što su brodski bojleri eksplodirali od prvotnog udara, a pretpostavlja se da je i zbog toga brod potonuo. Posadi je bilo teško putnike ukrcati na čamce za spašavanje zbog kuta pod kojim je brod tonuo, a mnogi čamci su se potrgali i povukli putnike u dubine sa sobom. Kako nije dugo ostao na površini putnici su počeli skakati u hladan ocean zbog čega su potonuli ili se smrzli.
Za 18 minuta završio je ispod površine.
Stvari je pogoršala i činjenica što im obližnji parobrod nije htio doći u pomoć iz straha od novog napada torpedom. Poslije je otkriveno da je brod između ostalog prevozio i neke ratne zalihe, 173 tone municije i to bez ikakve obrane protiv mogućih takvih napada. Po pisanju Stevena i Emily Gittelmana u knjizi Alfred Gwynne Vanderbilt: The Unlikely Hero of the Lusitania, ratno naoružanje na komercijalnim brodovima postalo je uobičajena praksa do 1915. godine. U takvim trenucima kada je brodovima prijetio napad njemačkih podmornica koje saveznike snabdijevaju potrebnim ratnim zalihama, morala se upotrijebiti neka alternativa, tj. oni nakon njih morali su biti pojačani naoružanjem. Njemačke snage naglašavale su da je Lusitania budući da je prenosila naoružanje, zapravo bila neprijateljski brod.
Napad i potonuće broda bila je velika ratna tragedija koju je Winston Churchill opisao kao “jadna djeca koja su nestala u oceanu nakon njemačkog napada, smrtonosnijeg nego što bi to bilo žrtvom 100.000 muškaraca”.
Američki predsjednik Woodrow Wilson već je izdao diplomatsko upozorenje Njemačkoj upozoravajući ih da ako se uništi neki američki brod ili životi Amerikanaca bez opravdanog razloga, SAD će “Njemačku držati odgovornom”.
U rujnu te godine Njemačka se službeno ispričala za potonuće broda i naglasila da će smanjiti nereguliranu aktivnost svojih podmornica. Wilson je tako neko vrijeme bio zadovoljan sa tom isprikom, dovoljno da ne objavi rat Njemačkoj. No to nije potrajalo, a 1917. godine zloglasni Zimmermanov telegram uveo je Amerikance u veliki rat.
Britanska tajna služba presrela je telegram kojeg je njemački ministar vanjskih poslova Arthur Zimmerman poslao njemačkom ministru Henrichu von Eckhardtu, koji je pokazao, između ostalog, da je Njemačka spremna vratiti se prijašnjem modelu ratovanja s podmornicama. Svi brodovi u službenoj ratnoj zoni bili bi potopljeni, bez obzira na njihovu civilnu upotrebu, stajalo je u telegramu.
U njemu je pisalo i da Njemačka razmišlja o savezu sa Meksikom ako se SAD priključe europskim saveznicima. Taj telegram i gubitak 120 američkih putnika sa Lusitanije opravdali su ulazak SAD-a u rat. U međuvremenu je kapetan broda optužen za nemar i okrivljen za uništenje broda. Napomenuto je da je dobio striktne napomene o manevrima koje je trebao, a nije odradio.
Lord Fisher je napomenuo da je “sigurno da kapetan Turner nije budala već podlac. Nadam se da će biti uhićen odmah nakon istrage, bez obzira na presudu”. Zaključeno je da je Turner ignorirao sigurnosne mjere o kojima je bio informiran i da je tako uzrokovao smrt i potonuće broda.
Kako smatra Erik Larson, autor Dead Wake: The Last Crossing of the Lusitania, krivnja ne leži samo na rukama kapetana već i na prikrivenoj britanskoj misiji. U Milton Keynes kompleksu gdje je Alan Turing hakirao nacističku enigmu desetljećima kasnije, Britanci su pronašli i njemačke kodove u špijunskim misijama nazvanima Room 40. Upravo njegovo istraživanje pokazalo je kako su britanski snage namjerno prekrile pravi razlog i za potonuće okrivile kapetana kako bi sačuvale i održale svoje špijunske misije.
“Room 40 bila je super tajna organizacija koju je osnovalo ministarstvo kako bi osiguralo prednost otkrivanja tri njemačke knjige šifri. Zahvaljujući njima, uspješno su presreli i otkrili njemačko mornaričku komunikaciju”, objašnjava. Na brodu je bio i britanski detektiv William Pierpoint u potrazi za njemačkim agentima, a njih troje uhvatio je na dan početka putovanja. I tako se postavilo pitanje jesu li Britanci za njemački napad saznali i prije nego se dogodio, i ako jesu, zašto ga nisu spriječili. Da su se umiješali morali bi se nositi sa rizikom da njihova misija bude otkrivena.
“Nije baš u potpunosti jasno zašto su Britanci krenuli na Turnera, no jasno je, po snimkama, da su na njega krenuli odmah, 24 sata nakon napada. Bio je žrtveno janje, što je jako čudno s obzirom da bi krivnja na leđima Nijemaca imala puno veću vrijednost”, kaže Larson. Kada su ga pitali da li je bilo riječ o zataškavanju, Larson je napomenuo kako je riječ o suvremenom pojmu, no da je i jedan od Churchillovih prioriteta bilo tu misiju održati u tajnosti. “Čak toliko tajnom, kako je rekao jedan član organizacije, do mjere da se ne bi prenosile informacije koje su mogle spasiti živote”, kaže.
Pozvao se na povjesničara koji je napisao knjigu od toj tajnoj organizaciji. “Razmišljao sam dugo o tome i ne ne mogu ne pomisliti na neku vrstu zavjere”, stajalo je u transkriptu njegovog intervjua. Za mnoge preživjele mislili su da su mrtvi “Mislili su da je mrtva i ostavljena je bila među svim tim naslagama tijela. No John je nasreću je primijetio da joj se miču kapci i uspjeli su je oživjeti”, rekla je Colleen Watters pričajući o iskustvu svoje bake Nettie Moore na Lusitaniji.
I nije to bio jedini takav primjer. Iako je poginulo 1196 ljudi, među kojima i 94 djece, uz sreću i ljudsku pomoć spašeno je 767 ljudi. Moore i njezin suprug uz jednogodišnjeg sina Waltera odlučili su se tim brodom uputiti na putovanje u New Jersey zbog posla kojeg je čekao. Uz njih krenuo je i brat John. “Moja je baka uvijek naglašavala kako su bili sretni na brodu. Tek su završili ručak kada su Walter i Nettie otišli do kabina vidjeti dječaka dok je John sa prijateljima kartao”, prisjeća se.
I u tom trenutku pogodio ih je torpedo. Iako su uspjeli doći do čamaca za spašavanje, uvjeti su bili jako nepogodni za preživljavanje. “Walter je držao dječaka no on je ubrzo preminuo, i pokušavali su se duže držati za prevrnuti čamac. No Walter je u jednom trenutku rekao da više ne može, i nestao. Tijela su im izvučena iz oceana, a moja se baka sjeća kako su je vukli za noge. Mislili su da je mrtva i stavili je na hrpu tijela”, kaže. John je izvučen i odveden u Irsku. Dok je gledao kako izvlače mrtve primijetio je tijelo svog brata i šogorice. Za njega je već bilo kasno, no nju je uspio oživjeti.
Imala je sreće, 885 onih koji su preminuli nikada nije pronađeno, a od 289 tijela izvučenih iz oceana, njih 65 nikad nije identificirano. “Rekli su mi da je Mettie bila u trgovini cipela u Corku, gdje joj je John kupovao cipele da bi se mogli vratiti kući. Tamo su upoznali neke mornare koji su im rekli da su pronašli tijelo predivne bebe a ona ih je molila da joj kažu gdje je, i što su s njim napravili. Bila je uvjerene da je to njihov Walter. No unatoč svim naporima, tijelo nisu uspjeli pronaći”, kaže.
Dugo nakon tragedije Moore, poput i većine onih koji su ovaj napad preživjeli, mučila se s psihičkim posljedicama, posebno zbog toga što je izgubila dijete. Bojala se da će poludjeti, a tek nakon što joj je liječnik koji je pratio njezino stanje rekao da bi trebala početi nešto raditi, zaposlila se kao medicinska sestra. I od tada do kraja svog života bila je babica.
Potonuće broda Lusitania potaknulo je nove žrtve i smrti, i uključenje SAD-a u Prvi svjetski rat.