O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Kapetan Ivica Slavica: Pomorci moraju postojati svaki dan, a ne samo na posebne dane

I ova godina se bliži kraju. Godina koju su pomorci na svojoj koži debelo osjetili, i to nikako po dobrom, već naprotiv – po lošem.

Pomoraca se sjete samo na posebne dane, kao da mi ostali dio godine – ne postojimo. Na ljudima je sve postalo ‘plastika’: plastični osmijesi i plastična srca…

Smjene se obavljaju samo u zemljama koje imaju razumijevanja za pomorce. Ali u zemljama dalekog Istoka za sada je to nemoguća misija. Na pomorce se gleda kao na opasne prenosioce zaraze, premda mjesecima plove svjetskim morima u plovećim karantenema. Nemaju dodira ni sa kime, osim sami sa sobom.

Međutim, uz sve dobronamjerne napore, vrlo je malo toga što čini život i nemilosrdnu svakodnevnu stvarnost boljima. Žalosna je činjenica da pomorac i nakon obavljenog ugovora nije u mogućnosti iskrcati se iz pojedinih luka.

Koliko svjetske kompanije misle na pomorce? Zapitaju li se jesu li njihovi pomorci sretni na moru?

I danas se na nekim kompanijama internet plaća. Ishrana je slaba i uz najbolju volju zapovjednika broda da bolja hrana stigne u dostatnim količinama. Pojedine kompanije i dalje na tome štede. A zarađuju puno… Ova godina je rekordna po zaradi za neke kompanije, kojima je dobit narasla za 200 posto. A što su na kraju dobili pomorci? Možda nešto više od jednog kilograma dobrog sira.

Pomorci moraju postojati svaki dan, a ne samo na posebne dane.

Njihov osjećaj nepovezanosti, loši obroci, umor od istog društva i nedostatak fizičke intimnosti koju mnogi na obali često uzimaju zdravo za gotovo… Poruka pomoraca je hitna potreba da se život učini boljim. Svi vjerujemo da su pomorci ključni radnici i bitni, ali moramo se prema njima tako i ponašati. Postoji osjećaj da je ponestalo strpljenja na moru, ondje gdje je važnija roba koju prevoze brodovi nego pomorac.

Mi smo jedina zemlja na svijetu u kojoj postoji sindikat pomoraca koji ne vodi dovoljnu brigu o našim pomorcima, već je uvijek na pozornici zajedno sa vladajućima. Mi gledatelji nadamo se da će film ipak na kraju završiti uz Happy End.

Vodite li uopće statistiku o tome koliko je napredovao Sindikat od svog osnutka? Prošlo je već skoro 30 godina.

Jeste li se zapitali, u današnjoj eri moderne tehonologije, imaju li pomorci besplatni internet na brodovima za sve članove posade?

Pomorci koji su ostali bez posla – jeste li se njih sjetili? Sigurno se slažete da su muzičari važniji od pomoraca. Oni mogu primiti zamašnu svotu novca za vrijeme pandemije, a pomorci ne. Uh, kako divan model…

ITF/ MLC izmislile su svjetske organizacije, u prvom redu kako bi sebi osigurali radnja mjesta, a zatim kako bi bili dobre i pokorne sluge velikim firmama. Ipak, postoje zemlje na svijetu gdje njihova suradnja na lokanoj razini izvrsno funkcionira, sve uz veliku potporu države. Ali mi nismo ti sretnici.

Zašto plaćamo mirovinsko osiguranje? Za vrijeme plovidbe, od plaće nam se odbija za mirovinski fond, a kad stignemo kući čekaju nas još i naši porezni službenici. Zašto plaćamo zdravstveno osiguranje za vrijeme dok smo na brodu? Mjesečno nam se odbija od plaće, a onda isto tako opet plaćamo kod kuće. Postoje firme koji izdaju zdravstvenu iskaznicu koja vrijedi za cijeli svijet, a njome je osigurana i cijela obitelj.

Dobro je poznato da samo za sretne, zadovoljne i dobro hranjene pomorce vrijedi da će imati dugu, uspješnu karijeru i da je manja vjerojatnost da će imati nesreće.

I na kraju, svi se možemo osjećati ponosno.


Kapetan Ivica Slavica


**Mišljenja iznesena u tekstu ne moraju biti sukladna mišljenju redakcije, no to ne znači da nemaju pravo biti objavljena.**

I ova godina se bliži kraju. Godina koju su pomorci na svojoj koži debelo osjetili, i to nikako po dobrom, već naprotiv – po lošem.

Pomoraca se sjete samo na posebne dane, kao da mi ostali dio godine – ne postojimo. Na ljudima je sve postalo ‘plastika’: plastični osmijesi i plastična srca…

Smjene se obavljaju samo u zemljama koje imaju razumijevanja za pomorce. Ali u zemljama dalekog Istoka za sada je to nemoguća misija. Na pomorce se gleda kao na opasne prenosioce zaraze, premda mjesecima plove svjetskim morima u plovećim karantenema. Nemaju dodira ni sa kime, osim sami sa sobom.

Međutim, uz sve dobronamjerne napore, vrlo je malo toga što čini život i nemilosrdnu svakodnevnu stvarnost boljima. Žalosna je činjenica da pomorac i nakon obavljenog ugovora nije u mogućnosti iskrcati se iz pojedinih luka.

Koliko svjetske kompanije misle na pomorce? Zapitaju li se jesu li njihovi pomorci sretni na moru?

I danas se na nekim kompanijama internet plaća. Ishrana je slaba i uz najbolju volju zapovjednika broda da bolja hrana stigne u dostatnim količinama. Pojedine kompanije i dalje na tome štede. A zarađuju puno… Ova godina je rekordna po zaradi za neke kompanije, kojima je dobit narasla za 200 posto. A što su na kraju dobili pomorci? Možda nešto više od jednog kilograma dobrog sira.

Pomorci moraju postojati svaki dan, a ne samo na posebne dane.

Njihov osjećaj nepovezanosti, loši obroci, umor od istog društva i nedostatak fizičke intimnosti koju mnogi na obali često uzimaju zdravo za gotovo… Poruka pomoraca je hitna potreba da se život učini boljim. Svi vjerujemo da su pomorci ključni radnici i bitni, ali moramo se prema njima tako i ponašati. Postoji osjećaj da je ponestalo strpljenja na moru, ondje gdje je važnija roba koju prevoze brodovi nego pomorac.

Mi smo jedina zemlja na svijetu u kojoj postoji sindikat pomoraca koji ne vodi dovoljnu brigu o našim pomorcima, već je uvijek na pozornici zajedno sa vladajućima. Mi gledatelji nadamo se da će film ipak na kraju završiti uz Happy End.

Vodite li uopće statistiku o tome koliko je napredovao Sindikat od svog osnutka? Prošlo je već skoro 30 godina.

Jeste li se zapitali, u današnjoj eri moderne tehonologije, imaju li pomorci besplatni internet na brodovima za sve članove posade?

Pomorci koji su ostali bez posla – jeste li se njih sjetili? Sigurno se slažete da su muzičari važniji od pomoraca. Oni mogu primiti zamašnu svotu novca za vrijeme pandemije, a pomorci ne. Uh, kako divan model…

ITF/ MLC izmislile su svjetske organizacije, u prvom redu kako bi sebi osigurali radnja mjesta, a zatim kako bi bili dobre i pokorne sluge velikim firmama. Ipak, postoje zemlje na svijetu gdje njihova suradnja na lokanoj razini izvrsno funkcionira, sve uz veliku potporu države. Ali mi nismo ti sretnici.

Zašto plaćamo mirovinsko osiguranje? Za vrijeme plovidbe, od plaće nam se odbija za mirovinski fond, a kad stignemo kući čekaju nas još i naši porezni službenici. Zašto plaćamo zdravstveno osiguranje za vrijeme dok smo na brodu? Mjesečno nam se odbija od plaće, a onda isto tako opet plaćamo kod kuće. Postoje firme koji izdaju zdravstvenu iskaznicu koja vrijedi za cijeli svijet, a njome je osigurana i cijela obitelj.

Dobro je poznato da samo za sretne, zadovoljne i dobro hranjene pomorce vrijedi da će imati dugu, uspješnu karijeru i da je manja vjerojatnost da će imati nesreće.

I na kraju, svi se možemo osjećati ponosno.


Kapetan Ivica Slavica


**Mišljenja iznesena u tekstu ne moraju biti sukladna mišljenju redakcije, no to ne znači da nemaju pravo biti objavljena.**