U najsjevernijem dijelu “R” dijela groblja Cathay, jednog od glavnih groblja u Cardiffu, glavnom gradu Walesa u Velikoj Britaniji, na velikom kamenom križu uklesan je prepoznatljiv grb plemićke obitelji iz Boke.
Na gornjem polju štita koje je osnova grba nalazi se golub s maslinovom grančicom u kljunu, a ispod nje luk sa strijelom. To je obiteljsko obilježje obitelji Luković i vrlo je čudno što je toliko daleko od zavičaja ove obitelji – Prčanje u Boki Kotorskoj. No, kraj križa s obiteljskim grbom Lukovića u Cardiffu nalazi se grobnica na čijoj je kamenoj ploči latinski ispisano da od 1860. godine počiva „Grof (grof) Petar Antonov Luković Kotorski, nije zaboravljen za života, niti će biti zaboravljeni od nas u smrti.”
Navodno, to je grob jednog od potomaka grofa Antona Tripuna Lukovića (1832-1911), poznatog bokeljskog brodovlasnika i jednog od najvećih i najbogatijih bokeljskih tajkuna iz druge polovice 19. stoljeća koji je ostavio neizbrisiv znak u gospodarskoj povijesti Cardiffa. Petar (Pietro) bio je jedan od njegovih sinova koji je, nažalost, preminuo u najranijem djetinjstvu, nekoliko godina nakon što se njegov otac iz Boke Kotorske doselio u Wales i ondje zasnovao obitelj.
Iako je bio vrlo uspješan i bogat biznismen, te značajan brodovlasnik koji je ostvario međunarodnu karijeru, u domaćim izvorima o Antonu Lukoviću je napisano vrlo malo. Današnjoj javnosti u Boki više je poznat po svojim gospodarskim i pomorskim pothvatima, nego po tome što je od 1897. do smrti 18. svibnja 1911. godine bio admiral Bokeljske mornarice i 14 godina bio na čelu ove drevne organizacije bokeljskih pomoraca, preuzevši njeno vodstvo od brata, grofa Marka Lukovića, koji je bio admiral Bokeljske mornarice od 1878. do 1897. godine. Anton Luković rođen je 1832. godine u Kotoru u obitelji poznatog odvjetnika, grofa Tripuna Ivana Pavla Lukovića i njegove supruge Ane Paulete di Cattaro. Osim Antona, par je imao još tri sina: Marka, Vicenza i Pierre-Antona Lukovića. Plemićku titulu obitelj Luković nosi od 27. ožujka 1773. godine kada je dekretom mletačkog senata i dužda Alvisa IV od Mocheniga pomorski kapetan Marko Luković iz Prčnja zbog svojih zasluga stečenih u ratu i miru dobio titulu grofa za sebe i svoje potomke.
Poslovni partner u ovom poduhvatu mu je bio brat Marko koji je organizirao drugi dio poslovnog lanca – u Boki i Dalmaciji, te glavnim austrijskim lukama Trstu i Veneciji, kao i u još nekim drugim lukama po Europi. Anton razvija biznis kupujući i gradeći više brodova – jedrenjaka koji su plovili pod austrijskom zastavom. Osim njegove robe koju je izvozio iz Velsa, ti brodovi su prevozili i druge terete, ali i putnike širom svijeta.
Prema podacima iz Pomorskih godišnjaka (Anuario Marittimo) centralne austrijske (kasnije austrugarske) Pomorske Vlade u Trstu, konte Anton Luković je samostalno ili u suvlasništvu, posjedovao čak 12 jedrenjaka: barkove „Conte Arturo L.“, „Conte Oscar L.“, „Conte Iginio L.“, „Cavalier Craft“ „Isabella“ i „Iskra“, brik-škunu “Lucovich A.T.“, brikove „Nettuno“,“Favorito“, „Peppina B“ i „Ljubica“, te brigantin „Andrić“. Dio brodova dobio je imena po članovima njegove obitelji: sinovima Oskaru, Iđiniju i Arturu, te supruzi Izabeli.
Grof Anton se naime, u Kardifu oženio Izabelom Mod Doukin, potomkinjom tamošnje plemićke porodice Doukin koja je nekada imala velike posjede u tom dijelu Velsa. U vrijeme kada ju je mladi bokeljski preduzetnik oženio, Izabelina obitelj je već bila izgubila najveći dio svog imetka. To nije poremetilo sreću mladog bračnog para pa su Antonio i Izabela tokom zajedničkog života dobili četvoro djece, među kojima po svemu sudeći i malenog Petra sa početka ove priče, koji je na žalost, umro u najranijoj mladosti.
Antonov posao procvjetao je u drugoj polovici 19. stoljeća – prodavao je ugljen i metal iz Britanije diljem Europe, a njegovi su brodovi prevozili njegov i teret drugih brodara. Neki od njih, poput Conte Oscar L. doveli su prve imigrante s područja tadašnje austrijske pokrajine Dalmacije do daleke Australije. Zabilježeno je da je samo brod “Isabella” svom vlasniku Antonu Lukoviću donio 30.000 zlatnih franaka čiste dobiti u dva putovanja preko Atlantika na relaciji Europa – Antili. Usporedbe radi, tih je godina cijena izgradnje potpuno novog jedrenjaka tipa teglenice, nosivosti 600 tona bila 50.000 franaka.
Grof Anton je na svojim brodovima zapošljavao prvenstveno bokeljske kapetane i posadu s crnogorskih prostora, a svoju domovinu pomagao je čestim dobrotvornim akcijama, svoje veliko imanje u Tivtu na obali između rta Seljanova i Pine poklonio je Austro-Ugarskoj ratnoj mornarici, kako bi ona mogla tu izgraditi Pomorski arsenal, a Tivat je od malog ribarskog i ratarskog mjesta pretvoren u industrijski centar u kojem će “domaći ljudi dobiti kruh od kore”, kako piše u odluci tadašnjeg Općinskog vijeća Tivta.
Grof je bio toliko važan za gospodarstvo Cardiffa i Walesa da je izabran za potpredsjednika Britanske gospodarske komore sa sjedištem u Londonu. Iz brodarskog posla povukao se 1899. godine kada je prodao svoj posljednji brod, teglenicu “Isabella” – posljednji veliki prčanski jedrenjak duge plovidbe. Godine 1909. jedan stariji poduzetnik iz Boke prepustio je sve poslove jednom od svojih sinova. No, Lukovićevo poslovno carstvo u Britaniji nije dugo trajalo jer je njegovog očito prilično naivnog potomka prevario jedan od njegovih poslovnih partnera koji je pobjegao s većinom novca tvrtke, pa je tvrtka vještog Prčanjanina, grofa Antona Lukovića, na kraju otišla u stečaj. No, nije dočekao vidjeti taj neslavni kraj, jer je preminuo 18. svibnja 1911. u Cardiffu, gdje je i pokopan. Potomci Antonova računa još uvijek žive u Velikoj Britaniji i SAD-u.
