Na nedavno održanom ZagrebDoxu gledali smo, između ostalog, i dugometražni dokumentarni prvijenac ‘Mlungu – Bijeli kralj’ redatelja Davida Lušičića, kojega poznajemo kao osnivača i voditelja nekadašnje ‘Grete’, ali i kao autora brojnih zapaženih multimedijalnih projekata, piše tportal.
U najvećoj zapljeni droge u povijesti Južnoafričke Republike, hrvatski pomorac Branimir uhićen je zbog krijumčarenja 230 kilograma kokaina, kojega je sakrio u svojoj brodskoj kabini na putu iz Argentine u Europu. Nakon pet godina zatvora izlazi na slobodu.
Redatelj Lušičić prati ga na putu na kojem se suočava s posljedicama svojih odluka iz prošlosti, ali i izazovima da ne ponovi iste pogreške u budućnosti. Branimir pred Lušičićevim objektivom pokušava živjeti tzv. “normalnim životom”, no čini se da mu ne ide. Muči se s financijama, kao i s očekivanjima okoline. Redatelj ga portretira u odnosu s obitelji te svakodnevicom u jednom primorskom mjestu, koje mu se nerijetko čini pretijesnim.
Negdje na polovini filma, skupa odlaze i u Buenos Aires, u potrazi za njegovim starim vezama. Branimir se nećka vratiti na stare puteve, ali kao da ga nešto vuče. Hoće li se odvažiti opet krijumčariti drogu?
Dok je robijao u Africi, Branimir je bio – kralj. Naime, zatvorenici su ga zvali ‘Mlungu – Bijeli kralj’, uvjereni da je šef balkanske mafije, a ne samo obični kurir. Sada, kad se vratio kući, dvoumi se hoće li se primiriti ili će ponovno odigrati ulogu ‘kralja’.
Recenzija Lušičićevog filma, autora Janka Heidla, dostupna je na portalu dokumentarni.net, a tportal je porazgovarao s redateljem kako bi doznao više o njegovom dugometražnom prvijencu kojega je predstavio na ZagrebDoxu.
Kakav je bio vaš odnos s protagonistom filma Branimirom, otkuda se poznajete i koliko se niste vidjeli prije no što ste započeli raditi ovaj film?
Branimira poznajem iz srednjoškolskih dana. Odrasli smo u istom kraju i imamo zajedničke prijatelje. Nakon srednje škole uobičajeno je da se putevi razilaze, no naši su se ponovno spojili. U tom periodu znao sam samo da je otišao na brod, što je uobičajena odluka za ‘ljude s mora” koji traže bolji život i priliku za zaradom.
No nakon par godina doznao sam da je uhapšen u Južnoafričkoj republici zbog švercanja kokaina. Ta vijest je potpuno šokirala sve ljude koji su ga znali. Mislili smo da ga više nikad nećemo vidjeti. No kako stvari nikad nisu onakve kako se čine, nakon pet godina sve se promijenilo.
Branimir se vratio kući. Tek tada se doznalo da se radilo o rekordnoj zapljeni kokaina u toj državi, te da je zbog te vijesti u zatvoru dočekan kako legenda. Suprotno našim očekivanjima, Branimiru je zbog tog renomea u zatvoru uvelike olakšan život. Ostali zatvorenici mu nisu vjerovali da je samo kurir, odnosno ‘mula’, gledali su ga kao ‘kralja’. Zvali su ga Mlungu, što znači ‘bijeli čovjek’. U njegovom slučaju Mlungu – bijeli kralj.
Iz filma je jasno da je Branimir spremno preuzeo ulogu protagonista (eto nas opet kod faktora sreće), mada je riječ o temi koja mu ne ide u prilog i koja ga može trajno obilježiti. Je li se Branimir dvoumio prije odluke da se krene u snimanje ovog filma prema istinitom događaju iz njegova života?
Odluka da snimamo film nametnula se kao neposredna reakcija na sve što se dogodilo. Tu nije bilo nagovaranja. Branimir je instinktivno prihvatio snimanje. Činjenica da mi je bio omogućen dostup njegovom svakodnevnom životu ne predstavlja samo faktor dokumentarističke sreće, već i privilegiranu poziciju koja znači i odgovornost. Ta odgovornost je istovremeno usmjerena prema njemu i njegovoj obitelji kao i prema filmu koji nastaje.
U tom kontekstu film čini faktor sreće jednako kao i faktor intuicije, te ono što je najvažnije faktor ljudskog povjerenja. No ovaj film se ne bavi događajima koji su obilježili Branimirovu prošlost. Zbog podataka koji su već ionako dostupni javnosti, on je već bio obilježen. Ovdje se radi filmu koji nas vodi na rub sadašnjosti kroz potenciranje neizvjesne budućnosti.
Ovaj film predstavlja Branimira kao čovjeka koji prolazi kroz nedoumice, dvojbe i izazove s kojima se svi mi možemo poistovjetiti. To što je naša percepcija njegovih svakodnevnih izazova uvjetovana, pa i deformirana podacima koji su ga obilježili u prošlosti, možda ne govori toliko o njemu, koliko o nama kao promatračima koji prosuđuju.
Zbog čega niste u film uvrstili više materijala iz njegove privatne zatvorske arhive?
Branimir je u zatvoru povremeno snimao sebe i svoje okruženje malim mobitelom bez sim kartice. Posjedovanje takvih mobitela bila je uobičajena pojava koju su stražari dozvoljavali zbog ‘mira u kući’. Tog materijala ima jako malo, no točno onoliko koliko treba za ono što je bilo potrebno ovom filmu.
Radi se o snimkama koje nas, u samom početku filma, pozicioniraju u kontekst vremena i prostora te predstavljaju Branimira kao autentičnu osobu obilježenu iskustvom ovog zatvorskog ambijenta. No, film se gradi na onome što nas očekuje u sadašnjosti, a ne na razotkrivanju prošlosti, tako da se u filmu jednostavno nije otvorio prostor za ostatak tog materijala.
Cijeli članak možete pročitati <<ovdje>>.
U nastavku možete pogledati trailer za dokumentarni film ‘Mlungu – Bijeli kralj’:
Vid Barić / tportal
