Nakon godina šutnje u javnosti, Zvonko Šegvić, umirovljeni škverski sindikalac, govori o teškom stanju u Brodosplitu, čiji neplaćeni radnici kod kuće čekaju sudbinu, dok se prosrnula kompanija Tomislava Debeljaka klati na rubu stečajnog ponora i u vrijeme kada u Splitu i Dalmaciji ne možete pronaći sugovornika, jer su se ušutjeli svi koji bi imali što reći o toj bremenitoj i bolnoj temi, vrlo opasnoj za javne financije, piše Otvoreno more.
Što će biti s radnicima?
– Hm… Nitko ne zna ni koliko ih ima. Govorili su o dvije tisuće, pa sve manje, a sada je država isplatila minimalac za njih 960, kako donose mediji. Ne znam jesu li to svi radnici. Svakako – jako ih je malo. Dođe li do stečaja, ne piše im se dobro. Hrvatska praksa pokazuje da su stečajevi bili pogubni za proizvodne radnike. Od Splita do Trogira bilo je 47 velikih poduzeća s više od po 400 radnika u svakom. Koliko ih je danas?!
Je li vas iznenadio ovakav razvoj događaja?
– Ne! Iznenadilo me da će tako privatizirani škver ovoliko dugo izdržati, što ne bi bilo moguće bez podrške politike. Govorili su o tržišnim osnovama brodogradnje kao jedinim mogućim, da ne može više kao što je bilo nekada, ali onda je upravo politika sve učinila netržišnim kroz netransparentan odnos s novim vlasnicima hrvatskih brodogradilišta.
Jeste li već tada predviđali što bi moglo biti danas?
– Ne samo ja, mnogi su tada isto govorili. Novine su pisale, pa u Slobodnoj Dalmaciji je 2012. godine osvanuo naslov, zapravo moja tadašnja izjava: “DIV je patuljak da bi kupio škver”. Sve se odigralo još i prije natječaja, tadašnji ministar Radimir Čačić rekao je preda mnom i sindikalcem Pavlom Matošićem: “Dečki su mi baš simpatični, ja sam ih odabrao!”
Tko je najodgovorniji za ovu propast?
– Država. Ona je najveći krivac. Pogotovo u segmentu kontrole! I sve što je radila oko privatizacije bilo je pogrešno: političke odluke, priprema i natječaj, izbor kupaca, kriteriji, sve… Tada sam rekao: “Ako se ovako privatizira kako su zamislili – škver će biti mrtav.” Upalu pluća ne liječiš apaurinom. Stvarala se i fama o izgubljenim milijardama, a imamo pismo tadašnjeg škverskog direktora Srđana Kovača da to nije baš cijela istina.
U čemu je problem u škveru, zašto se sada manifestirao?
– Izgrađeno je premalo brodova, a bez brodova nema prihoda. Nešto može pomoći izvanbrodograđevna proizvodnja, ali ako škver ne radi brodove – nema ga više. Znači, trajni manjak posla. Ali se obećavalo 7000 radnika, 20 posto veće plaće, pusta flota novih i najskupljih brodova, najbolje brodogradilište na svijetu… A bez 240 do 260 milijuna eura godišnjeg prihoda škveru nema života. Neka kažu koliko danas imaju. Pa svaki dan, radilo se ili ne, škverski trošak je 2,5 milijuna kuna. Još sam malo i rekao…
A koronavirus i rat u Ukrajini, jesu li tek izgovori ili stvarni kumovi propasti?
– Naravno da su utjecali, u cijelom svijetu, pa i kod nas, ali u škveru – ne presudno. Glavni problemi nastali su prije. Brodovi nisu napravljeni, novac je potrošen, krediti dolaze na naplatu, a onda država plaća dugove. Škver je bio dužan VTB banci, a ne ona škveru. Vidi se to i po činjenici da su se bankari onda naplatili od države. A da je bilo pet tankera u knjizi narudžbi umjesto velikog jedrenjaka, lakše bi ih se napravilo i danas onda možda ne bi bilo ovakvih problema.
Treba li država opet pomoći?
– Ne treba! To bi bilo samo bacanje novca lopatama u rupu i za nekoliko mjeseci opet bi bili gdje su i danas. Iako ja želim da se brodogradilište spasi, ali novi početak znači i novu ekipu. Škver je izgubio povjerenje brodovlasnika i reputaciju koju je imao. Nužan je potpuni reset, treba krenuti iznova i s novim stručnim i odgovornim ljudima. Ako država donese odluku da će sačuvati tu industriju, staru sto godina u Splitu, a na Jadranu i dulje. Privatni kapital pokazao se kao laž u svim našim škverovima. Ivo Sanader nam je jednom bio rekao, pokazujući na Danka Končara: “Ovo će vam biti novi vlasnik škvera…” I postao je, doduše ne splitskog. Sve se na kraju pokazalo: I u Trogiru, Rijeci, Puli, Kraljevici, evo i Splita u nevolji.
Kakvo je danas stanje sa sindikatima?
– Udarni, borbeni radnički sindikati više ne postoje. A ni novi škverski vlasnici nisu voljeli sindikate. Bilo je pritisaka, slali su ljudima mailove s uputama kako se ispisati i radnici su se u strahu ispisivali. Svi škverani su bili dobili otpremnine nakon privatizacije i u velikom broju ostali raditi. Što će im više sindikat, mislili su.
Što biste danas da ste sindikalac u škveru?
– Ja ne bih dopustio da se ovo događa, da ljudi rade bez plaće ili da kod kuće čekaju hoće li im država uplatiti minimalac. Bi li me itko slijedio – to ne mogu znati. Ponavljam, srušeni su sindikati onog trenutka kada su svi radnici dobili otpremnine, bez obzira hoće li ostati na poslu ili ići kući.
Cijeli tekst pročitajte >>ovdje<<.
Damir Tolj
