U veljači 1968. godine u hamburškom brodogradilištu Howaldtswerke Deutsche Werft (HUW) za brodara German Atlantik Line porinuta je u more novogradnja broj 825, putnički brod HAMBURG, namijenjen transatlantskim putovanja između njemačkih luka i New Yorka. Imao je 25022 bruto tona, bio je dug 195, širok 26,6 metara te je u 380 putničkih kabina mogao prihvatiti do 800 putnika o kojima je brinulo 340 članova posade. Četiri AEG parne turbine ukupne snage 16668 kW omogućavale su mu preko dvije propele brzinu od 23 čvora, piše Dubrovački dnevnik.
Prvu je plovidbu HAMBURG obavio koncem ožujka 1969. iz Cuxhavena prema Južnoj Americi. Međutim, primat prijevoza preko Atlantika šezdesetih godina su preuzeli putnički avioni tako da su lajneri – transatlantici na svojim putovanjima imali sve manje putnika te je uskoro i HAMBURG nakon neslavnog početka nastavio ploviti isključivo na kružnim putovanjima. U prosinca 1973. German Atlantik Line ga je prodao, i to kratko nakon što mu je u rujnu promijenio ime u HANSEATIC.
Meta terorista
Novi kupac, sovjetski Sovcomflot mu odmah po primopredaji u siječnju 1974. daje i novo ime MAXIM GORKIY te ga prosljeđuje na upravljanje svojoj crnomorskoj kompaniji Black Sea Shipping Company (BLASCO) iz Kijeva. Malo je nedostajalo da prinova sovjetske putničke mornarice nastrada u prvim danima službe novih vlasnika. Za vrijeme rekonstrukcije MAXIMA GORKIY-a u San Juanu u Porto Ricu u studenom 1975. nepoznati su teroristi postavili dvije velike bombe u samome brodu koje su eksplodirale nešto kasnije u plovidbi na prilazima New Yorka. Na sreću, kvalitetno izgrađeni brod se unatoč teškim oštećenjima uspio dokopati brodogradilišta Bethlehem Steel Hoboken u New Jerseyu gdje je brzo saniran i osposobljen za nova putovanja.
MAXIM GORKIY, u to vrijeme najluksuzniji sovjetski putnički brod, diljem je svijeta plovio uglavnom u najmu njemačkog touroperatora Phoenix Reisen iz Bonna. Na Malti je igrom slučaja početkom prosinca 1989. bio mjestom susreta sovjetskog vođe Mihaila Gorbačova i američkog predsjednika George Busha organiziranog nakon pada Berlinskog zida. Naime, olujno je nevrijeme onemogućilo njihov planirani susret na jednom ratnom brodu usidrenom ispred luke La Valletta pa je cijeli događaj improviziran na putničkom kruzeru na kojem je zbog summita i boravila cjelokupna sovjetska delegacija, a medu njima i sam Gorbačov. Glavna tema povijesnog susreta dvaju svjetskih lidera bila je budućnost Njemačke i njeno ponovno ujedinjenje.
Nesreća poviše Norveške
Zanimljiv je i događaj koji se zbio sredinom iste 1989, kada je zbog neprilagođene brzine MAXIM GORKIY u vožnji s Islanda prema norveškom Spitsbergenu naletio na santu leda. Kako je brod bio ozbiljno oštećen i počeo tonuti, svi su putnici i dio posade iskrcani na ledeni brijeg. Uz pomoć norveških spasilačkih brodova, prodor je mora zaustavljen tek kada je nakon donjih paluba voda počela plaviti i glavnu palubu. Bio je to doslovno u zadnji trenutak, jer se brod već počeo opasno naginjati. Putnici su sa sante leda evakuirani helikopterima, a MAXIM GORKIY je otegljen u luku Spitsbergen. Tu su na njemu izvršeni neophodni popravci da bi se brod snagom vlastitih strojeva mogao uputiti prema brodogradilištu Lloyd Werft u Bremerhavenu gdje je do sredine kolovoza bio potpuno obnovljen.
Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Sovcomflot je osnovao svoju kompaniju Maxim Gorkiy Ltd. sa sjedištem u Nassau na Bahamskim otocima. Tako je i MAXIM GORKIY formalno promijenio, i brodara, i zastavu, iako mu je vlasnik zapravo ostao isti. A to je samo dio dobro nam poznatog scenarija zajedničke sudbine svih brodova sovjetske, nekada najmoćnije putničke flote na svijetu. MAXIM GORKIY je krstario u charteru njemačkog touroperatora Phoenix Raisen zahvaljujući ugovoru o najmu koji je istekao u studenom 2008. Plovio bi ljeti po sjevernim morima oko norveških fjordova, u jesen Sredozemljem, a u ostalo vrijeme većinom na putu oko svijeta. Zato u Dubrovniku i nije bio redoviti gost, ali kada bi uplovio u naše vode zaokupljao bi pozornost svojom elegantnom pojavom i zanimljivo oblikovanom ciminjerom.
Put u rezalište
U kolovozu 2008. godine je objavljena vijest da će MAXIM GORKIY promijeniti vlasnika. Planirao ga je kupiti Orient Lines u čijoj je floti početkom travnja 2009. trebao zaploviti pod imenom MARCO POLO II. Međutim, ugovor o kupnji nije nikada potpisan pa je brod na svojem posljednjem kružnom putovanju 29. studenog na plovidbi između Drača i Venecije posjetio i luku Gruž. Početkom prosinca 2008. raspremljen na sidrištu zaljeva Eleusis pored luke Pirej – Grčka. Novi se kupac nije dugo čekao, te na veliku žalost pomorskog svijeta, MAXIM GORKIY je za 4,3 milijuna eura prodan indijskom rezalištu brodova u Alangu, unatoč činjenici što je po strogim SOLAS (Safety of Life at Sea) propisima mogao ploviti sve do 2013. godine.
Sidrište zaljeva Eleusis pored luke Pirej napustio je 28. siječnja 2009. pod imenom MAXIM M, sljedećih dana se nakratko zaustavio u Limassolu na Cipru, a Sueski je kanal prošao 12. veljače. Unatoč pokušajima nekih njemačkih entuzijasta koji su ga htjeli sačuvati i odvesti u Hamburg, MAXIM M je 26. veljače konačno nasukan na plaže Alanga.
Ivo Batričević
