Nakon dugotrajne razdvojenosti, dočekali smo najljepši trenutak – trenutak ponovnog susreta.
Došli smo do posljednjeg prekriženog broja na kalendaru, stigli smo do trenutka kada gledamo na sat odbrojavajući posljednje sate i minute puta koji se sada vraćao nama, a ne odlazio od nas. Period anksioznog čekanja, prekomjernog rada, stalne slike beskonačnog plavetnila i odbrojavanja dosegao je svoj vrhunac, pa smo naizmjenice osjećali oduševljanje i umor, radost i obamrlost.
Danima prije njegovog dolaska pripremali smo popise što ćemo kuhati, što ćemo raditi, što ćemo gledati… Popise njegovih favorita i naših novotarija koje smo što prije željeli podijeliti s njim.
Ponovni zaron u zajedničku svakodnevnicu. Onu koja se ne da nadoknaditi, već samo iznova iscenirati. Prepričati, oživjeti, podijeliti kroz pogled, okus, miris ili dodir. Većinu rečenica Mulac i ja završavali bismo s „..to ćemo kada tata dođe…“.
Osjećaj neopisivo glomaznog olakšanja obuzimao me sve snažnije pri pomisli da će uskoro biti doma, da ću moći lakše disati, mirnije zaspati, opuštenije koračati kroz svakodnevnicu, znajući da imam oslonac, da ne moram sve sama. Da mogu malo stati, predati palicu, podijeliti odgovornost, u dvoje razmotriti probleme, odahnuti. I želja za tim dijeljenjem učinila me je pomalo nervoznom, usplahirenom, pa sam zaboravljala i napisane obaveze, preskakala dogovorena druženja, ubijala se u radu, čišćenju i spremanju, opuštajući se tek u trenutcima apsolutne samoće.
Mulac odrasta, odvaja se od gnijezda, osamostaljuje se, pa se otvara prostor za planiranje kako učvrstiti povezanost s mojim Pomorcem, gdje da ga izvedem, što da mu pokažem, gdje da idemo, kao da smo ponovno mladi par.
Tako kombinirano radosna i nervozna, krenula sam s našim Mulcem u zračnu luku. Ona ima sasvim drugačije lice kada dočekujemo. I put do nje je drugačiji. Lakši. Čak i ako šutimo, usne su nam nehotice iskrivljene u osmijeh. Radost susreta nemoguće je potisnuti ili sakriti. Zračimo.
Na isti način zračili su svi oni oko nas koji su također dočekivali i nisam mogla odlijepiti pogled s ozarenih lica koje se mijenjaju od slatkog iščekivanja do grča koji najavljuje suze kada se voljena osoba napokon nađe u našem zagrljaju. Suze prate obnovljene susrete, isto kao i rastanke, ali imaju drugačiji sastav, drugačiji okus. Okus radosti. Olakšanja. Mira.
Mulac i ja prabacivali smo se s noge na nogu ispod natpisa „Dolasci“. On uspravan, željan da tata odmah vidi kako je snažan, kako je siguran, ja nervozna s bojazni hoćemo li i ovog puta uspjeti samo nastaviti gdje smo stali, kao da ovaj bezdan vremena radvojenosti između nas nije ni postojao.
Mulac osjeća moju nervozu, grli me i kaže „Ne brini, sve će biti dobro“. Osmjehujem se, ponosna na veličinu tog bića pored mene, sasvim nesvjesna svoje snage, savim nesvjesna vremena koje juri pored nas, ali potpuno svjesna ljepote koja mi je darovana.
I kada se njegov lik ukaže hodajući prema izlazu, pratim mu pogled koji pretražuje čekaonicu dok je skenira u potrazi za poznatim licima. I kada se pogledi sretnu, stvara se čarolija koju je teško objasniti. Obuzima cijelo tijelo rasuto u energiju koja hrli jedno drugome. Zagrljaj koji se zove dom. Dom je u nama.
Najljepši trenutak u pomoračkom životu je taj ponovljeni susret, repriza ljubavi očitovana u snažnom zagrljaju koji traje i traje. Radost okupljanja. Radost potpunosti. Zahvaljujem za smješak koji lebdi oko lica, za čelo koje se ne bora, za dlanove koji se nose jedan u drugome.
Iz ovog trenutka koračati dalje je radost.
Enna Kovač
U dubini mene je radost,
– Vesna Krmpotić
koja čeka da meni bude radosna,
i da ja budem na radost njoj.
Između radosti i radosti,
kakvo se čekanje ispriječilo?
Koga i što čekam,
kad je očekivano već tu?
