Ratna blokada izvoza žita iz Ukrajine koju gledamo danas, prije 170 godina uništila je najvećeg bokeljskog brodarsko-trgovačkog tajkuna, piše Boka News.
Scene koje već nekoliko mjeseci gledamo u ratom zahvaćenoj Ukrajini gdje milijuni tona ukrajinskog žita ne mogu biti izvezeni preko luka te države u Crnom moru koje blokira ruska Ratna mornarica, vrlo su slične onome što se tamo događalo prije točno 169 godina i što je tada između ostalog, prouzrokovalo i poslovnu propast najvećeg bokeljskog tajkuna i vlasnika jedrenjaka, Spiridona (Špira) Gopčevića.
Svoje impozantno poslovno carstvo Gopčević je u prvoj polovici 19. stoljeća izgradio većinom na trgovini ukrajinskim i ruskim žitom i njegovim brodskim prijevozom iz luka Crnog mora prema Mediteranu i zapadnoj Europi. Gopčevići potječu iz sela Podi, na nizinama Orjena iznad Herceg Novog. To je jedna od najčuvenijih bokeških brodovlasničkih obitelji koja je ostavila dubok trag ne samo u pomorstvu Boke, već i novijoj povijesti grada Trsta.
Početkom 19. stoljeća Krsto Gopčević, bokeški trgovac-brodovlasnik rodom iz Poda, borio se protiv Napoleonovih snaga u Dalmaciji. Svojom korvetom “Amorevole” isticao se 1806-1807. u Boki Kotorskoj kao saveznik ruske flote admirala Dmitrija Senjavina. Nakon konačnog poraza Napoleona 1815. godine, Krsto Gopčević prebacuje poslovanje u Odesu na Crnom moru, a potom u Smirnu, trgujući prvenstveno žitom. Prije toga mu se, međutim, 1809. u Boki na Podima rodio sin Spiridon koji će sredinom 19. stoljeća, igrom slučaja i njegovih poslovnih sposobnosti, postati najveći privatni brodovlasnik jedrenjaka u Trstu.
Početkom 19. stoljeća u Trstu, kao brzorastućoj glavnoj luci Austrije u čijem je Boka tada bila sastavu, sve je brojnija zajednica crnogorskih poslovnih ljudi. Njima se tako 1828. godine priključuje i Krsto Gopčević koji je do tada poslovao u južnoj Rusiji. Njegov sin Spiridon je nastavio poslove svog oca u rumunskim lukama Galac i Braila gdje na Dunavu 1837-1839. gradi i prva dva svoja broda: navu “Cerere” i brigatnin “Vallaco”. Zapovjedništvo nad njima mladi je Gopčević povjerio poznatim peraškim kapetanima Antonu Viskoviću i Marku Baloviću. Spiridon već naredne, 1840. godine širi svoje poslove na crnomorske luke Odesu, a naročito na obale Azovskog mora i luke Kerč, Berdjansk i Taganrog.
Ubrzo se seli u Trst gdje uspostavlja čvrste veze s Riječaninom Gašparom Matkovićem, trgovcem i brodovlasnikom koji je od 1829. prodavao svoje jelove i bukove bačve u Trstu i koji je imao svoje poslovne interese u velikom industrijskom mlinu u Rijeci gdje se mljelo žito što se dovozilo iz Rusije i Mađarske, a brašno potom izvozilo za Englesku i Francusku. Preko Matkovića, mladi Spiridon Gopčević tada uspostavlja i poslovne veze s riječkim brodograditeljima, posebno čuvenim Andrijom Zanonom kod kojeg je 1841. bokeljski poduzetnik sagradio i svoj prvi novi brod – brigantin dug 38 i širok 6,5 metara, od 216 tona nosivosti koji je dobio ime “Car Lazar”.
Zanimljivo je da je Gopčević ubrzo potom za 200.000 forinti prodao “Cara Lazara” ni manje ni više nego argentinskoj Ratnoj mornarici koja je tada tek bila u povojima. Tako je jedrenjak bokeljskog brodovlasnika, naoružan s 24 topa, ubrzo postao i admiralski brod male argentinske flote, pod novim imenom “General Belgrano”. Taj brod se istaknuo u par okršaja na moru koji su se do kraja 1841. vodili ispred luke Montevideo s urugvajskim pomorskim snagama, pri čemu je “General Belgrano” oštetio nekoliko protivničkih brodova i potopio urugvajski brigantin “General Rivera”, ali je i sam pretrpio znatna oštećenja.
Argentinskoj mornarici Gopčević je prodao i svoj drugi brod – brik “Restaurador Rosas” od 332 tone nosivosti, izgrađen u Rijeci 1844. godine. Već krajem listopada te godine je Gopčevićev opunomoćenik i zapovjednik tog broda, kapetan Špiro Vukasović iz Oravca, u Buenos Airesu predao ovaj brod argentinskoj Vladi. Ubrzo je “Restaurador Rosas” naoružan s 22 topa, primljen u sastav tamošnje Ratne mornarice pod novim imenom “San Martin”, postavši komandni brod rodonačelnika argentinske Ratne mornarice koja je još bila u povojima, čuvenog admirala Vilijama (Guljelma) Brauna (1777-1857).
Gopčević je “Restauradora Rosasa” koji je bio veoma dobar i brz brod sjajnih pomorskih karakteristika, prodao za 300.000 forinti, pa je u povijesnim knjigama ostalo zapisano da su upravo dva bokeljska jedrenjaka bila jezgra oko koje se sredinom 19. stoljeća, formirala Ratna mornarica te velike južnoameričke države. Argentincima je vješti bokeljski poduzetnik prodao i svoj treći brod – malu navu “Confederazione Argentina” koju je, namjenski za to, naručio i sagradio 1846. godine u Rijeci.
Pored ova tri broda, u naredne samo tri godine, od 1846. do 1849. brodogradilišta u Rijeci su za Špiridona Gopčevića sagradila čak deset novih jedrenjaka: šest brigantina od po 361 tonu nosivosti: “Implacabile” (Nepomirljivi), “Infaticabile” (Neumorni), “Insuperabile” (Nenadmašni), “Conte Coudenhoven”, “Ingegnoso” (Domišljati) i “Armelin”, nave “Istvan Fö Herzeg” i “Ida Kiss” od po 566 tona i bark “Sir Robert Peel” od 395 tona, te brik “Dobri zar” od 369 tona. Svi jedenjaci koje je na Rijeci gradio Gopčevič bili su znatno skuplji od drugih slilinih takvih brodova drugih naručitelja jer je on insistirao na ugradnji najboljeg materijala i najkvalitetnije opreme u svoje brodove.
Cijeli tekst pročitajte >>ovdje<<.
