Znate li tko je u bivšoj Jugoslaviji gradio brodove? Iako mnogi možda ne znaju, ali to su bile žene Vela Luke, malog mjesta na otoku Korčuli. Da, žene su masovno gradile brodove, od sportskih čamaca i ribolovaca do velikih ratnih brodova i brodova za sjeverna ledena mora. Izgradile su Modru lastu s kojom je književnik Joža Horvat oplovio svijet kao i masu brodova koji su se izvozili u Rusiju, Njemačku, Italiju, Francusku, Bugarsku…
Ipak njihova industrijska snaga u hrvatskoj je povijesti potisnuta i skoro pa zaboravljena, piše RTL.hr.
U Veloj Luci postojale su tri velike tvornice, brodogradilište Greben, tvornica Jadranka za preradu ribe i tvornica Ambalaža koja se bavila preradom konzervi za ribu i u svakoj od njih žene su činile velik dio zaposlenih.
Projekt Industrijska baština otoka Korčule započele su Marija Borovičkić i Lea Vene, u okviru udruge za suvremenu i multimedijalnu umjetnost Siva zona, Dijana Protić se pridružila istraživanju, u sklopu kojeg je nastao umjetnički rad virtualne stvarnosti ‘Graditeljice maestrala‘, koji je posvećen ženama koje su radile u brodogradilištu Greben. Ekipa RTL-a razgovarala je s kustosicom projekta Leom Vene i autoricom Dijanom Protić.
“S činjenicom da su žene činile toliko snažnu industrijsku snagu, upoznati su samo ljudi u Veloj Luci. Sada je to generacija žena koje su postale bake pa je sve više na razini obiteljskih priča. Primjerice u Zagrebu i Rijeci je to još uvijek nepoznanica. Još uvijek se smatra da je brodogradnja tipično muški posao”, poručuje Protić.
“Manje razmišljamo o ulozi žena u industrijskom sektoru i načinu na koji su pridonijeli rastu i razvoju industrije. Jako je zanimljiva priča o brodogradilištu jer u brodogradnji ne percipiramo žensku energiju, rad i prisutnost i zato je jako zanimljivo izvući neke nevidljive ženske priče”, kazala je Vene.
One osim što su samostalno zarađivale i bile neizostavan dio industrijskog društva, bile su majke i supruge, a da je posao u tvornicama bio težak fizički rad kazala je i jedna od bivših radnica, koja je govorila za projekt “Graditeljice maestrala” čija je autorica sugovornica Protić.
“Plastika i pjeskara su bile najgore. Nismo imali radne uvjete. Kroz sve ove godine mi je žao što mi plastičari nikada nismo dobili beneficirani radni staž. Masu puta smo radile bez rukavica i ruke su mi uvijek bile u acetonima”, kazala je jedna od bivših radnica.
“Što se tiče Grebena tamo su radile s laminatima što je derivat plastike te su morale imati masku i rukavice. Jedno vrijeme su morale piti mlijeko, zato što mlijeko veže teške metale na sebe i tako su nastojale izbjeći bolesti kojima su bile izložene jer su udisale isparavanja laminata i plastike. Uvjeti su bili dosta loši, ali nisu imale previše izbora jer nije bilo ničeg drugog. Priča se po otoku da su htjele izbjeći raditi u tvornici ribe jer su tamo bili užasni uvjeti”, tvrdi Protić.
“Žene su tamo bile naučene na neke radne uvjete koji bi nama danas sigurno bili ilegalni. One koje su radile u ribljoj industriji, često su radile u mokrim i hladnim uvjetima. Čišćenje ribe je jedan mukotrpan posao. Žene na brodogradilištima su radile s kemikalijama, nisu imale pravi tip zaštite i bilo je po život opasnih situacija”, objašnjava Lea Vene.
Radilo se u smjenama od osam sati, ponekad i duže, a kada je bilo više posla uvodila se i treća smjena. Iako zarada nije bila naročito velika, žene su bile sretne što mogu biti financijske neovisne i stabilne.
“Mogle su si kupiti automobil bez dizanja kredita što je i danas za velik dio ljudi gotovo pa nemoguće. To je bilo prije nego je Greben počeo propadati početkom 90-ih”, kazala je Dijana Protić.
Međuljudski odnosi bili su odlični. Bile su složne, družile su se i u svoje slobodno vrijeme te su uvijek bile spremne za zabavu. Išle su na zajedničke izlete i često odmah s posla odlazile na zabave pa sa zabave natrag na posao.
“S obzirom na to da je Vela Luka malo mjesto, obično su njihovi muževi znali biti zaposleni u drugim pogonima. Ističu da su imali poslovotkinju koja je bila šefica plastike, gospođa Branka, do koje nismo mogli doći. Sve su navele da se ona za njih jako borila i da se jako zalagala da imaju primjerene uvjete rada”, ispričala je Protić.
Radnice se rado prisjećaju lijepih i smiješnih uspomena i anegdota koje vežu uz rad u velolučkim tvornicama.
“Ljetno doba – vrućina. Bile smo drogirane od kemikalija. To je bilo ’82, ’83, neću nikada zaboraviti, donijeli su nam pomoćne ventilatore jer je kod prerade plastike isparavanje amonijaka jako, ali su pogriješili smjer i ventilatori nisu iz unutra izvlačili zrak prema van, nego su ga nabijali unutra. Nama je bilo toliko dobro, pjevale smo, smijale se, pričale viceve. Svi su nas čuli i zvali da izađemo van, ali nama je baš bilo lijepo i nismo htjele. Morao je ući čovjek da nas izvadi. Kada smo izašle van na sunce, bilo nam je slabo i pale smo u nesvijest. Zalijevali su nas vodom da dođemo k sebi. Dva dana nisam mogla stati na noge”, ispričala je jedna od radnica Dijani Protić.
Jedna od radnica svog je muža upoznala na škveru.
“Nakon što me poljubio prvi put, nasmijao se i rekao mi da zaudaram po plastici”, ispričala je Danica.
“Kada slušamo priče o industriji, slušamo muške priče, priče direktora, upravitelja i piše se ta jedna službena povijest industrije, a toga ima puno. Fali nam pogled iznutra, fale nam te nevidljive priče o kojima se ne govori i priče radnica koje nisu bile bitne za sagledavanje šire slike velike povijesti. Zaboravljamo jedan dio povijesti”, ispričala je Vene.
Rad žena u tvornicama Vele Luke uvelike je utjecao na njihovu emancipaciju. Iako se Vela Luka još uvijek smatra tradicionalnom patrijarhalnom zajednicom, tamo žene nisu bile sputavane da rade. Bile su financijski neovisne, što je svakako bio veliki pomak. Službena povijest i dalje je muška povijest, a glasovi žena pogurani su u pozadinu iako su odradile impresivan posao.
Diana Bisaku / RTL.hr
