O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Pomorski put jedne žene: Miroslava je nakon kontejneraša postala časnica na kruzeru. “Volim svoj posao, ne znam što bih drugo radila!”

U društvu često čujemo priče o hrabrim ženama pomoraca koje drže sva četiri kuta kuće, uz konstantu podršku svojim muževima na brodu. Da to nije lako, zna svaka žena udana za pomorca. No, nešto rjeđe možemo u medijima čuti za žene koje su odabrale pomorsku karijeru i hrabro “tuku more”. Ovo je priča o jednoj od njih.

Miroslava je naizgled prosječna tridesetodvogodišnjakinja sa sličnim interesima i hobijima kao i većina žena njenih godina. Ali, dok njezine vršnjakinje odu na posao u osam i vrate se kući u 17 sati, Miroslava ode na posao i vrati se kući za pet, šest mjeseci, ponekad i sedam. Na naše oduševljenje, odlučila je dio svojeg pomorskog iskustva podijeliti s nama. Početak svoje karijere provela je na kontejnerašu te se potom prebacila na brodove za krstarenja.

Kako ste se odlučili za posao na brodu?

Kada sam se trebala odlučiti što ću raditi u životu, gledala sam kako se većini ljudi koje poznajem život svede na “posao-kuća” i stoga mi se ovaj posao učinio atraktivnim, zanimljivim i uzbudljivim. Sada, deset godina kasnije, kad malo bolje razmislim, da sam znala gdje idem, što ću raditi i čemu ću se sve morati prilagoditi, mislim da mi je isto život mogao biti malo i lakši.

Što Vam je bilo najteže?

Kada sam shvatila da sam s fakulteta došla na brod, a da apsolutno ništa ne znam. Pojma nisam imala ni o čemu što radim. Nije mi snalaženje bilo najgore, nego prvi doticaj s brodom, tamo si i to je to. Nema tu da ćeš s posla doći kući, nego si tu, na brodu si i imaš samo sebe i to je to. Mislim da je ljudima kojima je otac ili netko od obitelji pomorac puno lakše prolaziti period kadeture jer prvenstveno znaju što ih čeka. Ja pojma nisam imala što me čeka, samo da mi je ugovor šest mjeseci, a na kraju je bio sedam mjeseci.

Radi čega volite svoj posao?

Prije sam bila na kontejnerima i to mi je bila odskočna daska, naučila sam znanje. Ali, tamo mi je “mozak izgorio”, a na kruzeru je svaki dan, svaka gvardija i svaki put nešto drukčije i novo. I svaki put se može nešto novo dogoditi, a da se prije nikad nisi našao u toj situaciji. Dinamično je i zanimljivo. Takav je sistem da gura ljude na stalno učenje. Možda je to i do atmosfere na brodu.

Foto: Ilustracija / Unsplash

Je li Vam se ikada dogodila situacija na brodu da Vam je život bio ugrožen?

Kad sam bila kadetkinja imali smo nevrijeme, ali smo bili vezani u luci u Bejrutu. Sve lancane nam je pokidalo. Ja i treći časnik palube bili smo u gvardiji, pa smo trčali javiti situaciju Masteru na most. Doslovno su mi lancane pucale pred očima, a to su bile lancane koje kad puknu, to se prospe po cijelom brodu i ako je netko pored tebe, letiš, nema te. Da sam bila na bilo kojem drugom mjestu  na cijeloj krmi, a ne u dijelu gdje se možeš zaštiti, moglo je tu biti svašta. O tome bolje da ne razmišljam.

Drugi put je isto bilo nevrijeme na sred Pacifika, ali ne mogu reći da me u tom trenutku bilo strah.

Usporedite posao na kruzeru s poslom na kontejneru?

Na kontejneru mi se sužavao opseg onog što me zanimalo, ali tu sam bila samostalna, odnosno sama u gvardiji. Na kruzeru je uvijek dvoje u gvardiji i uvijek je tu netko tko je od mene, kao druge časnice palube, iskusniji. Tako da realno, drukčije je, ali naravno i tu moraš imati potpunu odgovornost, to je razlika.

Ne gledaš neke druge stvari i odnose jednako na kontejneru kao na kruzeru, jer na kruzeru moraš dnevno sa sto ljudi komunicirati. Ne možeš biti “Pale sam na svijetu” i tjerati svoje, nego moraš biti otvorena uma i prihvaćati sugestije, ako su bolje, a one lošije odbiti. Sve što se napravi i implementira ne prolazi samo kroz tebe, nego kroz još dvoje, troje ljudi minimalno.

Gdje Vam je draže raditi?

Na kruzeru mi je puno draže. Kad sam se s kontejnera prebacila, u početku mi je trebalo vremena da se svemu prilagodim kao sekondo, odnosno da se priviknem na kruzer. I malo je naporno još uvijek, ali se niti malo ne kajem što sam se prebacila na kruzer. Vrijeme će pokazati.

Što najviše volite raditi?

Volim voziti brod i biti u gvardiji, to mi je jako izazovno.

Foto: Pixabay

Što Vam je na kruzeru najprivlačnije?

Dinamično je i uzbudljivo. Svaki dan se događaju nove stvari i nove situacije. Nikad nije isto, nikad nije monotono. Od tisuću stvari koje moram raditi, opet se većina njih ponavlja, ali realno nikad nije isto. Ljudi dolaze, odlaze, kraći su ugovori. Nikad nisi stalno s istom ekipom jer svako malo netko ide kući, a netko novi dolazi. Drukčije je kad si u timu i kad stalno s njima moraš komunicirati. Drukčije je čim se netko promijeni. U biti, najdraža mi je ta dinamika jer sam stalno  u doticaju s ljudima.

Svaki put iz svega toga učiš nešto novo, ali ne mislim u smislu kao “ovo ću drugi put bolje napraviti”, nego učiš dosta toga i o sebi. Na primjer, kako reagiraš u nekim situacijama, kako se odnosiš prema ljudima, što je dobro, što loše kad vidiš druge kako se odnose i ponašaju u raznim situacijama. Susrećeš svakodnevno nebrojeno puta više ljudi više nego na kontejneru, a svatko je drukčija osobnost. Jednostavno je sve drukčije i ne mogu reći niti da je usporedivo.

Kako je biti žena pomorac?

Iskreno, ne znam što bih na ovo odgovorila. Rekla bih samo da se nikada nisam susretala s predrasudama.

Jedino što bih mogla izdvojiti je da, kada je bio na brodu neki fizički teži posao, u smislu podizanja fizički teškog tereta, gledali su na mene drukčije jer su mislili da ja to ne mogu. Ali, danas postoje načini kako to napraviti, odnosno kako se snaći. To mi nije bilo negativno da me obilježilo, ali to bih izdvojila.

Kada ste prvi put otišli na brod, jeste li zamišljali kako će Vaš posao izgledati?

Uopće nisam zamišljala kako će to izgledati jer nisam imala nikoga pitati što se na brodu radi, pa nisam imala apsolutno nikakvu percepciju posla.

Žalite li ikada što ste se odlučili na pomorsku karijeru?

Da sam u srednjoj ili osnovnoj školi bila usmjerena na neke ideje, možda bi bilo drukčije, ali ovako sam išla svojim putem i niti malo radi toga ne žalim.

Ne znam što bih drugo radila, volim svoj posao i nisam jedna od onih ljudi koji govore da žele naći nešto drugo. Možda u smislu da želim pored ovog posla, kad sam kući, raditi još nešto što će mi donijeti dodatnu zaradu, to da, ali mijenjanje posla nikako ne.

Jeste li se odmah snašli na brodu?

Bila sam “bačena odmah u vatru” jer sam počela raditi posao trećeg časnika, to jest učiti se tome pa sam se morala snaći kako sam znala. Na početku nisam znala ni svoje dužnosti, ali ne mogu reći da sam bila totalno izgubljena. Brzo sam sve pohvatala.

Je li Vam bilo teško s kontejnera se prebaciti na kruzer, i to u vrijeme pandemije?

Taman kad sam se uspjela prebaciti na kruzer, počela je pandemija. Zvali su me vrlo brzo nakon što sam poslala aplikaciju i brzo sam dobila datum ukrcaja. Što se tiče posla, bilo je teško jer se tražilo nešto drugo od mene. Vožnja broda bila je u drugom planu, a pripremanje mosta i svega što podrazumijeva sigurnu navigaciju tijekom gvardije, kao što je gledanje alarma i konstanta komunikacija sa strojem, bilo je nešto sasvim novo za mene jer u gvardiji na kontejneru nisam morala komunicirati ni sa kime, osim eventualno sa strojem. Dakle, što se toga tiče, bilo mi je teže nego na kontejneru, ali trebala sam se tome prilagoditi.

Posao na kontejneru i kruzeru je isti samo po pitanju vožnje broda, ali na kruzeru je sve ostalo na veću potenciju što se tiče sigurnosti broda i ljudi. Postoji više sistema koje stalno treba pratiti i izvještavati i to u što bržem mogućem roku riješiti nastale situacije, odnosno u što bržem mogućem vremenu reagirati. Na kontejneru nije bilo takvih sitaucija, a i kad ih je bilo, čekalo bi se jutro da se to pogleda.

Foto: Privatni album

Kakvi su na kruzeru međuljudski odnosi?

Rekla bih da su prijateljski i prisni.

Urušava li Vam pandemija posao? Pretpostavljamo da morate zbog puno zaraženih svako malo u izolaciju. Pati li Vaš posao radi toga?

Na samom početku pandemije, kada sam morala biti u izolaciji dva tjedna, mogla bih reći da je posao patio. Sada još uvijek moramo nositi i maske, ali ne osjećam se nesigurno radi toga jer ovdje imamo liječnički tim koji pazi na sve nas te odrađujemo izolacije i jedemo u kabini ako smo pozitivni. Tako da, u tom slučaju, posao ne pati. Sada se cijela situacija malo stabilizirala.

Kako se Vaša obitelj pomirila s činjenicom da ste na brodu, je li im bilo teško?

Ne znam. Mislim da im je u početku bilo teško, ali sad su se već navikli. Uvijek im je prvih par dana teže, a kasnije malo lakše. Ali, mislim da će s godinama shvatiti da pola vremena nisam bila doma. Ipak, unatoč svemu, ne mogu reći da je sada teško. S druge strane, teško je meni stvoriti odnos s nekim kad sam doma, jer i tri mjeseca je kratko. I četiri mjeseca je kratko, ali opet, kad je netko pravi i kad je nešto dobro, onda i dva dana kad ste zajedno, to bude to.

Pada li Vama teško odvojenost od obitelji?

Više tako ne razmišljam. U početku mi je samo to bilo u mislima jer ne znaš posao, ne znaš gdje ideš, ni što ideš raditi, a sad sam već sa svim tim dobro upoznata. Kakav ugovor bio da bio, znam da ću se sretno vratiti kući. Danas sam drukčija i odraslija osoba i više mi ne pada teško što se moram spremiti i ići na brod i uklopiti se u svakodnevicu koja je definitivno drukčija od moje doma. Čim stupiš nogom na brod, upadneš u žrvanj, od familijarizacije koju moraš proći, do konstantnih drilova koje radiš na tjednoj i dnevnoj bazi. Uvijek se unaprijed psihički pripremim da će mi prvih par tjedana biti ludnica dok se ne naviknem na posao. Sve iza toga bude puno lakše.


Autor: Katarina Mitrović

U društvu često čujemo priče o hrabrim ženama pomoraca koje drže sva četiri kuta kuće, uz konstantu podršku svojim muževima na brodu. Da to nije lako, zna svaka žena udana za pomorca. No, nešto rjeđe možemo u medijima čuti za žene koje su odabrale pomorsku karijeru i hrabro “tuku more”. Ovo je priča o jednoj od njih.

Miroslava je naizgled prosječna tridesetodvogodišnjakinja sa sličnim interesima i hobijima kao i većina žena njenih godina. Ali, dok njezine vršnjakinje odu na posao u osam i vrate se kući u 17 sati, Miroslava ode na posao i vrati se kući za pet, šest mjeseci, ponekad i sedam. Na naše oduševljenje, odlučila je dio svojeg pomorskog iskustva podijeliti s nama. Početak svoje karijere provela je na kontejnerašu te se potom prebacila na brodove za krstarenja.

Kako ste se odlučili za posao na brodu?

Kada sam se trebala odlučiti što ću raditi u životu, gledala sam kako se većini ljudi koje poznajem život svede na “posao-kuća” i stoga mi se ovaj posao učinio atraktivnim, zanimljivim i uzbudljivim. Sada, deset godina kasnije, kad malo bolje razmislim, da sam znala gdje idem, što ću raditi i čemu ću se sve morati prilagoditi, mislim da mi je isto život mogao biti malo i lakši.

Što Vam je bilo najteže?

Kada sam shvatila da sam s fakulteta došla na brod, a da apsolutno ništa ne znam. Pojma nisam imala ni o čemu što radim. Nije mi snalaženje bilo najgore, nego prvi doticaj s brodom, tamo si i to je to. Nema tu da ćeš s posla doći kući, nego si tu, na brodu si i imaš samo sebe i to je to. Mislim da je ljudima kojima je otac ili netko od obitelji pomorac puno lakše prolaziti period kadeture jer prvenstveno znaju što ih čeka. Ja pojma nisam imala što me čeka, samo da mi je ugovor šest mjeseci, a na kraju je bio sedam mjeseci.

Radi čega volite svoj posao?

Prije sam bila na kontejnerima i to mi je bila odskočna daska, naučila sam znanje. Ali, tamo mi je “mozak izgorio”, a na kruzeru je svaki dan, svaka gvardija i svaki put nešto drukčije i novo. I svaki put se može nešto novo dogoditi, a da se prije nikad nisi našao u toj situaciji. Dinamično je i zanimljivo. Takav je sistem da gura ljude na stalno učenje. Možda je to i do atmosfere na brodu.

Foto: Ilustracija / Unsplash

Je li Vam se ikada dogodila situacija na brodu da Vam je život bio ugrožen?

Kad sam bila kadetkinja imali smo nevrijeme, ali smo bili vezani u luci u Bejrutu. Sve lancane nam je pokidalo. Ja i treći časnik palube bili smo u gvardiji, pa smo trčali javiti situaciju Masteru na most. Doslovno su mi lancane pucale pred očima, a to su bile lancane koje kad puknu, to se prospe po cijelom brodu i ako je netko pored tebe, letiš, nema te. Da sam bila na bilo kojem drugom mjestu  na cijeloj krmi, a ne u dijelu gdje se možeš zaštiti, moglo je tu biti svašta. O tome bolje da ne razmišljam.

Drugi put je isto bilo nevrijeme na sred Pacifika, ali ne mogu reći da me u tom trenutku bilo strah.

Usporedite posao na kruzeru s poslom na kontejneru?

Na kontejneru mi se sužavao opseg onog što me zanimalo, ali tu sam bila samostalna, odnosno sama u gvardiji. Na kruzeru je uvijek dvoje u gvardiji i uvijek je tu netko tko je od mene, kao druge časnice palube, iskusniji. Tako da realno, drukčije je, ali naravno i tu moraš imati potpunu odgovornost, to je razlika.

Ne gledaš neke druge stvari i odnose jednako na kontejneru kao na kruzeru, jer na kruzeru moraš dnevno sa sto ljudi komunicirati. Ne možeš biti “Pale sam na svijetu” i tjerati svoje, nego moraš biti otvorena uma i prihvaćati sugestije, ako su bolje, a one lošije odbiti. Sve što se napravi i implementira ne prolazi samo kroz tebe, nego kroz još dvoje, troje ljudi minimalno.

Gdje Vam je draže raditi?

Na kruzeru mi je puno draže. Kad sam se s kontejnera prebacila, u početku mi je trebalo vremena da se svemu prilagodim kao sekondo, odnosno da se priviknem na kruzer. I malo je naporno još uvijek, ali se niti malo ne kajem što sam se prebacila na kruzer. Vrijeme će pokazati.

Što najviše volite raditi?

Volim voziti brod i biti u gvardiji, to mi je jako izazovno.

Foto: Pixabay

Što Vam je na kruzeru najprivlačnije?

Dinamično je i uzbudljivo. Svaki dan se događaju nove stvari i nove situacije. Nikad nije isto, nikad nije monotono. Od tisuću stvari koje moram raditi, opet se većina njih ponavlja, ali realno nikad nije isto. Ljudi dolaze, odlaze, kraći su ugovori. Nikad nisi stalno s istom ekipom jer svako malo netko ide kući, a netko novi dolazi. Drukčije je kad si u timu i kad stalno s njima moraš komunicirati. Drukčije je čim se netko promijeni. U biti, najdraža mi je ta dinamika jer sam stalno  u doticaju s ljudima.

Svaki put iz svega toga učiš nešto novo, ali ne mislim u smislu kao “ovo ću drugi put bolje napraviti”, nego učiš dosta toga i o sebi. Na primjer, kako reagiraš u nekim situacijama, kako se odnosiš prema ljudima, što je dobro, što loše kad vidiš druge kako se odnose i ponašaju u raznim situacijama. Susrećeš svakodnevno nebrojeno puta više ljudi više nego na kontejneru, a svatko je drukčija osobnost. Jednostavno je sve drukčije i ne mogu reći niti da je usporedivo.

Kako je biti žena pomorac?

Iskreno, ne znam što bih na ovo odgovorila. Rekla bih samo da se nikada nisam susretala s predrasudama.

Jedino što bih mogla izdvojiti je da, kada je bio na brodu neki fizički teži posao, u smislu podizanja fizički teškog tereta, gledali su na mene drukčije jer su mislili da ja to ne mogu. Ali, danas postoje načini kako to napraviti, odnosno kako se snaći. To mi nije bilo negativno da me obilježilo, ali to bih izdvojila.

Kada ste prvi put otišli na brod, jeste li zamišljali kako će Vaš posao izgledati?

Uopće nisam zamišljala kako će to izgledati jer nisam imala nikoga pitati što se na brodu radi, pa nisam imala apsolutno nikakvu percepciju posla.

Žalite li ikada što ste se odlučili na pomorsku karijeru?

Da sam u srednjoj ili osnovnoj školi bila usmjerena na neke ideje, možda bi bilo drukčije, ali ovako sam išla svojim putem i niti malo radi toga ne žalim.

Ne znam što bih drugo radila, volim svoj posao i nisam jedna od onih ljudi koji govore da žele naći nešto drugo. Možda u smislu da želim pored ovog posla, kad sam kući, raditi još nešto što će mi donijeti dodatnu zaradu, to da, ali mijenjanje posla nikako ne.

Jeste li se odmah snašli na brodu?

Bila sam “bačena odmah u vatru” jer sam počela raditi posao trećeg časnika, to jest učiti se tome pa sam se morala snaći kako sam znala. Na početku nisam znala ni svoje dužnosti, ali ne mogu reći da sam bila totalno izgubljena. Brzo sam sve pohvatala.

Je li Vam bilo teško s kontejnera se prebaciti na kruzer, i to u vrijeme pandemije?

Taman kad sam se uspjela prebaciti na kruzer, počela je pandemija. Zvali su me vrlo brzo nakon što sam poslala aplikaciju i brzo sam dobila datum ukrcaja. Što se tiče posla, bilo je teško jer se tražilo nešto drugo od mene. Vožnja broda bila je u drugom planu, a pripremanje mosta i svega što podrazumijeva sigurnu navigaciju tijekom gvardije, kao što je gledanje alarma i konstanta komunikacija sa strojem, bilo je nešto sasvim novo za mene jer u gvardiji na kontejneru nisam morala komunicirati ni sa kime, osim eventualno sa strojem. Dakle, što se toga tiče, bilo mi je teže nego na kontejneru, ali trebala sam se tome prilagoditi.

Posao na kontejneru i kruzeru je isti samo po pitanju vožnje broda, ali na kruzeru je sve ostalo na veću potenciju što se tiče sigurnosti broda i ljudi. Postoji više sistema koje stalno treba pratiti i izvještavati i to u što bržem mogućem roku riješiti nastale situacije, odnosno u što bržem mogućem vremenu reagirati. Na kontejneru nije bilo takvih sitaucija, a i kad ih je bilo, čekalo bi se jutro da se to pogleda.

Foto: Privatni album

Kakvi su na kruzeru međuljudski odnosi?

Rekla bih da su prijateljski i prisni.

Urušava li Vam pandemija posao? Pretpostavljamo da morate zbog puno zaraženih svako malo u izolaciju. Pati li Vaš posao radi toga?

Na samom početku pandemije, kada sam morala biti u izolaciji dva tjedna, mogla bih reći da je posao patio. Sada još uvijek moramo nositi i maske, ali ne osjećam se nesigurno radi toga jer ovdje imamo liječnički tim koji pazi na sve nas te odrađujemo izolacije i jedemo u kabini ako smo pozitivni. Tako da, u tom slučaju, posao ne pati. Sada se cijela situacija malo stabilizirala.

Kako se Vaša obitelj pomirila s činjenicom da ste na brodu, je li im bilo teško?

Ne znam. Mislim da im je u početku bilo teško, ali sad su se već navikli. Uvijek im je prvih par dana teže, a kasnije malo lakše. Ali, mislim da će s godinama shvatiti da pola vremena nisam bila doma. Ipak, unatoč svemu, ne mogu reći da je sada teško. S druge strane, teško je meni stvoriti odnos s nekim kad sam doma, jer i tri mjeseca je kratko. I četiri mjeseca je kratko, ali opet, kad je netko pravi i kad je nešto dobro, onda i dva dana kad ste zajedno, to bude to.

Pada li Vama teško odvojenost od obitelji?

Više tako ne razmišljam. U početku mi je samo to bilo u mislima jer ne znaš posao, ne znaš gdje ideš, ni što ideš raditi, a sad sam već sa svim tim dobro upoznata. Kakav ugovor bio da bio, znam da ću se sretno vratiti kući. Danas sam drukčija i odraslija osoba i više mi ne pada teško što se moram spremiti i ići na brod i uklopiti se u svakodnevicu koja je definitivno drukčija od moje doma. Čim stupiš nogom na brod, upadneš u žrvanj, od familijarizacije koju moraš proći, do konstantnih drilova koje radiš na tjednoj i dnevnoj bazi. Uvijek se unaprijed psihički pripremim da će mi prvih par tjedana biti ludnica dok se ne naviknem na posao. Sve iza toga bude puno lakše.


Autor: Katarina Mitrović