Da je pomorstvo “kruh sa sedam kora” svima nam je dobro poznato. Život prepun odricanja, žrtve, a ponekad i borbe s vjetrenjačama. No, padnu li nam kada na pamet majke pomoraca, žene koje život svojih sinova i kćeri na moru proživljavaju kroz neprekidnu brigu za svoju djecu. Kako je njima, kako se one osjećaju i kroz što prolaze ispričala nam je iz prve ruke mama Branka.
Njezin Rino je strojar i kaže kako je samo bilo pitanje vremena kada će otići navigavati.
“To je oduvijek želio, a kada mi je prvi put rekao da ide, emocije su mi bile pomiješane. Od ponosa, sreće, straha, pa sve do suza”, kaže mama Branka.
Pomorstvo je oduvijek bila Rinova želja, a na kraju i životna odluka.
“Njegova sreća je i moja sreća. Svaka majka se mora nositi s tim da joj djeca jednog dana odlaze. Mi bismo htjeli da su uvijek uz nas, ali mislim da to nije prirodno. Kao što ptići moraju otići iz gnijezda, tako i naša djeca moraju otići za svojim životima”, kaže mama Branka.
Je li Vam drago da se Rino bavi pomorstvom?
“Iskreno i ne baš. Više je to bila želja njegovog oca, tako da je on jako ponosan na njega. A Rino je sretan što mu je mogao ispuniti. Sinov uspjeh i sreća su i moj uspjeh i sreća. Dok je on zadovoljan, i ja sam. On je izabrao svoj poziv i zvanje, a ako jednog dana odluči promijeniti karijeru, ja ću uvijek biti tu da ga podržim u svemu. Kao majka, svaku njegovu odluku poštujem”, kaže Branka.
Kako sa sinom komunicirate, čujete li se dovoljno često?
“Prvo moram reći, blaženi WhatsApp i onaj tko ga je izmislio. On je na drugom kraju svijeta, a možemo se čuti. Divota. Nije se još dogodilo da se ne čujemo. Možda dan, dva … al’ što je to … prije majka nije znala za sina sve dok se ne bi iskrcao”, kaže mama Branka.
Dodala je kako je jako ponosna na svog sina.
“Težak je to posao i ne može to svatko raditi. Kad mi netko kaže “on to tamo nešto plovi po moru”, odmah poludim. Sve koji tako misle poslala bih najradije samo 10 dana na brod, pa neka i sami vide kako je to. Nije to lako. Pomorci moraju biti jaki u glavi 300 %. Još mi Rino i ne ispriča što se sve događa na brodu, da ne brinem, a ponekad i bolje da ne znam. No, kao svakoj majci, uvijek mi je moj sin u mislima, gdje god da se nalazio i koji god posao da radio. Moj Rino mi je uvijek na pameti”, kaže emotivna Branka.
Kao majka, čega se najviše bojite dok Vam je sin na brodu?
“A čega ne? Je li mu zima, je li mu vruće, tko zna što tamo jede, je li tužan, je li se snašao na brodu, kakvi su mu kolege … a Bože sto i jedna misao. Ali od strahovanja i takvih misli nema ništa, samo čovjek može poludjeti. Uzdam se u Boga da ga čuva, i ono šta smo ga mi kao roditelji uspjeli naučiti, da se pazi, da bude odgovoran, poslušan, vrijedan i da poštuje sve ljude oko sebe”, ispričala nam je.
Rino se s obitelji čuje, kao i svaki pomorac, uvijek kad stigne. Mama Branka kaže kako im uopće nije važno o čemu razgovaraju, bitno joj je samo da mu čuje glas.
“Glavno mi je da ga čujem. I minuta je dovoljna. Naravno da se nekad razvežemo, kad može pričati. Onda nadugo i naširoko pričamo o svemu i svačemu. Ja, kao i svaka majka, najbolje poznajem svoje dijete, pa odmah po glasu osjetim kako je on. I kad je dobre volje, odmah mi je lakše. Znam da ponekad glumi, osjetim to, ali dobro je, jak je on”, kaže mama za svog pomorca.
Na pitanje kako Rino podnosi odvojenost od obitelji, gospođa kaže kako bi to ipak trebalo njega pitati.
“Mislim da mu nije lako. Jako smo povezana obitelj. Ali što se može. Stisnuti zube i hrabro naprijed, jedino se tako dolazi do uspjeha. Rino ima još brata i dvije sestre i oduvijek su jako povezani. I brat i sestre jedva čekaju da se iskrca i da ga vide. Naravno i oni su stalno u kontaktu s njim preko poruka, da mu skrate dane”, kaže nam Rinova majka.
“Kad razmišljam o budućnosti, mislim da je svaki ugovor i lak i težak na svoj način jer svaki definitivno ima svoju težinu, ali moj sin se zna s tim nositi. No, na pameti su nam uvijek prilikom iskrcaja pitanja “gdje će se iskrcati” i “hoće li se na vrijeme uspjeti iskrcati”. Sad je i ova situacija s avionima pogoršala situaciju s kojom se pomorci suočavaju, sve je to igra živaca. Ali, uvijek nađemo snagu u sebi i uputimo Rinu pokoju riječ utjehe, a njemu svaka puno znači”, rekla nam je razdragana majka.
“Nije lako. Mislim da je pomorcu najteže prvih i zadnjih 15 dana. Ono u sredini i ne razmišljaš. No, proći će, uvijek sve prođe i ono dobro i ono loše. Radujemo se jako njegovom povratku.
Želimo mu mirno more na ovom i svakom drugom putovanju. A ja, kao majka, i da nađe dobru ženu i da mi podari koje unuče”, uz smijeh kaže gospođa Branka.
Za kraj nam je dodala još jednu misao:
“Nije lako ploviti dalekim morima, ne kaže se uzalud “kruh sa sedam kora”. I to je malo. Meni se čini da je to kruh sa 777 kora. Kao i svom sinu, tako i svim pomorcima želim mirno more. Pozdrav svim pomorcima ma gdje god se trenutno nalazili!”
Katarina Mitrović
