Prije, kada bih razmišljala ili slušala priče o pomorcima, nikad nisam zamišljala neke teške ili loše situacije s kojima se ti ljudi susreću. Uvijek su mi tada u glavi bile neke lijepe slike sretnih ljudi koji „tamo nešto plove“, pa onda dođu kući i uživaju. Zamišljala bih njihov lagodan život. Bile su mi zanimljive priče djece pomoraca, koja sa svojim roditeljima vječno idu na daleka putovanja o kojima su ostala djeca tek mogla sanjati. Sve mi je to zvučalo poput bajke. Jednako kao što nam tuđi problemi uvijek izgledaju manje bitnima od naših vlastitih. Tako je bilo sve dok se i sama nisam susrela s takvim životom.
Nikad nisam znala kako želim da mi život bude. Drugi su uvijek imali neke predodžbe svojih budućnosti. Ja svoju nikad nisam vidjela, rijetko sam je zamišljala, jer što god da mi planirali, život će posložiti svoje karte, sasvim različite od onih što smo ih pomno isplanirali. No, ono što sam oduvijek znala bilo je da nikada ne želim završiti s pomorcem. Unatoč tome što su mi njihovi životi zvučali lagodno, oduvijek sam podsvjesno znala da je to samo naizgled. Ali, kao što to obično biva, život nas ponekad odnese u nekom sasvim drugom smjeru, srce ne bira, ljubav ne pita.
Moj muž je pomorac i osam mjeseci u godini provede na brodu. Zvuči puno, zato što i je puno. Odvojenost je, kako se kaže „daleko od očiju, daleko od srca“, istinita za neke odnose, no za naš je samo još jača poveznica, još dublja spona. Odvojenost koja ponekad para srce, većinom je baš ta koja sjedinjuje jer postajemo svjesni naše ljubavi, bliskosti, intimnosti, prisnosti i poštovanja jedno prema drugom. U odvojenosti možemo dublje promišljati o bračnom i partnerskom odnosu i onome što u njemu možemo poboljšati.
Vrlo često promislim prazno mi je srce, prazna mi je duša, prazna mi je kuća, sve mi je prazno bez njega. No, onda se trgnem i sjetim se višeg cilja, naših planova, naših želja i snova, koje tek treba ostvariti pa me brzo teške misli prođu. Život nije ovaj trenutak, već neprekidno ulaganje danas, za ono bolje sutra. Tako je i nama, tako je svakome tko teži višem i boljem, a uvijek može bolje.
No, ono što prije nisam znala upravo je ta težina pomorskog posla. Pomorci se uvijek vrate kućama i znaju da je ono što svijet želi čuti su lijepe priče o prekrasnim zemljama i kulturama koje su vidjeli. Ono što nitko ne želi čuti je koliko to uistinu je težak kruh. Uljepšana istina je ono što društvo traži i što je društveno prihvatljivo. Teške sudbine nitko ne voli, ali upravo je to sudbina svakog pomorca. Težak život, nespavanje, stres, brige i mukotrpan rad. Proliju se tu krv, znoj i suze. Novac se krvavo zaradi, a to ne vidi nitko osim njih i onih koji s njima dijele dobro i zlo.
Upravo su brakovi pomoraca, a s tim i njihove supruge, podvrgnuti osudama društva. To je, nažalost, opće poznato i uvriježeno mišljenje većine. A zapitaju li se ti ljudi ikada kako je njima zaista, i kako njihova djeca odrastaju bez očinske zaštite i ljubavi? Rekla bih da ne baš.
Uvijek sudimo ono o čemu vrlo malo znamo. To je ljudski, ali ne baš lijepo. Jednako tako, za supruge pomoraca učestalo se kaže: „ona je kućanica“. Ono što nitko ne vidi je da ona nije samo kućanica, ona je svojoj djeci majka, otac, njegovateljica, učiteljica, pedagog, psiholog i doktor. Ukratko, ona je sve, ali nitko to ne vidi jer to ona šutke odrađuje u svoja četiri zida.
Biti u braku u kojem ima više odvojenosti nego zajedništva nije za svakoga, ali kad se ljudi vole, milje ne znače ništa. Osjećam se bližom svome mužu, koji je na drugom kraju svijeta, nego ljudima s kojima svakodnevno provodim vrijeme. Današnja tehnologija nam je omogućila da se svakodnevno čujemo. Prije se ljudi ne bi čuli mjesecima. Sada su tu i video pozivi, koji nam daju lažni dojam bliskosti. Ponekad ne znam je li to dobro ili loše. Razdvajaju nas oceani, mora i kontinenti, a gledamo se kao da sjedimo jedno nasuprot drugom i ispijamo svoju prvu jutarnju kavu. Kad poklopimo slušalicu, naše bliskosti više nema. Kad se kamera ugasi, ostaje nam samo prazan ekran i ništa više. Tek onda postajemo svjesni udaljenosti i to je ono loše što nam daje napredna tehnologija, na kojoj smo itekako zahvalni jer se svakodnevno vidimo i čujemo. Daje nam samo iskrivljeni privid i ništa više.
Zapitati se je li učestala komunikacija uopće dobra bio bi samo izraz nezahvalnosti jer ne možemo niti zamisliti kako je prije bilo pomorcima koji se sa svojim obiteljima ne bi čuli mjesecima. No, unatoč svemu, ipak smatram da konstanta komunikacija, poruke, pozivi i slike zaista za nas same u konačnici nisu dobri. Samo daju laž i privid. Moj muž nije tu i ne mogu doći do njega. Naravno, uvijek je lijepo imati mogućnost poslati mu poruku o tome što se danas događalo i kako sam provela dan i isto to čuti od njega. Razveseli me to, lagala bih kad bih rekla da nije. Ali, učestala komunikacija nije dobra ni za jedno ni za drugo jer je sve samo ne istinita. Ničeg nema. Ono što ostaje kad se kamera ugasi su usplahirene emocije kojima treba još dugo da se nakon toga smire. Stoga mi je ponekad draže da samo čujem da je dobro i da je sve u redu, to mi je sasvim dovoljno.
Život s pomorcem, koliko god naizgled bio bajkovit, ponekad je sve samo ne to. Podrška, ljubav, razumijevanje, tolerancija, uzajamno bodrenje, hrabrost, poštovanje i međusobni ponos, ono je što održava sretan brak s pomorcem, a ne lagodan život. Iskreno govoreći, koliko god se ja trudila, ne mogu shvatiti kako je njemu na brodu. No, uvijek mogu saslušati i to je ono što činim.
Ponekad je potrebno samo saslušati i šutjeti. To je znak podrške i ljubavi koja nam je prijeko potrebna, a pogotovo našim pomorcima koji tuku more miljama daleko od svojih voljenih.
Katarina Mitrović
