U danima koji prethode i slijede ponovni ukrcaj mog Pomorca, razmišljam o emocijama koje se gomilaju kao da su isključivo nadahnute bolnim osjećajem koji prati odvajanje. Neko vrijeme se trudim da ih ne pokazujem, tradicijski naučena na izdržavanje koje je simbol veličine, da bi nakon toga same izletjele poput nezaustavljivog krda divljih životinja, upozoravajući me da je naučeno pogrešno, da tradicijski obrasci nisu uvijek idelano rješenje i da bi možda najbolje bilo odbaciti sve naučeno i usvojeno i poteći onako kako nam priroda nalaže. A priroda, naša, vlastita, unutarnja priroda, intuicija, duh, kako god je nazvali naša je najveća snaga i uvijek je apsolutno istinita. Vjernost njoj morala bi svima biti imperativ.
Odvajanje od obitelji nije prirodno i samim time je bolno, ma kako god kratko ili dugo trajalo. Obitelj u kojoj smo istiniti, prihvaćeni, voljeni; u kojoj smo otvoreni za istinu drugih, za prihvaćanje te istine i u kojoj volimo. Odvajanje je uvjetovano preživljavanjem i ništa ga ne može nadomjestiti. Nikakve koorporativne floskule, nikakvi umjetni nadomjesci, nikakva razložna objašnjenja ili uvjeravanja. Teško je da možemo to promijeniti: životna ugroženost obitelji prisutna je u svim poljima oko nas – ne samo u ovom našem malom gradu, ne samo u našoj maloj državi, ne samo u ovoj vrsti posla – ona je globalna.
Njene posljedice vidljive su ponajviše na našoj djeci. Na generaciji mladih ljudi koji se osjećaju izolirano, napušteno, neshvaćeno i odbačeno. Kao majka, a uz to supruga pomorca, uvijek sam osjećala da će moje umijeće balansiranja između perioda kada smo na okupu i perioda razdvojenosti najviše odrediti odrastanje našeg djeteta. I osjećaj je bio ispravan. Jer unatoč tome što je Pomorac kući (ako je sretan) pola godine, godine plovidbe i način života i rada u plovidbi, odvojenost od obitelji, prijatelja, izoliranost, opasnost, sredina koja može i ne mora biti tolerantna i susretljiva, nemogućnost „luksuza“ ljudi koji rade na kopnu u vidu izlaska u šetnju kroz zelenilo, održavanja nekog opuštajućeg ili zanimljivog hobija, druženja s dragim ljudima, pa i gledanja omiljene tv serije; smanjuju kvalitetu te „slobodne“ polovine godine. Unatoč trudu da bude prisutan, on to realno ne može biti.
Partnerski odnosi, ako su zreli, ne moraju patiti, jer oboje će se prilagoditi, razumjeti, pomagati, izaći jedno drugome u susret. Ali djeca ne mogu pojmiti niti prihvatiti sva ta imaginarna balansiranja. Oni iskreno traže da budemo sada i tu s njima. Oni traže bivanje. Ne akciju, ne radnju, ne naredbu ili pravilo. Oni traže bivanje. Da sam „prepustila“ to bivanje nekom drugom, dijete ne bi izraslo u sretnu mladu osobu, a ja bih ostala zakinuta za najvrijednije iskustvo života – lekciju kako biti prisutan u trenutku.
Mnogi pomorci, kao i mnogi roditelji danas općenito, naučeni na teškoće života (i rada) kroz koje su sami prošli i koje su preuzeli od njihovih roditelja, ne prihvaćaju djecu onakve kakve jesu. Nisu dovoljno vrijedna, pametna, uporna, nisu dovoljna. Bojeći se da dijete ne ponovi njihove greške, da ne uspije u obrazovanju, u pronalasku idealnog posla, traže od djece da budu nešto što nisu. Da ispune njihove neostvarene životne ideale i da imaju sretan život po njihovim mjerilima. Udaljenost koja se tada stvara je nepremostiva. Rješenje je u bivanju. Vremenu koje ćemo provoditi sa svojom djecom, slušati ih, grliti ih i pokazati im (govorom tijela) kako smo blagoslovljeni što smo s njima, kako smo sretni što su dio naše priče i kako smo zahvalni na vremenu provedenom skupa. A kada se pojavi bol, kao ona s početka ovog teksta, treba je zagrliti, pokazati i podijeliti, jer život bez boli nije život i to djeca moraju znati.
Supruge pomoraca imaju tešku ulogu. Nisu one veće majke od drugih majki, one su samo izloženije većem pritisku kojeg stvara unutarnja istina i priroda s jedne strane, i licemjerstvo društva koje od žene traži sve više i više s druge strane. Da bi obitelj uspjela (definirati taj pojam može se jednom riječju: Toplina) potrebna je iskrenost, snaga i trud. Upornost prema jednom cilju – cilju bivanja.
Zato su žene pomoraca posebne – one znaju da je odgoj zajednički posao, ali su istovremeno svjesne da će se pitati gdje sam i kako pogriješila kada se pojavi problem, znajući da je njihova prisutnost, kao i umijeće balansiranja, ključna karika tom solju nagriženom lancu.