Od kolovoza ove godine na Svetom Andriji opet je prisutna svjetioničarska posada.
Na svjetionik na otočiću Sveti Andrija na pučini u dubrovačkom akvatoriju stigao je novi svjetioničar. Gotovo godinu dana ovaj svjetionik prve kategorije nije imao stalnu posadu. Iako je u periodu, dok je svjetionik bio bez svjetioničara, sigurnost plovidbe bila na visokoj razini zbog modernog tehničkog sustava i suvremene opreme, ipak je zamijećeno da uređenost okoliša nije bila na razini kao kad bi tamo bio svjetioničar.
Danas je sve pedantno uređeno u što smo se uvjerili i sami kad smo posjetili ovaj otočić na koji je prije nepuna tri mjeseca stigao novi mladi svjetioničar Mario Matušić. On je dosad odradio tri smjene i već se uhodao, a još od prije je znao kako mu je ovo posao iz snova. Za njega ovo zanimanje nije onakvo kako drugima na prvi pogled djeluje, specifično i osebujno, nego je jednostavno lijepo. Posebno je fascinantan toranj visine 69 metara koji baca svjetlo daleko do 24 nautičke milje okolo otoka, piše Dubrovački dnevnik.
RADNI DAN NA OTOKU POČINJE U 4 UJUTRO
U razgovoru za Dubrovački dnevnik Matušić je otkrio kako se snašao prvih mjeseci na svom novom radnom mjestu. Njegov posao nije samo u sumrak paliti, a u zoru gasiti noćno svjetlo upozorenja pomorcima. To je pak lako jer su danas svjetionici automatizirani, no njegov obim posla je puno širi. Podrazumijeva to svakodnevne obveze poput praćenje ispravnosti rada glavnog svjetla kao i praćenje ispravnosti rada okolnih svjetionika bitnih za uplovljavanje u Luku Gruž, a osim toga bavi se i održavanjem zgrade i okoliša, brine za sve pomoćne uređaje koji osiguravaju nesmetani rad svjetla, dok mu je sastavni dio posla na visini i druge nezaobilazne obveze.
Naime, Matušićeva smjena je 15 dana boravka na Svetom Andriji, nakon čega je 15 dana doma. Opisao nam je kako izgleda njegov radni dan.
– Buđenje je u 4:00 sata ujutro i tad pregledam okolna svjetla, sam svjetionik, sve parametre svjetionika, napon baterija, pošto sve radi na solarni sistem i putem vjetro-generatora. Provjeravaju se i okolna svjetla kao što su Olipa, Bezdan, Grebeni i ostala. Nakon toga odrađujem administraciju, imam dnevnik događaja na svjetioniku i ostale knjige koje trebam ispuniti. U 8:00 sati javljam plovnom području Dubrovnik je li sve u redu. Nakon toga imamo dnevne obaveze u što spada održavanje zgrade svjetionika, okoliša, pranje solarnih panela i sličnih stvari… Ubrzo dođe 11:00 sati kada spremam objed i oko toga se zabavim, a kasnije malo odmorim i nastavim popodne raditi. Svaki dan je sve kraći tako da se taj opseg vremena provedenog vani smanjuje. Predvečer spremam večeru, malo pogledam televiziju i idem ranije u krevet jer se budim rano – opisao je Mario Matušić.
Ovaj tridesetčetverogodišnjak položio je ispit za svjetioničara u Plovputu Split gdje je prošao obuku. Govori kako je potrebno imati D9 brevet za radio operatera s ograničenom odgovornošću, a nakon teorijske obuke uslijedile su vrijedne smjernice od starog svjetioničara koji je boravio na Svetom Andriji.
– Nakon svega toga kreće se na posao. Prvih dana nisam bio sam, bivši svjetioničar me uputio u cijeli posao što mi je puno značilo. Inače s vremena na vrijeme mi dolaze meštri iz Plovputa koji su zaduženi za redovno održavanje onih stvari koje sam ne mogu sam popraviti. Nakon svega toga nisam imao nikakvih problema, a prva noć koju sam proveo sam uopće nije bila strašna. Ljudi misle kako je ovo zanimanje čudno, ali je to sasvim normalan posao, sve je kako postaviš stvari u glavi – govori Matušić te ističe kako mu je olakotna okolnost što je krenuo raditi krajem ljeta, kada su vremenski uvjeti na otoku zapravo idealni. Očekuje ga duga zima, ali čini se kako on zbog toga ne brine.
NEMA STRAHA OD NEVREMENA
– Ne plaše me jezive priče o otocima i svjetionicima, a posebno ne tijekom nevremena. Zima donosi svoje i naviknut ću se, Bože moj. Inače ljudi vole strašne priče, ali ja uopće nisam upućen i nemam straha. Sve su to legende. Znam da sam blizu doma, evo praktički s otoka gledam svoju kuću – kroz smijeh govori Mario koji je inače iz Zatona.
Spremno dočekuje hladnije dane koji sa sobom nose neke nove izazove.
– U svakom poslu ima teških trenutaka. Očekujem moguće udare gromova jer je to često na Svetom Andriji, ali imamo razrađen sustav gromobrana i nemam poseban strah. Uostalom, to je stvar prirode i ne može se previše utjecati na to. Najvažnije je da je sve ostalo ok, da glavna i okolna svjetla rade – kazao je svjetioničar.
Matušić je inače uvijek bio vezan uz more. Završio je studij Pomorske tehnologije jahta i marina na Pomorskom fakultetu na Sveučilištu u Dubrovniku tako da ga je posao uvijek vodio k moru. Naporno bi radio svaku sezonu od ožujka do listopada.
– Sad sam u potpuno drugačijem poslu koji je znatno opušteniji. Zanimljivo je kako sam prije bio okružen ljudima, a sad sam sam. Meni je ovo nešto potpuno novo i jako sam zadovoljan. Sezonski posao je stresan i kad se radi nema predaha, a ovo je neka druga krajnost. Svjetionici su mi uvijek bili zanimljivi i tisuću puta sam zamišljao kako bih se snašao u tom poslu, a često sam boravio oko Svetog Andrije i poznavao bivšeg svjetioničara. Ovo zanimanje je lijepo, imate poseban mir, prirodu i manje je stresno nego što su to drugi poslovi današnjice. Najbolji prijatelji su mi galebovi koji su u 4:00 ujutro tu kao i navečer kad idem spavati – govori Mario Matušić prepričavajući dojmove sa svog radnog mjesta.
UVIJEK SE IMA NEŠTO ZA RADITI
Veliki dio dana provede uređujući kuću koja je zaštićena kulturna baština Republike Hrvatske budući da je izgrađena 1873. godine.
– Poslova ima ‘mali milijun’ kao i na svakoj kući. Godinu dana tu nije nitko boravio pa je bilo malo zapušteno i trebala mi je pomoć meštara, ali sad je na meni da to održavam i pazim. Uvijek se ima nešto za raditi – kazao je Mario. S kolegama je čistio gustijernu u kojoj je bila zagađena voda, popravili su elektro agregate koji su također bili pokvareni, piturali persijane, kosili travu…
Ljeti bi se ponekad znao okupati u ovom predivnom kutku dubrovačkog akvatorija koji je inače bogat ribom zbog čega ljudi često svrate s barkama. Sveti Andrija inače svojom ljepotom i prirodom privlači znatiželjnike koji ga mogu posjetiti uz suglasnost rukovoditelja Plovnog područja Dubrovnik.
– Iako je okoliš Svetog Andrije bogat ribom za sad nisam vidio neke morske nemani – kroz smijeh će Mario koji otkriva kako su na otoku nedavno bile zaruke na mjestu s kojeg se pruža predivan pogled na morsku pučinu.
Ističe kako mu uopće ne pada teško odvojenost od doma.
– Danas je puno lakše raditi ovaj posao nego prije kada su ljudi bili doslovno izolirani i smjene su trajale duže. Imam internet, barku, modernu tehnologiju i zbog svega toga se osjećam kao da sam doma, ništa ne propuštam jer ipak sam blizu. Taman kad se ovdje zasitim prođe tih 15 dana i onda idem doma, a kad mi i tamo dosadi vraćam se na otok – opisuje ovaj svjetioničar.
Matušić govori kako zasad još nije počeo pisati pjesme i razmišljati o odustajanju s ovog radnog mjesta.
– Nisam ni pomislio da ovo nije posao za mene. Kada sam prvi put vidio natječaj nije bilo velike dvojbe. Znam da sam tek počeo raditi, ali lijepo mi je i u svemu uživam – zaključio je za Dubrovački dnevnik Mario Matušić, novi mladi svjetioničar na Svetom Andriji.
