Uz ovaj veličanstveni parobrod veže se i priča o tome kako je pelješki kapetan Šimunković sredio zloglasnog talijanskog kapetana malog brzog linijskog broda Francesco Morosinia.
Najveći putnički brod koji je ikada plovio pod nekom od brojnih zastava koje su se u turbulentnim vremenima 20. stoljeća tako često mijenjale na istočnoj obali Jadranskog mora izgrađen je pred 116 godina. Tjednik “Sušačka revija” u svom ilustriranom dodatku “Ženski svijet” 1931. piše kako je “Jugoslavenski Lloyd nabavio veliki prekooceanski putnički parobrod, koji dobiva po previšnjoj dozvoli ime KRALJICA MARIJA“, piše Ivo Batričević za Dubrovački dnevnik.
Po veličini i luksuzu brod je doista u to vrijeme morao impresivno djelovati. Jugoslavenski Lloyd, dubrovačko parobrodarsko društvo sa sjedištem u Splitu i upravom u Zagrebu, bila je najveća brodarska kompanija Kraljevine Jugoslavije, a nastala je spajanjem Račićeve Atlantske plovidbe i Jugoslavensko – amerikanske plovidbe Boža Banca.
PORINUT 1906. POD IMENOM ARAGUAYA
U brodogradilištu Workman, Clark & Co Ltd. u Belfastu porinut je za Royal Mail Steam Packet Company (RMSP) dana 5. lipnja 1906. u more parobrod ARAGUAYA koji je imao 10537 bruto tona, bio dug 162, širok 18,5 metara, a mogao je u tri razreda prevoziti ukupno 1200 putnika. Dva parna stroja Messrs Workman, Clark & Co., Ltd. su mu preko dvije propele davale putnu brzinu od 15,6 čvora. Zaplovio je već 12. listopada iste godine na emigracijskoj i poštanskoj liniji iz Southamptona prema Rio de Janeiru, Montevideu i Buenos Airesu.
Na povratnim putovanjima prevozi u svojim hlađenim skladištima još i smrznutu argentinsku junetinu te ovako plovi sve do 1917. kada je za potrebe kanadske vlade u ratnom vihoru Prvog svjetskog rata rekviriran i preuređen u brod bolnicu. U tri godine i na ukupno 19 transatlantskih putovanja prevozio je oko 15 tisuća ranjenika s europskih ratišta prema kanadskim lukama. Matičnoj RMSP kompaniji je vraćen 1920. kada je ponovo preuređen zaplovio na istoj prijeratnoj pruzi za Južnu Ameriku. Posao očito nije dobro išao, pa je sljedeće godine poduzeo kao lajner šest putovanja iz Hamburga preko Southamptona do New Yorka.
KRUŽNA PUTOVANJA I DOLASCI U DUBROVNIK
Kako ni to nije donijelo većeg uspjeha, ARAGUAYA je 1926. luksuzno preuređena u brod za kružna putovanja za 365 putnika u samo prvom razredu, i naravno da je ubrzo doplovila u Dubrovnik.
Prvi se put ARAGUAYA usidrila pored Gradskih mira 18. rujna 1926. s 249 putnika i 270 članova posade. Sljedeće tri sezone dolazi opet, gotovo u isto vrijeme, po jednom godišnje, krajem ljeta. Tako je u programu trotjednog putovanja iz 1929. godine objavljen itinerer s polaskom 16. kolovoza iz Southamptona tičući luke: Tanger, Palermo, Venecija, Kotor (samo iskrcaj putnika za obilazak grada i autobusna vožnja putnika do Dubrovnika), Dubrovnik, Palma de Mallorca i Cadiz te povratkom u Southampton 7. rujna. Za Bokokotorski zaljev se u najavi putovanja navodi da se može uspoređivati s najboljim norveškim fjordovima.
Royal Mail Steam Packet je te iste 1929. godine upao u financijske teškoće zbog poznate svjetske Gospodarske krize poznatije kao Velika depresija te se odlučio za prodaju ovog parobroda. Ovakav luksuzni brod očito je zapeo za oko domaćim brodarima pa ga je neočekivano 1930. kupio Jugoslavenski Lloyd, koji mu je dao za to vrijeme prestižno ime KRALJICA MARIJA, s lukom upisa Dubrovnik.
PONOS FLOTE TADAŠNJE DRŽAVE
Na svoje prvo dvotjedno kružno putovanje brod polazi iz Sušaka (dio Rijeke) 11. ožujka 1931. obilazeći luke Šibenik, Split, Dubrovnik, Kotor, Krf, Nauplion i Pirej te u povratku opet uključuje Dubrovnik i potom Korčulu, Hvar i Split. Ovako stalno plovi od ožujka do listopada s polascima svakog 2. i 16. dana u mjesecu. Cijena krstarenja je bila od 3.600 do 7.000 dinara po osobi. Od sljedeće 1932 godine poduzima kružna putovanja iz Venecije tičući: Split, Kotor, Krf, Atenu, Istanbul, Rodos, Iraklion, Itea, Dubrovnik, Venecija. Brod je imao više salona (jedan za nepušače), bar, kavanu, bazen i čak 40 kupaonica. Goste je zabavljao salon orkestar i jazz band koji su svirali za vrijeme ručka i večere te navečer za ples. Svaku večer je prikazivan i film. U brodskoj ambulanti je dežurao liječnik, a putnicima su na raspolaganju bili bežična radio telegrafska stanica, frizerski salon, knjižnica i fotograf. Doista sva čuda onoga vremena.
Posljednji je put KRALJICA MARIJA uplovila u Dubrovnik 1. rujna 1939. sa skupinom od 40 njemačkih putnika kojima se zbog početka Drugog svjetskog rata nije bilo dozvoljeno iskrcati se u Monte Carlu. Nijemci su se iz našega Grada ipak nekako kopnenim vezama preko tadašnje neutralne Jugoslavije uspjeli prebaciti do domovine. Veliki brod više nije imao posla pa je po iskrcaju njemačkih putnika u Dubrovniku otišao u raspremu.
KRALJICA MARIJA je deset godina bila ponos putničke flote tadašnje države.
”SAVOIE” STRADAO U PAKLU GRANATIRANJA
Nažalost, prodana je 1940. francuskoj Vladi, koja ga je dala na upravljanje brodaru Compagnie Generale Transatlantique, a ova mu daje i novo ime SAVOIE. Plovi prema francuskim kolonijalnim posjedima u Istočnoj Africi i na Antilima, ali kako je već počeo novi svjetski rat, uskoro je raspremljen u Casablanci u Maroku. Sudbinu nekadašnje KRALJICE MARIJE najbolje je opisao splitski pomorski kroničar Marijan Žuvić koji kaže kako je njen sudnji dan bio 8. studenog 1942. kada je započela američka vojna operacija “Torch”, zapravo invazija prema Sjevernoj Africi kako bi se uništio njemački general – feldmaršal Romel i njegove trupe.
Žuvić piše da su većinu pomorskih snaga odanih Vladi u Vichyu još početkom 1942. godine uništili Britanci u alžirskom pomorskom uporištu Mars el Kebir. Tako se u Casablanci od Petainove flote našao samo golemi i nedovršeni bojni brod JEAN BART, krstarica PRIMAQUED i sedam razarača. Kada je na plažama kod Fedhale započela američka invazija, Francuzi su zapucali, tako da je JEAN BART iz svoje jedine ispravne topovske kule ispalio svih 100 granata koje je imao. Američki je odgovor bio strahovit. Novi bojni brod MASSACHUSSETTS, teške krstarice i brojni razarači su zasuli Casablancu kišom granata.
Prema sačuvanim zapisima, kaže Žuvić, brod SAVOIE je bio vezan na istočnoj strani glavnog gata, između brodova LIPARI i ILLE D’ OUESSANT. No nažalost, točno preko puta, na zapadnom dijelu gata bio je JEAN BART, na koji je i bila usmjerena američka paljba. U paklu granatiranja teško je bilo izbrojiti sve pogotke koje je dobila i nekadašnja KRALJICA MARIJA. Ni broj stradalih mornara nije poznat.
Odmah po osvajanju Casablance, Amerikanci su počeli ubrzano čišćenje luke, kako bi je osposobili za prihvat svojih brodova. Parobrod SAVOIE, ili bolje rečeno hrpa željeza njegovih ostataka, je izvučena s morskog dna pomoću zračnih cilindara i odmah je otegljen na jednu od obližnjih plaža. Marijan Žuvić u svom osvrtu piše da je brod tu ostao do prvih poratnih godina kada je konačno potpuno razrezan. Tako je svoje plovidbe završio putnički brod koji ni do danas na našoj obali još uvijek nema dostojnog konkurenta, jer je, za ilustraciju, i po duljini, i po bruto tonaži (volumen) bio veći i od današnjeg trajekta MARKA POLA (bruto tonaža 10325, duljina 129 m).
O DOLASKU PISALA ‘NARODNA SVIJEST’ U svom broju od 7. ožujka 1931. dubrovački je tjednik “Narodna svijest” dolasku broda KRALJICA MARIJA u matičnu luku posvetio cijelu naslovnu stranicu. U pozivu građanima da obilježe ovaj svečani dan, između ostalog je zapisano:
“Pozdravimo na svečan način kako to može i znade grad vjekovnih pomorskih tradicija, novi ponosni dubrovački brod uzvišenog imena s/s KRALJICA MARIJA, koji će u nedjelju dne 8. ožujka u 9:30 sati na svom prvom putovanju sretno doploviti pred svoj Grad. Prožeti istinskom ljubavi za rodni grad, naši sugrađani ugledni armaturi Božo Banac, Dr. Miše Kolin i Pasko Baburica opet bilježe značajan datum u povijesti dubrovačkog pomorstva. Svjesni toga, zaodjenimo Grad i naše Domove u svečano ruho, isplovimo brodicama pred Grad i lijepe nam obale, da pozdravimo brod. Pred gradsku luku će stići i Njezino Veličanstvo Kraljica Marija s parobrodom Jugoslavenskog Lloyda nazvanim Visokim imenom Njenog Veličanstva. Prije dolaska u Dubrovnik brod je svečano kršten 7. ožujka 1931. u Splitu uz pucnjavu topova, zvonjavom zvona i lepršanjem trobojnica uz prisustvo njezinog Veličanstva”.
NA SVAKOM KORAKU BRODICE, GRAĐANI I POZDRAVI
Na istome mjestu je objavljen i program svečanog dočeka broda KRALJICA MARIJA u matičnu luku Dubrovnik. U programu je tako navedeno kako će brod oko 7:00 proći pokraj rta otoka Šipana gdje će ga stanovništvo dočekati u brodicama pozdravljajući ga pucanjem iz mužara, a nakon njih isto tako i stanovništvo Lopuda, Gornjeg i Donjeg Koločepa, Brsečina, Trstenoga, Orašca, Zatona i Rijeke. Nakon toga su ih trebali pozdravljati građani s brodica koji su im došli u susret Koločepskim kanalom, a putem koji je brod prolazio trebali su posipati i cvijeće sve do Grada. Pred crkvicom sv. Vlaha na Gorici Lapađani su trebali podići barjak sv. Vlaha, uz zvona i počasnu paljbu lumbardijera sv. Vlaha, a zvonima su brod planirali pozdravljati i zavjetna crkva dubrovačkih pomoraca Gospe od Milosrđa, kao i crkva Gospe od Danača i sestre Dančarke. Pozdravi građana, uz počasnu paljbu dubrovačkih lumbardijera te izvijanjem barjaka, prema programu su se nastavljali s tvrđave Lovrjenac, s gradskih mira te tvrđave sv. Ivana gdje su lumbardijeri palili počasne salve. U gradskoj luci i na Porporeli su se također okupili građani kako bi pozdravili brod u prolasku između Lokruma i obale, kao i ispred Gimnazije. Kako je navedeno, sve brodice i brodići trebali su biti okićeni. Poslijepodne istog dana uzvanici su imali priliku razgledati brod u gruškoj luci, u 18:00 je bio promenadni koncert, a u 19 sati svečani koncert Filharmonije i Dubrave u Bondinom teatru, odnosno današnjem kazalištu Marina Držića.
Od same kupnje do prodaje brodom je zapovijedao kap. Vicko Šimunković, rodom i prebivalištem iz malog mjesta Kućište na poluotoku Pelješcu. Nakon proslave brod je upućen na dvotjedno uređivanje kako bi 365 putnika imali maksimalni komfor na 12 dana dugim putovanjima po Jadranu i Mediteranu koja su uvijek počinjala u Sušaku (danas predio grada Rijeke), a završavala u Splitu, i naravno da je tu bio i neizostavan posjet Dubrovniku.
Časopis “Narodna svijest” od 19. travnja 1933. piše: “KRALJICA MARIJA je odradila još tri društvena poučna putovanja ovoga ljeta, i to polaskom iz Venecije i povratkom u Veneciju. Prvo je bilo za Grčku, Orient i Dalmaciju od 7. do 27. srpnja; drugo za Francusku, Španjolsku i sjevernu Afriku od 28. srpnja do 5, kolovoza i treće za Egipat, Palestinu, Carigrad i Atenu od 13. rujna do 6. listopada.
ZANIMLJIVOST
Ne mogu završiti ovaj tekst, a da ne napišem kako je kapetan Vicko Šimunković sredio talijanskog kapetana malog brzog linijskog broda Francesco Morosinia koji je držao redovnu liniju između Italije i naše obale. Kapetan talijanskog broda je bio ljubomoran na ljepotu naših brodova te ih je, za ne vjerovati, namjerno proganjao izazivajući sudar što mu je i uspjelo kada je namjerno udario u brod Karađorđe gdje je na našem brodu bilo pet smrtno stradalih i ogromna materijalna šteta nakon čega je brod odmah morao ići u brodogradilište.
Kapetan Šimunković talijanskom kapetanu je očitao lekciju nakon koje se nikada više nije usudio (doslovce) gađati naše brodove. Kad je veličanstvena KRALJICA MORA hrabro krenula na njega usred noći, uslijed njegovih provokacija, uz sva upaljena svjetla kako je naložio kapetan Šimunković, ovaj zloglasni Talijan je ipak posustao od straha, naglo skrenuo i počeo bježati. I više se nikada nije usudio uznemiravati naše brodove.
KAKO JE KAPETAN S PELJEŠCA ZLOGLASNOM TALIJANSKOM KAPETANU OČITAO LEKCIJU
“Jedne mračne noći kapetan Vicko je prolazio s KRALJICOM MARIJOM kroz Korčulanski kanal. Odjednom, neugodan susret. Poznali su odmah “Morosinia” koji je okrenuo pravo na njih; pošto u plovidbi može biti upaljen samo mali broj propisnih svjetala, komandant “Morosinia” nije ni sanjao ‘ko se nalazi pred njim…
A kapetan Vicko je naredio kormilaru:
– Uklonimo se, vozi lijevo…
Međutim, “Morosini” je također okrenuo kormilom i dalje jurio na naš brod.
– Još lijevo – naredio je komandant Vicko…
Tako dva, tri puta i svaki put kada bi se naš brod pokušao odmaknuti, “Morosini” je okretao prema njemu…
Odjednom je kapetan Vicko promijenio odluku.
– Desno – naredio je kormilaru.
Brod je skrenuo i pošao prema “Morosiniu”. Sada su plovili jedan na drugog. Kormilar je molio:
– Barba Vicko, sudarit ćemo se.
– Desno, pravo na njega – naređivao je komandant.
A “Morosini” također nije mijenjao pravac. Već je sasvim blizu… Prijeti sudar…
– Pali sva svjetla – naredio je tada kapetan Šimunković.
Na našem brodu, neposredno pred talijanskim brodom, planula su odjednom sva svjetla. A taj naš brod bio je, prema “Morosiniu” prava grdosija, što Talijan u mraku nije vidio. I, kad je neposredno pred sobom vidio taj ogroman brod kao da je poludio od straha… Skrenuo je naglo kormilom i nastavio bježati glavom bez obzira, što dalje, što dalje…
Tako je naš “morski vuk” majstorski očitao bukvicu ovom nasrtljivcu. Pričaju da je komandant broda “Morosini” otada bio krotak i nikada više nije uznemiravao naše brodove.
Ova anegdota, možda nije u detaljima stvarna, ali ona ovakva danas kruži Jadranom. I, ona odgovara iskustvu i postupku ovog našeg vrsnog i hrabrog pomorca…”.