O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Kapetan Ivica Slavica: Lijepa li si

Zemlja po zalihama vode peta u Europi, a po kvaliteti možda i prva. Tri milijuna hektara poljoprivrednog zemljišta, a obrađuje se manje od polovice te površine. Trošimo dvostruko više primarne energije, a energetski potencijali su nam čak i veći od potreba. Imamo potencijala, ali oni ostaju nezapaženi, namjerno ili iz neznanja.

Procjenuje se da pomorci i turizam čine gotovo 30% hrvatskog BDP-a. Zemlja smo koja ovisi o turizmu i o pomorcima, onima koji plove na stranim brodovima i koji godišnje u zemlju unesu gotovo milijardu dolara u vidu plaća.

Pomorstvo je vrlo zahtjevna gospodarska grana za Lijepu Našu, čak i u današnjim poslovnim ‘gabaritima’, da bi ju se prepustilo stihiji i rijetkim dobrim potezima resornog Ministarstva i Vlade. A takvim se sigurno ne može nazvati, recimo, Odredba o plaćanju zdravstvenog osiguranja za vrijeme dok smo ukrcani na brodove, obzirom da smo tada ‘debelo’ osigurani posredstvom naših brodara. Dakle, u istom tom razdoblju dok boravimo na brodu moramo platiti zdravstveno osiguranje koje ne možemo koristiti, pa državu time kreditiramo! Mi smo banka koja daje svoj novac bez kamata.

Pitanja za nadležne

Shodno tome, pitanja na koje nam nadležni ne žele dati odgovor sve je više, a prate nas još od 2008 godine.

Magična granica od 183 dana uvijek je prisutna. Na koji način se obračunava? Računa se od prvog dana u godini do zadnjeg dana u toj istoj godini. Pomorci koji se iskrcaju početkom godine, ponovni ukrcaj očekuju sredinom iste. I sad, na koji način ‘nategnuti’ 183 dana da bi bili oslobođeni od plaćanja poreza? Pošteno bi bilo da se računa pojedinačno za svakog pomorca, to jest, od dana kad se ukrca u tekućoj godini pa do dana kada se iskrca u sljedećoj. Nas sindikat bi nakon dosta godina mogao napokon uvidjeti i tu pogrešku i izići pomorcima u susret, učiniti nešto da se promijeni zakon.

Nadoknada za vrijeme nezaposlenosti, kad se iskrcamo s broda. Za vrijeme pandemije, naši glazbenici su primili pristojnu naknadu, a mi ipak ne, iako se nismo mogli ukrcati za vrijeme pandemije! Zašto?

Starosna mirovina. Prijedlog je spuštanje dobne granice sa 60 na 55 godina. Sve je više kompanija na svijetu na kojima je dobna granica za zaposlenje do 55 godine života. Očigledno je da ne pričamo istim jezikom.

Zdravstveno osiguranje. Budući da našoj državi prosječno godišnje plaćamo dva mjeseca ‘gratis’ zdravstvenog osiguranja, što pojedinačno iznosi oko 1.000 kuna. Ako taj broj pomnožimo s brojem pomoraca koji ‘tuku’ more na brodovima stranih kompanija (recimo da nas je takvih oko 12 tisuća), dobije se lijepa svota od 12 milijuna kuna koje godišnje praktički darujemo državi.

Doprinosi. Izdvajamo, plaćamo velike doprinose. Možemo li očekivati nešto zauzvrat, kao i pomorci u naprednijim pomorskim zemljama? Na pojednim kompanijama oduzima nam se od plaće za razne doprinose, a kad dođemo kući, ponovo plaćamo isto. Je li moguće da možemo biti dva puta oporezivani, da i dalje rezulatat bude neriješenog ishoda?

Isto pitanje upućeno je i sindikatu! Gospoda godinama sjedi u udobnim foteljama i s pristojnim primanjima. Godinama se biraju između sebe, a mi pomorci, koji trebamo biti glavna tema, njima smo posljednja. Sve dobre zakone (a ima ih) jednostavno su kopirali od nas koji pišemo po raznim portalima. Daleko su od sindikata drugih pomorskih zemalja. Pojedinci nisu sposobni razmišljati za dobrobit pomorca jer su odavno sestra vladajućih. Jednostavno im ne leži da budu uz nas jer na to nisu naviknuti, već poslušno klimaju glavama, uvijek govoreći DA vladajućima na sceni.

Pomoračka mirovina. Na prosjačkom štapu, sramotno i žalosno. Od 2008. godine upumpali smo u državni proračun veliki, enormni iznos novca, a za nagradu ćemo imati minimalnu mirovinu.

Izbori. Svaki glas je jednak, ali to ne važi u RH, državi u kojoj su pomorci zakinuti za pravo za pravo glasa za vrijeme izbora jer su tada na na stranim brodovima. Ni u vrijeme napredne tehonologije vladajući nisu u stanju riješiti taj problem! Zasigurno im 12.000 glasova ne predstavlja ništa. Možda to ipak rade namjerno jer su sigurni da pomorci neće dati svoj glas maćehi.

Pomorci spadaju među rijetke građane koji rijetko budu na listi srama – listi poreznih obveznika koji su RH ostali dužni za svoje porezne obaveze. Ako se pak dogodi neki slučajni izuzetak, gospoda im automatski sjednu na račun da naplate svoja potraživanja. Što je s ostalima koji su dužni milijune? Oni ostaju i dalje zaštićeni od vrha ili su samo i dalje ‘na listi’. Još jedan dokaz da nismo svi pred zakonom jednaki.

Država koja u našoj edukaciji oko pronalaženja posla na vrlo zahtjevnom tržištu rada nije napravila ništa. Mi se i dalje borimo da ostanemo konkurentni na svjetskom tržištu, oslanjajući se na sami sebe.

Pod ekonomskim pritiskom, pomorac nerijetko postaje egocentričan. Zarada je jedino što ga povezuje s brodom. Živi u neprestanom strahu i neizvjesnosti jer mu prijete da će morati raditi još više da bi dobio manje. Sve češće mu se javlja želja da nekamo ode zauvijek.

To je velika nefer igra prema nama pomorcima, koji smo uvijek bili zlatna koka za pojedince iz ‘struktura’ od kojih su naši vlastodršci uvijek znali izvući veliku korist za sebe.


Kapetan Ivica Slavica


**Mišljenja iznesena u tekstu ne moraju biti sukladna mišljenju redakcije, no to ne znači da nemaju pravo biti objavljena.**

Zemlja po zalihama vode peta u Europi, a po kvaliteti možda i prva. Tri milijuna hektara poljoprivrednog zemljišta, a obrađuje se manje od polovice te površine. Trošimo dvostruko više primarne energije, a energetski potencijali su nam čak i veći od potreba. Imamo potencijala, ali oni ostaju nezapaženi, namjerno ili iz neznanja.

Procjenuje se da pomorci i turizam čine gotovo 30% hrvatskog BDP-a. Zemlja smo koja ovisi o turizmu i o pomorcima, onima koji plove na stranim brodovima i koji godišnje u zemlju unesu gotovo milijardu dolara u vidu plaća.

Pomorstvo je vrlo zahtjevna gospodarska grana za Lijepu Našu, čak i u današnjim poslovnim ‘gabaritima’, da bi ju se prepustilo stihiji i rijetkim dobrim potezima resornog Ministarstva i Vlade. A takvim se sigurno ne može nazvati, recimo, Odredba o plaćanju zdravstvenog osiguranja za vrijeme dok smo ukrcani na brodove, obzirom da smo tada ‘debelo’ osigurani posredstvom naših brodara. Dakle, u istom tom razdoblju dok boravimo na brodu moramo platiti zdravstveno osiguranje koje ne možemo koristiti, pa državu time kreditiramo! Mi smo banka koja daje svoj novac bez kamata.

Pitanja za nadležne

Shodno tome, pitanja na koje nam nadležni ne žele dati odgovor sve je više, a prate nas još od 2008 godine.

Magična granica od 183 dana uvijek je prisutna. Na koji način se obračunava? Računa se od prvog dana u godini do zadnjeg dana u toj istoj godini. Pomorci koji se iskrcaju početkom godine, ponovni ukrcaj očekuju sredinom iste. I sad, na koji način ‘nategnuti’ 183 dana da bi bili oslobođeni od plaćanja poreza? Pošteno bi bilo da se računa pojedinačno za svakog pomorca, to jest, od dana kad se ukrca u tekućoj godini pa do dana kada se iskrca u sljedećoj. Nas sindikat bi nakon dosta godina mogao napokon uvidjeti i tu pogrešku i izići pomorcima u susret, učiniti nešto da se promijeni zakon.

Nadoknada za vrijeme nezaposlenosti, kad se iskrcamo s broda. Za vrijeme pandemije, naši glazbenici su primili pristojnu naknadu, a mi ipak ne, iako se nismo mogli ukrcati za vrijeme pandemije! Zašto?

Starosna mirovina. Prijedlog je spuštanje dobne granice sa 60 na 55 godina. Sve je više kompanija na svijetu na kojima je dobna granica za zaposlenje do 55 godine života. Očigledno je da ne pričamo istim jezikom.

Zdravstveno osiguranje. Budući da našoj državi prosječno godišnje plaćamo dva mjeseca ‘gratis’ zdravstvenog osiguranja, što pojedinačno iznosi oko 1.000 kuna. Ako taj broj pomnožimo s brojem pomoraca koji ‘tuku’ more na brodovima stranih kompanija (recimo da nas je takvih oko 12 tisuća), dobije se lijepa svota od 12 milijuna kuna koje godišnje praktički darujemo državi.

Doprinosi. Izdvajamo, plaćamo velike doprinose. Možemo li očekivati nešto zauzvrat, kao i pomorci u naprednijim pomorskim zemljama? Na pojednim kompanijama oduzima nam se od plaće za razne doprinose, a kad dođemo kući, ponovo plaćamo isto. Je li moguće da možemo biti dva puta oporezivani, da i dalje rezulatat bude neriješenog ishoda?

Isto pitanje upućeno je i sindikatu! Gospoda godinama sjedi u udobnim foteljama i s pristojnim primanjima. Godinama se biraju između sebe, a mi pomorci, koji trebamo biti glavna tema, njima smo posljednja. Sve dobre zakone (a ima ih) jednostavno su kopirali od nas koji pišemo po raznim portalima. Daleko su od sindikata drugih pomorskih zemalja. Pojedinci nisu sposobni razmišljati za dobrobit pomorca jer su odavno sestra vladajućih. Jednostavno im ne leži da budu uz nas jer na to nisu naviknuti, već poslušno klimaju glavama, uvijek govoreći DA vladajućima na sceni.

Pomoračka mirovina. Na prosjačkom štapu, sramotno i žalosno. Od 2008. godine upumpali smo u državni proračun veliki, enormni iznos novca, a za nagradu ćemo imati minimalnu mirovinu.

Izbori. Svaki glas je jednak, ali to ne važi u RH, državi u kojoj su pomorci zakinuti za pravo za pravo glasa za vrijeme izbora jer su tada na na stranim brodovima. Ni u vrijeme napredne tehonologije vladajući nisu u stanju riješiti taj problem! Zasigurno im 12.000 glasova ne predstavlja ništa. Možda to ipak rade namjerno jer su sigurni da pomorci neće dati svoj glas maćehi.

Pomorci spadaju među rijetke građane koji rijetko budu na listi srama – listi poreznih obveznika koji su RH ostali dužni za svoje porezne obaveze. Ako se pak dogodi neki slučajni izuzetak, gospoda im automatski sjednu na račun da naplate svoja potraživanja. Što je s ostalima koji su dužni milijune? Oni ostaju i dalje zaštićeni od vrha ili su samo i dalje ‘na listi’. Još jedan dokaz da nismo svi pred zakonom jednaki.

Država koja u našoj edukaciji oko pronalaženja posla na vrlo zahtjevnom tržištu rada nije napravila ništa. Mi se i dalje borimo da ostanemo konkurentni na svjetskom tržištu, oslanjajući se na sami sebe.

Pod ekonomskim pritiskom, pomorac nerijetko postaje egocentričan. Zarada je jedino što ga povezuje s brodom. Živi u neprestanom strahu i neizvjesnosti jer mu prijete da će morati raditi još više da bi dobio manje. Sve češće mu se javlja želja da nekamo ode zauvijek.

To je velika nefer igra prema nama pomorcima, koji smo uvijek bili zlatna koka za pojedince iz ‘struktura’ od kojih su naši vlastodršci uvijek znali izvući veliku korist za sebe.


Kapetan Ivica Slavica


**Mišljenja iznesena u tekstu ne moraju biti sukladna mišljenju redakcije, no to ne znači da nemaju pravo biti objavljena.**