Početkom studenog je navršeno je 78 godina od kako su riječki vatrogasci, Mario Zele i Uff Angelo Fusini, stradali prilikom gašenja požara na ratnom brodu Kiebitz, u riječkoj luci. Njihova tragedija i danas fascinira, a interes javnosti još i više pobuđuje intrigantna povijest broda na kojem su stradali.
Guido Rovtar, kao mladi šesnaestogodišnjak, radio je u tvornici torpeda u Rijeci (Fiume) kao naučnik, te pohađao Industrijsku školu u Via Santa Entrata, za majstora mehaničara. Godine 1943., nakon kontinuiranog američkog bombardiranja riječkih industrijskih postrojenja, tvornica torpeda, poput ostalih, prestala je raditi. Guido je ostao bez posla, pa se za novi posao obratio časniku Uffu Angelu Fusiniu, zapovjedniku radionice 21. korpusa riječkih vatrogasaca. No, budući da su talijanski vatrogasci bili pod vojnim ustrojem, tamo se nije mogao zaposliti. Ipak, primljen je kao pomoćnik u radionici, bez plaće, ali s pravom prehranjivanja u vatrogasnoj kantini i pravom na sljedovanje cigareta, koje su imali ostali vatrogasci, donosi Lanterna Magazin.
U lipnju 1943. godine raspisan je natječaj za zapošljavanje 32 vatrogasca volontera. Guido se prijavio na natječaj, završio tromjesečnu školu za vatrogasca volontera i položio stručni ispit. Od tada je proživljavao sve ratne tragedije koje su zadesile Riječane, prije svega neprekidno bombardiranje grada. Vidio je mnogo žrtava, ali i spasio mnoge ranjene civile i vojnike…
U ratnom vihoru najgori mu je dan bio 5. studenog 1944. godine, kad su američki avioni, treći dan zaredom, napali riječku luku. Budući da su u prethodna dva dana već potopili nekoliko brodova, trećega dana cilj im je bio njemački ratni brod, minopolagač Kiebitz (ex Ramb III), s kojega im je dotad pružan žestok otpor. Bio je to talijanski brod koji su Nijemci otuđili, a nalazio se na vezu, pun streljiva.
Žestok zračni napad na Kiebitz
Brod je gađan svim raspoloživim sredstvima, iz nekoliko aviona. U jednom trenutku avionska bomba pogodila je brod, pa je u nadgrađu odmah buknuo snažan požar. Zapovjednik broda posadi je naredio gašenje. No, budući da su i dalje bili pod paljbom, to im nije uspjelo pa je zatražena pomoć vatrogasaca.
Po zapovjedi, na intervenciju su krenule dvije ekipe 21. riječkog talijanskog korpusa, jedna iz Vatrogasne vojarne Centar, a druga iz zavoda Branchetta. U gašenju požara bilo je angažirano gotovo cijelo osoblje riječkog vatrogasnog korpusa, ukupno dvadeset vatrogasaca s nekoliko vatrogasnih kamiona, pod zapovjedništvom Stefana Stroliga. Na traženje njemačkog vojnog zapovjedništva trebalo je odmah intervenirati, ne čekajući prekid alarma za opasnost, kao što je to obično bio slučaj u sličnim okolnostima. U vatrogasnoj vojarni ostali su samo šef radionice Uff Angelo Fusini i pomoćni mehaničar Guido Rovtar.
Vatrogasci u paklu borbenih djelovanja
Dolaskom na mjesto intervencije, vatrogasna tehnika postavljena je između dva skladišta, tako da je bila dobro zaštićena od avionskih napada. Međutim, Nijemci su odmah zatražili gašenje, čak i pod prijetnjom oružja. Glavna navala izvršena je s vatrogasnog kamiona Alfa Romeo, koji je posjedovao vrlo snažnu pumpu za gašenje, te osim vode imao i pjenu, što je za ono vrijeme bila vrhunska tehnika. Pumpalo se i more te koristilo za gašenje. Iz broda je sukljao crni dim, pa su se vatrogasci opremali i aparatima za disanje na komprimirani kisik. S morske strane do broda je doplovio vatrogasni čamac, motobarka Fiumara, koja je imala snažan dizelski motor od 200 KS i pumpu od 3000 l/min vode, s topom za vodu. Na plovilu je bilo šestero iskusnih vatrogasaca.
Njemački brod bio je jako oštećen. Vladao je kaos. Meci su letjeli na sve strane, a bombice koje su letjele kao rakete, gonjene zrakom, sjekle su jarbole broda, kao kosa travu. Na brodu je bilo i mrtvih vojnika.
Gasilo se vodom i pjenom. Njemački SS vojnici oružjem su tjerali vatrogasce u utrobu broda, u kojoj je vladala strahovita vrućina, a zbog velikih količina dima ništa se nije vidjelo. Vatrogasci su često morali mijenjati vatrogasne cijevi, koje su bušili avionski meci ili su pak pregarale u dodiru s užarenom brodskom oplatom.
Vatrogasci su uspjeli zaustaviti širenje požara prema strojarnici i prema zapovjednom mostu, a u tome im je naveliko pomogao mlaz s vatrogasnog čamca, kojim se hladilo nadgrađe i oplata broda, a kroz sve dostupne otvore voda se ubacivala i u utrobu broda. Vatrogasci su znali da se nalaze na naoružanom ratnom brodu i silno su se bojali eksplozije, odnosno da neka avionska bomba ili požar ne dođu do skladišta municije ili da neki njemački vojnik ne izgubi živce i ne počne pucati po vatrogascima. Brod se počeo naginjati od obale.
Napad nije jenjavao. U jednom trenutku avionska bomba pogodila je gornju palubu i probila glavnu palubu, a brod se snažno zatresao. Požar se opet počeo širiti. Među njemačkim vojnicima nastupila je panika, a bilo je i nekoliko ranjenih ljudi. Vatrogasci su počeli izlaziti iz utrobe broda, koja ih je dotad štitila od eksplozija i metaka. Vidjeli su komandanta broda kako pokušava smiriti kaotičnu situaciju i čuli kako izdaje zapovijed da se brod mora potopiti i napustiti.
Na intervenciju i pod prijetnjom oružjem
Dok je zračni napad još trajao, kao i borba vatrogasaca s plamenom stihijom na brodu, u krug vatrogasne vojarne uletio je njemački osobni automobil, na kojem je bio postavljen mitraljez. U automobilu su bila dva njemačka vojnika. Pregledavajući prostor vojarne, Nijemci su u garaži ugledali kamion Fiat 520, opremljen za manje intervencije. Prijeteći oružjem, prisili su šefa Fuzinija i mehaničara Rovtara da tim vozilom i oni krenu na intervenciju. Bez pogovora, oni su to i učinili, te uz pratnju njemačkih vojnika ubrzo stigli u riječku luku.
Prizor koji ih je dočekao bio je zastrašujući; s lijeve strane pristaništa „molo Genova“ bio je goreći brod, a s desne lučka skladišta, pored kojih su zaustavili kamioncin. Još je bio dan, pa se dobro vidjelo kako iz svih otvora na brodu izlaze visoki plameni jezici i gusti dim. Taj nemili prizor bio je „začinjen“ mitraljeskim rafalima iz aviona i paljbom protuavionskog oružja s broda. Njemački vojnici počeli su napuštati brod.
U tom trenutku čula se još jedna eksplozija i brod se ponovo snažno zatresao. Vatrogasni zapovjednik odlučio je da se vatrogasci pritaje u brodu, dok se njemačka posada ne udalji od broda jer se bojao da njemački vojnici iz osvete ne počnu pucati po njima. Desetak minuta kasnije, dao je zapovijed da se napusti brod, koji se tada počeo naginjati prema obali. Dok su vatrogasci žurno napuštali brod, Guido je zapazio nisko leteći avion, koji je nadirao s morske strane. Vidio je i dva projektila koje lete prema njima.
Pogibija Marija Zelea
Guido je vičući upozorio Fusinia na opasnost, te su obojica istovremeno iskočili iz automobila, u kojem su tek pristigli na mjesto intervencije. Guido se sjurio niz stepenice lučkog skladišta. Prije negoli je stigao do podruma, na zidu skladišta došlo je do probojne eksplozije, uslijed čega se glavni nosivi zid urušio prema podrumu. Nakon početnog gubitka svijesti, Guido se pribrao i oslobodio iz ruševina. Popeo se stubama i na mjestu eksplozije ugledao golemu hrpu urušenog materijala. Nastavio se probijati te naletio na unesrećenu osobu, koja je još pokazivala znakove života. Brzo je pozvao u pomoć druge vatrogasce, koji su u ranjenom čovjeku prepoznali kolegu vatrogasca, dočasnika Marija Zelea. Iako je odmah prevezen u riječku bolnicu, nekoliko sati kasnije je umro.
Za vatrogasce nije bilo predaha. Sve ranjene i stradale ukrcavali su u vatrogasni kamion FIAT 626. Ranjene su odvozili u bolnicu, a mrtve na groblje Kozala. Mrtvi njemački vojnici bili su uredno poslagani po podu, kao u stroju, a za njih su se brinuli njihovi vojnici.
U međuvremenu je pakao završio. Brod Kiebitz je polako tonuo i gotovo pun vode legao na plitko dno luke. Požar se ugasio, a iz mora je izvirivalo samo nadgrađe broda.
Vatrogasni čamac se vještim manevrom neoštećen izvukao s poprišta, a vatrogasci su se kasno u noći vratili u vatrogasnu vojarnu, gdje je obavljena prozivka. Nedostajao je Angelo Fusini. Guido je ispričao što se dogodilo.
Angelo Fusini – druga vatrogasna žrtva
Vatrogasci su odmah krenuli natrag u luku, na mjesto gdje su Fusini i Guido ostavili vozilo. Počeli su razgrtati veliku količinu srušenog građevinskog materijala, sve dok nisu došli do zatrpanog automobila. Fusinijevo tijelo pronašli su ispod savijene šasije kamiona. Guido je shvatio da je jedan od dva projektila koje je vidio pogodio lučko skladište te smrtno ranio Maria Zelea, dok je drugi avionski projektil očigledno pogodio kamion, koji je uslijed eksplozije poskočio i pao na Angela Fusinia. Građevinski materijal s urušenog skladišta potom ga je zatrpao.
U zračnom napadu na riječku luku tog je dana poginulo oko 125 ljudi. Šest vatrogasaca je ranjeno.
Guido Rovtar (1925.-2010.)
Guido Rovtar rođen je u Rijeci (Fiume). Od 1943. do 1945. godine bio je vatrogasac volonter u riječkom talijanskom vatrogasnom 21. korpusu. Potkraj rata postao je profesionalni vatrogasac u istom korpusu, a nakon rata odlazi u Italiju te postaje vatrogasac u Veneciji, a zatim u Padovi. Službovao je i u mnogim drugim talijanskim mjestima, kao dočasnik. Bio je jedan od prvih vatrogasnih ronilaca i instruktora ronjenja u Italiji. Koordinirao je vatrogasnom akcijom prilikom poplave u provinciji Biella, 1968. godine. U toj je provinciji bio član glavnog vatrogasnog odreda sve do umirovljenja, 1980. godine. Predsjednik Republike Italije odlikovao ga je „križem dobročinstva“, a dobio je i odlikovanje „Vitez uvijek na talijanskom odru“.
Imena dvojice riječkih vatrogasaca, Uffa Angela Fusinia i Maria Zelea, upisana su, uz ostale poginule vatrogasce, na spomen ploči koja se nalazi na ulazu u krug Javne vatrogasne postrojbe Grada Rijeke.
Od ratnog broda do muzeja
Nakon oslobođenja, počinje čišćenje olupina s morskog dna. Godine 1947. na red je došlo i vađenje broda Kiebitz, koji se nalazio na dubini od 22 metra. Početkom 1948. godine brod je napokon izvađen, djelomično rastavljen te rekonstruiran u pulskom brodogradilištu. Godine 1949. potpuno je obnovljen, moderno i luksuzno opremljen, te predan Jugoslavenskoj ratnoj mornarici na korištenje, kao školski brod i ploveća rezidencija predsjednika SFRJ, Josipa Broza Tita. Brod je dobio i novo ime – Galeb. Na brodu su obučavani mnogi naraštaji mornara. Brod je često odlazio na misije mira te imao važnu ulogu u stvaranju pokreta nesvrstanih. Na brod su često dolazili mnogi uglednici iz političkoga života, ali i svjetskoga jet seta.
U Domovinskom ratu Galeb uglavnom nije sudjelovao u ratnim operacijama. Ipak, u jesen 1991. godine bio je stožerni brod Jugoslavenske ratne mornarice. Prilikom vođenja jedne operacije, nalazio se u šibenskom akvatoriju. Brodskom radio vezom probijena je radio veza Zbora narodne garde, te su na brodu čuli razgovor hrvatskih branitelja, koji su rekli da je Galeb postao neprijateljski zapovjedni brod, a spomenuli su i njegov položaj. Bojeći se da ne budu napadnuti dalekometnim topovima sa Žirja, oficiri JRM-a prekrcavaju se na ratni brod Vis, kao novi zapovjedni brod. Istodobno, Galeb je upućen u sjeverni Jadran te je jednu noć bio vezan i u riječkoj luci, a sljedeće jutro otplovio je za Pulu. Tamo su se s broda iskrcali hrvatski ročnici po koje su došli roditelji. Posada Galeba nadopunjena je novim članovima, nakon čega je brod otplovio u Kopar, po oficire JNA koji su službovali u Sloveniji te ih, zajedno s njihovim obiteljima, prevezao u Boku Kotorsku. Tu ostaje vezan do kraja devedesetih godina prošloga stoljeća, kada ga je kupio grčki brodovlasnik, s namjerom da brod pretvori u luksuznu jahtu za bogatu klijentelu. Brod Galeb je otegljen u Remontno brodogradilište Viktor Lenac. Zbog nedostataka novaca i spleta okolnosti, brod je dugo ležao na vezu i pomalo trunuo.
Nekadašnju Titovu ploveću rezidenciju potom je kupio Grad Rijeka, koji Galeb namjerava detaljno urediti i pretvoriti u brod-muzej.
