Preneseno sa portala www.zaboravljenadalmacija.hr.
Što je potaknulo generacije dalmatinaca da već od sredine 19. stoljeća napuštaju rodnu grudu? Dalmacija je u to vrijeme kao najistočnija pokrajina Austro-Ugarske Monarhije bila poprilično zapostavljena. Vlada u Beču nije pretjerano mnogo truda ulagala u njen razvoj, niti je imala sluha za probleme s kojima se susretalo stanovništvo. Svejedno, život u ruralnim područjima i selima je bujao, a živjelo se ponajprije od poljoprivrede, piše Igor Goleš za Zaboravljenu Dalmaciju.
Od 80-tih godina 19. stoljeća stanovništvo Dalmacije pogađa splet nesretnih okolnosti; od bolesti vinove loze koja je ugrozila najvažniju gospodarsku granu – proizvodnju vina, neprilagođenosti brodarstva na pojavu parobroda i propasti jedrenjaka do tragičnog I. svjetskog rata. Svi ovi razlozi doveli su do drastičnog iseljavanja tisuća dalmatinaca čiji potomci se danas nalaze u svim krajevima svijeta. Kako je zapravo počeo taj niz koji je doveo do prvog masovnijeg egzodusa u prekooceanske zemlje?
Zasigurno, jedan od prvih okidača za iseljavanje je bila situacija s vinogradarstvom. Dalmatinsko vinogradarstvo vrhunac doživljava kada se u Francuskoj pojavljuje filoksera, 70-tih godina 19. stoljeća. Ova bolest poharala je vinograde u Francuskoj i otvorila novo tržište mnogim regijama da u nju izvoze svoja vina. Jedna od tih vinogradarskih regija bila je i Dalmacija. Francuzi su u dalmatinskim crnim vinima pronašli izvrsnu zamjenu za svoja bordoška vina i plaćali su ih izvrsno. Pojačana potražnja za vinom i dobra zarada nagnala je mnoge seljake da se ubrzano odriču oranica i maslinika te ih pretvaraju u vinograde. Vinska renesansa Dalmacije trajala je 20-tak godina, a prvi problemi nastaju s francuskom zabranom uvoza stranih vina, čim su se njihovi vinogradi oporavili. Da bi situacija postala još gora za dalmatinske proizvođače pobrinuo se onaj koji je to najmanje trebao, a to je vlada u Beču. Umjesto da zaštite svoje tržište oni dozvoljavaju Italiji kao savezniku uvoz talijanskih vina na područje čitave Austro-Ugarske Monarhije uz niske carske klauzule. Najava potpisivanja ove Vinske klauzule stvorila je nemir pa je tako prije njenog stupanja na snagu, u studenome 1891. godine, “Narodni list” pisao: „Zaštita našeg vina prema Italiji, životno je pitanje za Dalmaciju.” Iako su svi naslućivali nisu mogli ni pretpostaviti koliku štetu će proizvesti ova klauzula koja je bila aktivna 13 godina, sve do 1904. Prve posljedice ovog nesretnog ugovora su se osjetile već nekoliko mjeseci nakon njegovog potpisivanja. Splitski „Pučki list“, koji je bio namijenjen težacima, objavljuje 5. veljače 1892. godine da dosta vina ostaje neprodano. Dalmatinski vinari su morali snižavati cijene kako bi bili konkurentni na tržištu i tako je vinarstvo od najisplativije poljoprivredne grane došlo na rub isplativosti. Čitavo ovo vrijeme borili su se i s peronosporom, bolešću vinove loze, a naposljetku se 1894. pojavila i filoksera. Sve to je rezultiralo propadanjem težaka, trgovaca i zanatlija. Osobito teška je bila filoksera, a prva mjesta gdje je napala vinograde bila su na sjevernim dalmatinskim otocima: Silba, Olib, Škarda i Ugljan. Kroz idućih desetak godina, došla je do središnjeg dijela Dalmacije, gdje se nalazilo najviše vinograda. Za Dalmaciju, koja je u 19. st. bila potpuno ovisna o vinogradarstvu, ovaj nesretan niz okolnosti bio je ravan kataklizmi. Proces obnove opustošenih vinograda koji je trebalo provesti bio je mukotrpan jer su mnogi poljoprivrednici bili prezaduženi. S obzirom na to da se krajem 19. stoljeća gotovo 70 000 obitelji u Dalmaciji bavilo vinogradarstvom ne čudi da je naposljetku ova situacija iznjedrila toliko siromašnih i prezaduženih obitelji. Stoga im je jedina mogućnost pronalaženja izlaza iz dugova bila okušati sreću u dalekom svijetu.
Paralelno s ovim događajima odvijao se i krah brodarske industrije; pojava parobroda je potisnula prijevoz jedrenjacima. Prve parobrodarske linije brzo su istisnule iz prometa male jedrenjačke flote s dalmatinskih otoka, a brodovlasnici nisu mogli ući u utrke s parobrodarskim kompanijama. Nije bilo dovoljno financijske moći niti političke podrške da se modernizira brodogradnja. Propadanje jedrenjaštva značilo je prekid vjekovne tradicije i vještine koja je doprinijela visokom ugledu našeg pomorstva u svijetu. Nekim otocima i otočnim naseljima pomorstvo je značilo blagostanje. Pravi primjer je otok Silba gdje je čak 10% stanovnika imalo brod u vlasništvu, a 50% stanovništva je živjelo od pomorstva. Brodovi sa Silbe su u drugoj polovici 19. stoljeća imali čak 2 800 tona brodske nosivosti dok su, primjerice, oni iz Zadra imali petstotinjak. U svega nekoliko desetljeća ugasila se pomorska tradicija ovog otoka. Jedan od negativnih primjera je i maleni Orebić čije Pelješko pomorsko društvo je u jednom trenutku imalo čak 33 jedrenjaka,a ugasilo se 1892. pregaženo dominacijom parobrodarstva. Iako su njihovi jedrenjaci plovili gotovo na sve svjetske relacije doslovno preko noći su počeli gubili poslove i bankrot je bio neizbježan. Mornari i brodograditelji su ostajali bez posla, a stotine obitelji doslovno preko noći bez prihoda. Primjera ima još mnogo poput onog obitelji Bjelovučić iz Janjine na Pelješcu koja je imala 27 jedrenjaka izgrađenih u brodogradilištima diljem Jadrana. Njihova brodska kompanija Rođaci Bjelovučić koja je osnovana 1835. uspješno je jedrila tržištem sve do 1895. kada se ugasila pod naletom parobrodarstva.
Možda i najbizarniji razlog iseljavanja bilo je trajanje vojnog roka u Austro- Ugarskoj Monarhiji – čak četiri godine. Mnogi mladi muškarci nisu bili spremni toliko se odricati i više godina izbivati sa svojih imanja, a s obzirom na to da nisu imali alternativu odlazili su u prekomorske zemlje. Godine rada i stvaranja kapitala u inozemstvu, iako mukotrpne, bile su mnogo privlačnije nego boravak u vojsci. Dodatan strah od služenja vojnog roka bio je prisutan nakon kataklizmičkog I. svjetskog rata koji je odnio milijune žrtava pa ne čudi averzija koja se stvarala kod mladih prema uzimanju oružja u ruke. Austrougarska mornarica je u svojim redovima imala mnogo Dalmatinaca koji su bili priznati kao izvrsni mornari i pomorci, a osobito su se dokazali tijekom Viške bitke 1866.
Nakon što su obitelji donosile odluke o odlasku u daleki svijet čekala ih je još i posljednja prepreka, kupovina karte za prekooceanska putovanja, a upravo ona je mnogima bila golem uteg. Zabilježeni su mnogi slučajevi gdje su obitelji prodavale svoju cijelu pokretnu i nepokretnu imovinu da bi mogli poći na put ili bi zalagale obiteljske dragocjenosti kod banaka ili seoskih blagajni. Imao sam priliku čitati više pisama u kojima iseljenici šalju novac natrag u domovinu, pritom tražeći da se njihovim suprugama vrati zlato koje su založili. Jedan od takvih primjera povratka zajma nalazimo u pismu koje je Upravi Seoske blagajne u Ložišću iz Antofagaste 29. 7. 1923. poslao Stjepan Marinov:̋ Znam da sam ostao dužan Blagajni 15.000 kruna i bitće ktomu još i kamate što nije isplaćeno. Sa ovim hoću da Vas obznanim dasam poslao mojoj ženi sve novce zada neka taj dug isplati, i u ista doba Vas molimda ono moje zlato što sam ostavio u Blagajni uzalog, želim da kada primate novce da vi mojoj ženi pridate zlato na misto mene, te da priznate nju kako i mene. Mislim da akobi unaprid bilo štogod potriba mojoj ženi da njoj Vi nećete uskratiti uz to primite moj pozdrav cjela Uprava naše Seoske Blagajne, zadrugarski pozdrav, Stjepan Marinov.”
Mnogo teži od rastanka s materijalnim dobrima bio je rastanak s obiteljima, roditeljima, braćom, sestrama ili bračnim drugovima. Mnogi se više nikada nisu sreli. Ima niz primjera gdje bi muškarci nakon nekoliko godina imigracije doveli svoje supruge i djecu u novi svijet te bi nastavili zajednički život. Nažalost, ima i onih za koje se više nikada nije čulo. Većina iseljenika je bila uvjerena da napuštaju domovinu tek na nekoliko godina i da će se vratiti rodnoj grudi kada uštede nešto novca. Mnoge od njihovih tako nabrzinu napuštenih kuća su na kraju desetljećima ostale zatvorene, a ključeve pohranjene kod rodbine ili prvih susjeda s vremenom je prekrila paučina. Tijekom svojih lutanja po Dalmaciji redovito nailazim na kuće koje su godinama zatvorene ili su propale i urušene su. U mnogima od njih čuo se posljednji put ljudski plač ili smijeh upravo onoga dana kada su njihovi vlasnici krenuli potražiti sreću na drugoj strani svijeta. Osobito mi u sjećanju ostaju one iz Blata na Korčuli. Tako monumentalne, a napuštene, prazne i golih zidova, zapuštenih fasada i vrtova u kojim raste gotovo šumska vegetacija.
Upravo Blato je doživjelo osobito traumatičan egzodus stanovništva u Brazil u nekoliko navrata tijekom 1924. i 1925. Pamti se da je u jednom danu iz luke Prigradica na put krenulo čak 70 cijelih obitelji, a ispratilo ih je 2000 sumještana. O ovoj kolektivnoj traumi za stanovnike tog mjesta piše splitski dnevnik „Novo doba”, Split, br. 116, 15. lipnja 1925. godine: „Tamo su se iselili gonjeni ljutom crnom gladi koja ih je davila na kućnom pragu i na roditeljskoj grudi. Narod se više ne može prehraniti na rođenoj grudi. Svoj glavni proizvod vino u koje je uložio sav svoj trud, sav raspoloženi novac i sve svoje nade, ne može više da proda! ̈
Kako je zapravo došlo do toga da Blaćani i Korčulani putuju u Brazil umjesto u mnogo privlačnije Sjedinjene Američke Države i Australiju? S obzirom na to da je u Brazilu krajem 19.stoljeća vladao nedostatak radne snage potaknut ukidanjem ropstva brazilska vlada je morala pokrenuti promidžbu za useljavanje. Kronično im je nedostajalo radnika za rad na plantažama i u svrhu privlačenja imigranata nudili su pokrivanje troškova putovanja. Kad se uzme u obzir da su kvote za Australiju i SAD bile ograničene, a npr. useljenici u Australiju su zbog odredbe money landing morali položiti depozit od 40 funti, ne čudi da su mnogi u startu bili prisiljeni odustati od tih odredišta. Mamac brazilske vlade sirotinji je bio neodoljiv, iako su čak i tada imali problema s pripremom putnih isprava i viza koje je trebalo platiti 40 dinara. Mnogima je i to bilo mnogo. Parobrodska društva dodatno su potpomagala širenje promidžbe odlaska u Brazil kako bi osigurala sebi veći broj putnika i zaradu te su i oglašavali letak brazilske vlade u kojem su bili navedeni uvjeti pod kojima se moglo useliti u Brazil.
Ne čudi stoga da su se mahom Blaćani i Korčulani odlučivali za ovaj put. Danas u Brazilu živi gotovo 30 000 potomaka Dalmatinaca. Njihovi pradjedovi su prolazili pravu katarzu tijekom dolaska u novu zemlju; nakon višednevnog putovanja preko oceana u brodovima u opskurnim uvjetima, većina iseljenika bila je smještena na plantažama kave koje su bile u privatnom vlasništvu. Useljenici su se kontinuirano susretali s mnogo problema, od nepoznavanja jezika do toga da im plaće nisu redovito isplaćivane, živjeli su u drukčijoj klimi, a loši higijenski uvjeti ugrožavali su im zdravlje. Mnogi su poželjeli vratiti se rodnoj grudi, ali neimaština im jednostavno nije dopuštala povratak. Primjer teških uvjeta dalmatinskih iseljenika u Brazilu nije jedini. Putničke agencije su radile bezobzirnu promidžbu na tome da pošalju što više putnika preko oceana. Ostaje u dolini Neretve i Metkoviću zapamćena narodna pjesmica o posredničkoj agenciji Ante Golijana: ̋Bog ubi Antu Golijana šta otpravi preko okeana”.
Brodarsko društvo Navigazione Generale Italiana je u listu “Novo doba” dalo oglas u kojem se navodi kako se može brže doći do Čilea. Putnike je prevozio parobrod Napoli koji krenuo iz Genove te je kroz Panamski kanal išao izravno u Antofagastu. Put je trajao 36 dana i smatralo se da iseljenici na ovakav način uštede trećinu cjelokupnog troška jer nisu morali ići preko Buenos Airesa odakle bi kroz Argentinu kopnom putovali u Čile. Na njihovom drugom propagandnom letku koji oglašava put za Južnu Ameriku, osobito se naglasak daje na putovanje do Buenos Airesa najviše 17 dana, za koje kažu da je najbolja linija iz Europe. Zanimljivo je pročitati kako se ograđuju od možebitnih pritužbi i kako podilaze potencijalnim putnicima: ˝Mi u načelu ne dajemo obavještenje o privrednim prilikama u prekookenaskim zemljama, jer ne želimo nikoga nagovarati na iseljavanje. Za dalmatince koje putuju u Genou preko Trsta, željeznička vožnja traje dvanajst sati. U Genovi putnik ima da izgubi svega 24 sata. Naše putnike ukonačujemo i hranimo za njihovog boravka u Genovi u dobrim hotelima. O načinu kako se postupa sa putnicima na lađama, o čistoći, koja na njima vlada, o hrani, koja je preobilna i ukusna, svjedoče putnici sami, koji nam poslije svakog putovanja šalju zahvala i pohvalna pisma. ̋ Ne čudi ovakva marketinška kreativnost. Kada pročita letak gotovo svatko bi poželio krenuti na putovanje. Konkurencija među posrednicima i brodskim kompanijama je bila nemilosrdna, borilo se za svakog putnika i blatilo usluge drugih kompanija, a sve u namjeri da se putnici odluče za onu koju se predstavljalo i od koje se zarađivalo. S druge strane, putnici su doživljavali iznimno neugodna iskustva, često boraveći u sobama ili na palubama s mnoštvom drugih nepoznatih ljudi, hrana je bila loša, a higijena na najgoroj razini. Ipak brodsko putovanje je bila tek prva prepreka u njihovoj borbi jer gdje god da su završavali susretali su se s mnogo problema, međutim hrabrost i radišnost dalmatinskih ljudi pomagala im je da se snađu i etabliraju u društvu. Mnogi su ostvarili velike karijere, otvarali svoje trgovine, kompanije, postajali ugledni građani i stupovi društva.
Najveći broj Dalmatinaca išao je u SAD, Argentinu, Čile i Australiju, ali su završavali i u mnogim drugim zemljama (Bolivija, Paragvaj, Novi Zeland…). U tuđini su jako patili za rodnim krajem, pomagali obiteljima i prijateljima. Vrlo simpatičan primjer je onaj iseljenih Ložišćana s otoka Brača koji su u Antofagasti u Čileu osnovali Društvo za unaprjeđenje Ložišća, a u New Yorku Društvo ložiški napredak. Njihov zadatak bio je prikupljati pomoć za razvoj mjesta, pomagati zemljacima koji dolaze u Južnu i Sjevernu Ameriku, pa čak pomagati i Seoskoj blagajni Ložišća da izvozi vino i ulje u SAD. Iseljavanje iz Dalmacije je 1931. godine gotovo prestalo. Razlozi su bili velika nezaposlenost u svim državama Južne Amerike kamo se do tada najviše emigriralo I stabiliziranje prilika u državi. Još jedan emigrantski val dogodio se nakon II. svjetskog rata kada je velik dio političkihemigranata napustio tadašnju Jugoslaviju, zbog straha od odmazde komunističkih vlasti. Procjenjuje se da danas u svijetu živi oko 3,2 milijuna Hrvata i njihovih potomaka, najveći dio je upravo iz Dalmacije. Priče o njihovim uspjesima i životima, ali i avanturama koje su morali prolaziti na putu do novih domova teme su za neke nove blogove, svakoj od njih treba pristupiti zasebno, studiozno i s poštovanjem… Poštovanjem prema muci i trudima koje su naši preci prošli na svojim putovanjima do boljeg sutra. Radujem se tom pisanju.
Igor Goleš
