Donosimo deveti nastavak priča iz knjige “Nenadjedrive priče o pomorskom nazivlju”, autora Dr. sc. Željka Stepanića.
Radovan Vidović nije postigao ono što je očekivao s uvođenjem nepostojeće tradicionalističke struje u ring s purističkom u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, pa su je zagovornici pučkih naziva trebali pojačati novim mitom. To je među prvima učinio priznati hrvatski pisac Antun Šoljan 1991. godine, a nekoliko godina poslije Šoljanov mit je Joško Božanić ojačao i napuhnuo poput velikog balona, piše Željko Stepanić za portal Regate.com.hr.
Antun Šoljan,22 bio je, po svemu sudeći, prvi koji je udahnuo život tzv. dalmatinskoj lingua franci početkom domovinskog rata 1991. godine jer Vidović je uopće ne spominje samo nekoliko godina ranije:
„Iz pomorskog pojmovlja kakvo nam prikazuje Odiseja razvila se postupno mediteranska maritimna lingua franca koja se… na našim obalama zadržala sve do danas“ (…) Naša je književna štokavština, dijelom zbog jezičnog čistunstva, dijelom u želji za brzom standardizacijom, dijelom zbog preosjetljivosti na talijanska presizanja, često zanemarivala taj jezični fundus, držeći ga ne toliko sredozemnom, zajedničkom baštinom, koliko tuđom, uglavnom mletačkom prevlašću“ (Šoljan 1991: 158-159).
Međutim, na našoj obali nije nikada bilo lingua france, a nategnuta je i Šoljanova relativizacija „preosjetljivosti na talijanska presizanja“ kao da Talijani nisu najprije uzeli Istru, Cres i Lošinj, Zadar te Lastovo i Palagružu, a za NDH uzeli su još i više. Pa što su to Talijani trebali još uzeti pa da ta „preosjetljivost“ bude opravdana? (usp. Stepanić 2011a: 208-209).
Štoviše, taj talijanski imperijalni pristup prema našoj obali imao je svoje uporište u reformskim nastojanjima Mletačke Republike u 18. stoljeću, a te svoje teritorijalne zahtjeve talijanski su iredentisti opravdavali „civilizacijskim razlozima“ (Raspudić 2008: 400).
Talijani su Hrvate i Slovence smatrali primitivnim i neciviliziranim došljacima na „njihov“ prostor i koje treba asimilirati (usp. Večerina 2001: 13), a nove stečevine Mlečanima su, a poslije i Talijanima, nalikovale „slici američkog divljeg Zapada gdje na vrlo slabo naseljenom prostoru, ekonomski nerazvijenom i prometno loše povezanom žive nepripitomljeni divljaci i gdje vlada kaos“ (Raspudić 2008: 79). Talijanski iredentistički program posve je odbacio prvotna idealizirana rješenja talijanskog narodnog preporoda. Prevladale su šovinističke i rasističke sastavnice (Strčić 2002: 220).
Inače, Šoljan nije spominjao lingua francu sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Najprije je Tito trebao partiti, pa se dogoditi Vidović i njegov rječnik, e da bi se ratnih devedesetih prošlog stoljeća, kada su Hrvati bili fokusirani na drugog neprijatelja, moglo početi pisati o tzv. dalmatinskoj lingua franci.
Godine 1975. objavio je Šoljan svoje maštovite i šarmantne priče o moru, plovidbi i brodovima. Tada ga nisu mučili izrazi kao što su snast, konop, paluba, vršno jedro i prečkica, a kojima se ravnopravno koristio zajedno sa žargonizmima poput pajeta, bocela i madijera (usp. Šoljan 1975: 10). Eto, svako vrijeme udara svoj pečat.
Božanić je nastavio Šoljanovim novim putom pa se pitao zašto primorsko dijalektalno pučko nazivlje nikako ne može uči u standardni jezik. Zato je i on, nekoliko godina nakon Šoljana, u drugoj polovini devedesetih godina prošlog stoljeća, počeo gurati u prvi plan tu nepostojeću lingua francu naših prostora.
Da je rekao kako je riječ o mletacizmima, odnosno talijanizmima, što je notorna činjenica, odmah bi naišao na otpor gotovo svih naših kroatista. Zato mu je pametnije bilo istrčati s neutralnom sintagmom lingua franca iako se komiški ribari njome nisu nikada služili. Ma nisu oni ni znali za nju, ali mit je rođen.
Božanić pri tom govori o gajeti falkuši,23 na romansirani način i sa žalom za tim „starim dobrim vremenima“. čovjeku doista dođe toplo oko srca, ali ta vremena otišla su, nažalost, u nepovrat. Uostalom, možete li uopće zamisliti da bi danas itko isplovio gajetom falkušom na lov srdele. Nitko! Danas falkuše plove samo u turističke svrhe.
Za priobalno pučko nazivlje emotivno je jako vezan i jezikoslovac Goran Filipi.24 Iako je i on mišljenja da „takve riječi ne treba proganjati iz književnog jezika, što je na žalost svakodnevna praksa“, u njega nema ni trunke agresivnosti, a nema ni lingua france.
Na jednak način, sa sjetom u očima, možemo danas žaliti i za jedrenjacima ali i oni su nepovratno otišli u povijest. Nećemo ih vratiti, isto kao što nećemo vratiti ni tradicionalne brodice. Istina, grade se jedrenjaci i brodice i danas, ali u zanemarivom broju i to ponajprije u turističke svrhe.
Valja naglasiti da svaka ratna mornarica u svijetu, tj. pomorska sila koja drži do sebe, ima u svojoj floti obvezno i školski jedrenjak na kojem budući časnici stječu prve vještine jedrenja na brodu s jedrima. Možemo reći da je to danas elitna disciplina.
Pogledajmo konačno što je zapravo lingua franca. Povijesna lingua franca primitivni je oblik komuniciranja između Arapa i Europljana u sredozemnim lukama s pretežito arapskim stanovništvom, a koja se zasnivala na uporabi romanskoga leksičkog fundusa.
Tijekom nekoliko stoljeća sporo se premještala od istočnog do zapadnog Sredozemlja, i to samo uzduž sjevernoafričke obale, zaobilazeći pritom europsku, pa tako i dalmatinsku obalu, nije ni do danas do kraja precizirana i omeđena, a mnogim svjetskim lingvistima uopće nije zanimljiva za istraživanje (usp. Stepanić 2011b; 2016).
U nas je, pak, ta povijesna primitivna lingua franca na prijelazu iz 20. u 21. stojeće nekima postala „univerzalni jezik Sredozemlja“, a u svrhu plasiranja znanstveno neutemeljenih teza. Naime, povijesna lingua franca i naše folklorno primorsko nazivlje nikada nisu imali neposredne dodire, ali proteklih tridesetak godina pojedinci su pisali hvalospjeve o našoj tzv. komiškoj lingua franci. Danas više ne pišu tako jer znaju da se u nas nikada nije govorila povijesna lingua franca.
Nesporna činjenica je da su Hrvati najveći dio pomorskih izraza preuzeli od Mlečana koji su gospodarili većim dijelom hrvatske obale kroz nekoliko stoljeća. Mletački jezik na istočnoj jadranskoj obali bio je živi kolonijalni govor, a ne lingua franca, koja se, kao prilično loša adaptacija romanskih jezika u arapskih govornika, te prikladna samo za površnu komunikaciju između Arapa i Europljana, s limitiranim leksikom i izrazito pojednostavljene gramatike, nikada nije govorila na Jadranu, ni u Mlecima, ni na našoj obali.
Stoga mletačke pomorske izraze u mletačkoj Dalmaciji treba promatrati u sklopu mletačke višestoljetne dominacije na Jadranu. Doista nema nikakva smisla u to upletati mletačke dodire s Arapima koji su vremenom doveli do stvaranja lingua france na Levantu.
Iako mletačke pomorske primljenice počinju lagano slabiti, pa čak i nestajati nakon pada Mletačke Republike, te pogotovo nestankom jedrenjaka i dolaskom parobroda, ipak je stanovit dio tih pomorskih izraza iz tog vremena nastavio živjeti u govoru naših pomoraca sve do danas. To su noštromizmi. A velik dio njih koji su nestankom jedrenjaka završili su u pasivnom leksiku nazivaju se božmanizmi (usp. Stepanić – Maslek 2007).
Današnji talijanizmi u hrvatskome pomorskom leksiku ostatak su kolonijalne inačice mletačkog jezika, a ne neke autohtone lingua france. Zato se govor, primjerice, kojim su se koristili komiški ribari u međusobnoj komunikaciji nikako ne može nazvati lingua francom.
Riječ je o primljenicama koje su prilagođene hrvatskome jeziku na fonološkoj i morfološkoj razini s različitim stupnjevima adaptacije na razini pojedinih govora i dijalekata (usp. Urbany 1996). Strani romanisti često ih nazivaju East Venetian words (usp. Kahane 1953-54).
To su one riječi koje Peter Dabovich u svom četverojezičnom pomorskom rječniku Dizinario tecnico e nautico di marina označava da pripadaju dijalektu kojeg je opisao kao il dialetto italiano parlato dai marinari austriaci / the Italian dialect spoken by the Austrian seaman (Dabovich 1882: XV). Ovdje se pod sintagmom austrijski mornari jamačno podrazumijevaju hrvatski mornari.
Noštromizmi su u prošlosti bili, a jednako su tako i danas, prisutni samo u razgovornom jeziku, ali ne i u pismu. Za vrijeme komunističke Jugoslavije autori su nerijetko pisali da „na našim brodovima caruju tzv. noštromizmi, tj. jezik / leksik nižih članova posade simboliziran jezikom vođe palube“ (Buljan 1972: 283).
Trojica najistaknutijih predstavnika tradicionalističkog koncepta bili su pokojni Radovan Vidović i Antun Šoljan te Joško Božanić. Oni nisu bili pomorci niti su suvereno vladali pomorskim nazivljem, a jednako tako nisu bili ništa manje osjetljivi od purista, ali ne na tradicionalno, već na suvremeno hrvatsko nazivlje.
Božanić je početkom ovog tisućljeća „zaveo“ i za sobom „povukao“ dio akademske zajednice, primjerice nekoliko inženjera brodogradnje koji pišu: „izvorna lokalna brodska nomenklatura… pripada jezičnom sustavu lingua franca, sustavu univerzalnog pomorskog jezika šireg kruga Sredozemlja“ (Salomon – Bobanac 2005: 16). To su, inače vrsni inženjeri brodogradnje, jednostavno prepisali od Joška Božanića.
Umjereni sociolog kulture Miroslav Rožman piše: „stara je mediteranska lingua franca posve dobro funkcionirala i bila svima razumljiva“ (Rožman 2005: 47).
Rožman nadalje primjećuje da stari strukovni rječnici nemaju „bilokakvu izravnu uporabnu vrijednost“ jer „nagli razvoj vrlo brzo potiskuje rabljeno u prevladanim tehnologijama“ (Rožman 2005: 48) pa se postavlja umjesno pitanje kako bi onda pučko folklorno nazivlje moglo danas imati „bilokakvu izravnu uporabnu vrijednost“ kod novih suvremenih tehnologija, ako je već nemaju ni stari strukovni rječnici prepuni izraza koji se u nas prepoznaju kao noštromizmi i božmanizmi.
22 Svestrani hrvatski pisac i prevoditelj Antun Šoljan, podrijetlom iz Staroga Grada na Hvaru, rođen je u Beogradu, gdje je proveo rano djetinjstvo, a najveći dio života u Zagrebu. Priredio je nekoliko antologija i bio urednikom triju značajnih književnih časopisa 50-ih i 60-ih godina.
23 Na pitanje novinara „Vi ste uveli termin falkuša u hrvatski jezik…“ Joško Božanić 2015. godine odgovara: „Prvi put je falkuša spomenuta u pisanom tekstu 1983. u mojoj knjizi Komiška ribarska epopeja“ (razgovor je objavljen 14. listopada 2015. na https://yachtscroatia.hr/josko-bozanic/). Međutim, to nije točno. Naime, Vidović citira, godinu dana prije Božanića, u svojoj Pomorskoj terminologiji i pomorskoj tradiciji, Rječnik C-F, objavljenoj u Čakavskoj riči 1982. godine, pod natuknicom falkuša, rečenicu iz časopisa Morsko ribarstvo iz davne 1959. godine u kojoj se prvi put spominje izraz falkuša. Također citira i Nedjeljnu Dalmaciju iz 1979. godine u kojoj se ona ponovno spominje. Eto, Božanić je tako zakasnio nešto više od dvadesetak godina od prvog i nekoliko godina od drugog pisanog spomena izraza falkuša.
24 Filipi pripada poznatoj betinskoj brodograditeljskoj obitelji Filipi, potomcima korčulanskih brodograditelja.
iz knjige “Nenadjedrive priĉe o pomorskom nazivlju”
Dr. sc. Željko Stepanić
mail: [email protected]
mob: +385 99 660 0709
*Stavovi izneseni u ovom članku su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala pomorac.hr
