Unatrag nekoliko dana razgovarao sam na mostu s 3. ofičalom u gvardiji. Ni o čemu posebnom. Ipak, razgovor je nekako skrenuo na prilično neprijatnu temu, kad je kolega, pomalo tužno, izjavio kako smo svi mi na neki način rasisti, ne misleći sebe isključiti iz tog termina „mi“. Kako se na ljude tamnije puti gleda kao na manje vrijedne i čak manje kvalitetne.
Tu bih se nadovezao da nismo samo rasisti, nego i šovinisti, pa i regionalisti. No, o tome dalje u tekstu.
Treći nije iz našeg podneblja nego iz Azije. Unatoč tome što je prilično svijetle puti, neke ostale karakteristike pripadnosti tamošnjoj rasi su očite na prvi pogled. Što ni na koji način ne utječe na njegovu ljudskost ili radnu stručnost tj. sposobnost. Naprotiv, osjećam potrebu naglasiti da je predaniji poslu i pouzdaniji u izvršenju svojih dužnosti od nekih drugih ofičala s našeg kontinenta, s kojima sam imao (ne)sreću ploviti, raditi i živjeti po brodovima.
Kroz više od trideset godina karijere pomorca, susretao sam se, kao i mnogi drugi pomorci, s ljudima s raznih strana svijeta. Pa tako i svakojakih boja kože, mentaliteta, kultura, tradicija, običaja, vjerskih uvjerenja i svega ostaloga što nas čini ljudima. Bilo je tu meni pretpostavljenih iz pojedinih, manje ili više, naprednijih zemalja Europe. Bilo je, naravno, kolega iz nekih od tih istih zemalja. No, bilo je najviše meni podređenih iz europskih, kao i afričkih i azijskih zemalja.
Obzirom da mi svi skupa na tom jednom brodu i živimo i hranimo se skupa, a ne samo radimo, istovremeno, u većoj ili manjoj mjeri i ovisimo jedni o drugima. Jer, apsolutno pogrešno je razmišljanje kako postoje takvi među posadama čije postojanje na brodu je nebitno. Svatko od nas obnaša određene dužnosti za koje je, sukladno potpisanom ugovoru, i plaćen. Žalosna činjenica je da se prema ljudima nižih rangova nerijetko upravo tako ophodi. Vjerujem, ne razmišljajući o tome tko od preostalih članova posade će ti uskočiti u pomoć u slučaju nužde.
Slažem se da su neka poimanja preduboko usađena u svima nama i da je teško mijenjati svoju bit. Međutim, bilo bi prirodno od svih nas očekivati da se, jednostavno, prilagodimo trenutnoj situaciji u kojoj se nalazimo.
Unatrag šest godina sam se ukrcao na brod gdje sam mijenjao kolegu Nijemca. Osim toga, svih troje ofičala palube bili su Nijemci. Sve troje sam poznavao od ranije jer smo već navigali skupa jednom ili više puta. Ipak, atmosfera među njima je bila naelektrizirana, što je utjecalo na sve četvero. Srećom, radilo se o djetinjariji, jedan od njih se ubrzo iskrcao i sve se vratilo u normalu.
Unatrag dvije godine, posljednjih mjesec dana mog ugovora, sva trojica ofičala palube bili su Filipinci, od čega je jedan bio na brodu već nekoliko mjeseci, a dvojica su se ukrcali skupa. Je li među njima bilo kakvih nesuglasica ili sukoba, ne znam. Nisu djelovali tako. U svakom slučaju, atmosfera među nama četvoricom je bila krajnje profesionalna ili opuštena, ovisno o situacijama u kojima smo se nalazili.
I ja sam, kao i mnogi drugi doživljavao i proživljavao razna šikaniranja i omalovažavanja od pretpostavljenih, ali i od nekih drugih. Mahom, naravno, dok sam bio mlađi ofičal, ali čak i kao Čif. U pojedinim situacijama jedino zato što sam bio „manje vrijedne“ nacionalnosti, iako češće jer nisam bio iz ovog ili onog „pravog“ grada na našoj obali. Dok se vezano za pojedince iz naše unutrašnjosti, među nama s mora, sklapaju prešutni savezi, neovisno o gradu na obali, u sličnim situacijama naše različitosti postaju nevažne pošto imamo „zajedničkog neprijatelja“ i jednoglasno se slažemo da oni ipak nisu s mora. I kao takvi, nisu u stanju biti jednako dobri kao mi „odabrani“.
Skloni smo ljude, pomorce, iz naprednijih zemalja gledati s određenom inferiornošću, istovremeno im nalazeći zamjerke u ponašanju i stručnosti. Za razliku od onih iz slabije razvijenih, tamnije puti, regionalne različitosti i slično, koje automatizmom stavljamo u niži kvalitativni razred.
Nemojmo zaboraviti, barem mi stariji, vječita prepucavanja između palube i stroja: tko je gluplji, a tko manje radi. Srećom, takvih situacija ne viđam već priličan broj godina. Doduše, možda jer sam uglavnom s višenacionalnim posadama, a najčešće i sam od Hrvata.
Isto tako, unatrag trideset godina, bio sam 3. ofičal s kompletno hrvatskom posadom. Brodom smo bili na iskrcaju pa ukrcaju u Lagosu u Nigeriji. Zbog krađa i ostaloga je kompanija zahtijevala da imamo neprestanu stražu na brodu koju su obavljali tamošnji ljudi. Prišao mi je jedan od stražara, kao trenutnom ofičalu u gvardiji, kako mu je konobar odbio dati večeru i potjerao ga s vrata kuhinje. Od konobara sam uspio saznati kako tamo nekakav crni nema šta od njega tražiti večeru. Čovjek je stao na vanjska vrata kuhinje i zamolio samo ono što mu pripada. Konobar, smatrajući sebe važnijim i vrijednijim od čuvara je, zamišljajući da je Zapovjednik, to odbio.
No, da ne pomislite da smo mi kao bijela rasa najgori po tim pitanjima. Iznenadili biste se.
Bio sam prisutan dok su dvojica ofičala iz Mumbaija ogovarali trećega, čiji je grijeh po njima bio taj što je s juga Indije, iz Kochina. Pošto sam se umiješao držeći njegovu stranu, u jednom trenutku su mi rekli kako on zapravo nije Indijac. Tek silno ograničeni ili uvjereni u svoju nadmoć, nisu ili jesu bili svjesni da je dotični bio kudikamo kvalitetniji i kao pomorac i kao osoba.
Uporno si postavljam pitanja, bez odgovora, radi li se isključivo o onom praiskonskom strahu od onih koji su drugačiji, ili su razlozi još složeniji i, meni barem, nedokučivi. Koliko je, uistinu, komplicirano prihvatiti različitost i prilagoditi sebe trenutnoj situaciji? Naročito mi pomorci, sa svojim toliko specifičnim poslom i načinom života.
Što god bilo u pitanju, uvijek neka su vam dobro more, trdo spreda i tri noge šoto kolumbe.
U navigaciji kroz Bengalski zaljev, na putu iz Sikka (Indija) za Singapore, 19. travnja 2022. godine.
Kapetan Aron Baretić – ABe
